Povećanje participacije prije poskupljenja dopunskog

Dubioze u zdravstvu vise nam nad glavom poput mača jer prijete da uruše sustav. Održavamo ga sve većim zaduživanjem, ukupni dug je osam milijardi kuna, i svako spominjanje rezova ili poskupljenja izaziva pozornost. Tako i izjava ministra Milana Kujundžića od prekjučer. Po tko zna koji put kazao je da je poskupljenje dopunskog osiguranja jedna od otvorenih opcija.

– Odgovorio sam na pitanje novinara hoće li poskupjeti dopunsko, nisam ga najavio – kaže nam ministar. Od početka mandata ponavlja: prihodna strana zdravstva nacionalno je pitanje i tu je nužan konsenzus. Lokalni su izbori prošli, a Gospodarsko-socijalno vijeće predlaže Ministarstvu zdravstva osnivanje radne skupine za reformu. Što će ona iznjedriti, vidjet ćemo, no ne smije se dogoditi greška kakvu je počinio Kujundžićev prethodnik, koji je kao mesarskom sjekirom odrezao: “Dopunsko će poskupjeti 19 kuna!” i izazvao gnjev građana. Srećom, to nije prošlo.

– Niz je preduvjeta za poskupljenje dopunskog, koje treba doći na red tek na kraju. Bio bih neozbiljan da licitiram brojkama, ali provedu li se te mjere, moguće poskupljenje dopunskog trebalo bi biti daleko manje od Nakićevih 19 kuna – govori dr. Dražen Jurković, direktor Udruge poslodavaca u zdravstvu. Koliko – ovisilo bi o rezultatima koje bi mjere dale. Nužno je prije svega osigurati milijardu kuna likvidnih sredstava godišnje, koliko nedostaje jer država ne poštuje svoju zakonsku obavezu i ne plaća zdravstvene doprinose za zaštićene skupine, za skoro 900.000 ljudi. Zdravstveni bi proračun trebao iznositi 23 milijarde.

Bez promjene sustava participacije osnovnog zdravstvenog osiguranja ne može se ići u promjenu premije, ističe Jurković. Jedna je opcija tog modela delimitiranje participacije – da najveći mogući iznos doplate od pacijenta ne bude više 2000 kuna, već stvarnih 20% troška medicinske usluge. S jedne bi strane to nagnalo mnoge koji nemaju dopunsko, da ga uplaćuju. S druge bi strane osiguravatelji imali više troškova (sada i za medicinsku uslugu koja košta 100 tisuća kuna, plaćaju 2000) pa bi i privatni osiguravatelji bili prisiljeni dići cijenu police. Tako ne bi došlo do odljeva iz HZZO-a, naime, država može propisati poskupljenje nacionalnom osiguravatelju, ali ne i privatnima. Drugi bi model izmjene participacije bio da se u sustav participiranja uključe sve djelatnosti, pa i onkološke.

Postoji još tri modela koja prethode podizanju premije dopunskog. Jedan je uvođenje Zdravog fonda, što je svojevrsni porez na rizično ponašanje jer se izravno od cijene svake kutije cigareta izdvaja u HZZO. Za tri bi se godine moglo uprihodovati milijardu kuna.

Drugi je model dodatno zdravstveno osiguranje – da se odredi (nad)standard ugradbenih materijala, pa preko dodatnog osiguranja biraju, npr., kvalitetniji stentovi ili kukovi. Treći je model uvođenje propisivanja najjeftinijih generika, što se, doduše, ne bi dobro reflektiralo na domaće farmaceutske kuće.

Dospjeli dug od 3,5 milijarde kuna (od 8 mlrd. ukupnog) bolje je riješiti novim zaduženjem uz 5-6% kamate, umjesto 12-15% koliko dospjele dugove plaćamo farmaceutskoj industriji, drži Jurković. – Samo na razlici kamata možemo uštedjeti 500 milijuna kuna. Vratimo dug, spustimo rokove plaćanja na zakonskih 60 umjesto 900 dana i plaćamo dalje manju kamatu. To bi bila temeljita financijska konsolidacija, koja bi se morala provesti do kraja godine – kaže.