Početkom svibnja 2020. u jednoj srednjoeuropskoj državi unatoč pandemiji koronavirusa dogodila se naizgled neobična manifestacija: građani u vozilima starima oko 80 godina obilazili su spomenike vojnika poginulih na samom kraju Drugog svjetskog rata odajući im počast odjeveni u tadašnje uniforme, među kojima su bile i odore vojske Nezavisne Države Hrvatske.
Za hrvatsku javnost neobičan, nekima i šokantan podatak je taj da su među češkim partizanima bili i bivši vojnici NDH koje je kraj rata zatekao u okupiranoj Češkoj te da su trojica od njih, dvojica Hrvata i jedan Grk, za oslobođenje Češke položili svoj život, zbog čega su im, osim dostojnog groba sa spomenikom, kamenim pločama označena i mjesta pogibije.
Domobranske uniforme
Predsjednik vojno-povijesnog kluba Druhý pluk Nymbursko Jaroslav Kubec prije nekoliko je dana Hrvatsko-češkom društvu iz Zagreba poslao fotografije o ovoj neuobičajenoj komemoraciji, prilagođenoj uvjetima pandemije, a ono što na fotografijama bode u oči je to da je nekoliko članova spomenute udruge iz Nymburka na komemorativnoj vožnji starim vozilima bilo odjeveno u domobranske uniforme s hrvatskim grbom na ramenu, a da je na vozilima čak bio i natpis „Hrvatska“. Prema Kubecovim riječima, replike domobranskih uniformi izrađene su prema sačuvanim fotografijama i literaturi.
– Naš vojno-povijesni klub raspolaže uniformama, oružjem i tehnikom svih vojski povezanih s čehoslovačkom borbom za slobodu u razdoblju od 1938. do 1945.,a budući da su u našoj regiji u toj borbi sudjelovali i Hrvati, dali smo izraditi i ove uniforme – objašnjava Kubec.
Naime, dok se u Hrvatskoj, napaćenoj i opterećenoj preživjelim ideološkim podjelama, nošenje uniformi ili znakovlja iz Drugog svjetskog rata smatra provokacijom, u Češkoj je u udrugama koje njeguju uspomene na protekle ratove sasvim uobičajeno da njihovi članovi odijevaju stare uniforme, naravno, onih vojski koje su se borile na pravoj strani. A među njih iz češke perspektive spadaju i spomenuti hrvatski domobrani čije svrstavanje među češke partizane nije bilo slučajno ni stihijsko, niti puka posljedica želje da se prelaskom na pobjedničku stranu spasi život i vlastiti obraz. Da stvar djeluje još zamršenije, spomenimo i to da su bivši vojnici NDH, sastavljeni od mornara i brdske pješadije, i među češkim partizanima zadržali vlastitu organizacijsku strukturu, i to pod imenom Prva jugoslavenska partizanska brigada „Maršal Tito“ u Čehoslovačkoj.
Šturi podaci
Ova zanimljiva priča, potpuno nepoznata čak i najboljim poznavateljima hrvatske vojne povijesti, nedovoljno je istražena i tek traži stručnjaka koji će se njome detaljnije pozabaviti. Zasad su poznati šturi podaci iz čeških izvora vezani uz završne borbe u okolici Nymburka u svibnju 1945., kao i brojne fotografije na kojima se vide i bivši vojnici NDH, u svojim nekadašnjim uniformama, ali s češkom trobojnicom na kapama, kako radosno i opušteno sudjeluju u pobjedničkom slavlju na glavnom trgu u Nymburku. Od hrvatskih izvora o činjenici da su u proljeće 1945. u Češkoj djelovali vojnici NDH koji su se iskazali krajem rata okrenuvši leđa nacističkoj Njemačkoj govori tek jedan zaboravljeni novinski članak, objavljen davne 1969. u Vjesniku u srijedu gdje je o ovim zbivanjima i njihovoj pozadini govorio njihov ključni akter, Ivan Babić iz Dubrovnika.
„Nekadašnja vojničina u punom smislu riječi danas je punašni, ali bolestima izmučeni krhki starac od 84 godine“, napisao je novinar Miško Konjevod prenijevši preko gotovo cijele stranice velikog formata nevjerojatnu Babićevu ratnu priču pod naslovom Zaboravljeni junak. Od njegovih biografskih podataka naveo je tek da je rodom iz Ličkog Lešća, da je tijekom Prvog svjetskog rata služio u austrougarskoj mornarici u Puli i Šibeniku te vojnu karijeru nastavio i u vojsci Kraljevine Jugoslavije. S činom poručnika umirovljen je prije izbijanja Drugog svjetskog rata i nastanio se u Dubrovniku gdje je nakon uspostave NDH 1941. neko vrijeme proveo u zatvoru. Prema Babićevu pričanju, za njegov dolazak u Češku presudna je bila njegova bolest mjehura koju je krajem 1944., unatoč ratu, došao liječiti u Zagreb.
No ustaške vlasti su ga uhvatile i kao predratnog artiljerijskog časnika i specijalista za pirotehniku odredile za zapovjednika „Kaznenog radnog odreda hrvatskih mornara” sačinjenog od 219 pripadnika koji su po kazni poslani u Češku kako bi čuvali skladište municije Jívák u šumi kraj mjestašca Loučeň. Osim mornara, poslani su bili i pripadnici domobranske brdske pješadije. Babiću su ustaše ujedno obećali da će ga u Pragu operirati netko od poznatih specijalista u tamošnjim bolnicama. Nije poznato zbog čega su mornari bili kažnjeni slanjem u tadašnji Protektorat Češke i Moravske koji je bio pridruženi dio Trećeg Reicha, za razliku od NDH koja je u Hitlerovu europskom poretku nominalno bila neovisna, no očito se radilo o obliku savezničke pomoći u trenucima kada je poraz Sila Osovine već bio izvjestan pa je i broj raspoloživog ljudstva bio ograničen. Babić je 1969. tvrdio da se brzo po dolasku sukobio s nadređenim njemačkim časnicima jer su hrvatski mornari negodovali zbog teškog rada.
Dnevno su, naime, morali iskrcati i ukrcati više od 400 vagona municije. Osim Hrvata, u skladištu je radilo i oko 2000 lokalnih Čeha. Hrvati su se sprijateljili s mjesnim stanovništvom, a posebno su bili omiljeni jer su u trenucima predaha rado pjevali. Ivan Babić je, svjestan kakva bi sudbina njega i njegove vojnike mogla snaći u slučaju poraza, počeo razmišljati o prelasku na drugu stranu. Svojim vojnicima rekao je: „Ako me budete slušali, nakon završetka rata u Beogradu i Zagrebu dočekat će nas s muzikom“, a u veljači 1945. uputio se u Prag, uz izliku da im ide podići plaće.
Zauzimanje skladišta oružja
U međuvremenu, na cijelom području oko grada Nymburka jačao je češki pokret otpora. U mjestu Jabkenice počeo je djelovati partizanski odred pod vodstvom slikara komunista Pavela Hložeka, a u Nymburku ilegalni revolucionarni odbor. Obje skupine bile su zainteresirane za skladište Jívák jer bi stjecanje oružja i municije bilo preduvjet češkog ustanka planiranog tek pred sam kraj Drugog svjetskog rata. Njihovi predstavnici već u veljači su se susreli s predstavnikom Hrvata, izvjesnim Božom Anzulovićem, a nazočan je bio i zamjenik zapovjednika skladišta, narednik Alfred Normann, inače austrijski Čeh.
Dogovoreno je da će Hrvati prijeći na češku stranu, da će njemački zapovjednik skladišta natporučnik Felde biti interniran, a oružje podijeljeno češkim ustanicima. S akcijom se krenulo tek 2. svibnja 1945. kad je izbio ustanak u Nymburku i započelo razoružavanje njemačkih vojnika, a 5. svibnja, istog dana kad je izbio ustanak u Pragu, dana je naredba Babiću i njegovoj postrojbi da postupe prema planu. Oni su razoružali zatečene njemačke vojnike i skladište izručili Hložekovim partizanima prešavši zatim na njihovu stranu kao Prva jugoslavenska partizanska brigade „Maršal Tito“ u Čehoslovačkoj. Sljedećih dana zajedno s češkim partizanima sudjelovali su u borbama oko mjesta Mcely, Jablkenice, Loučeň, Vlkava, Ledce, Studce i Nymburk.
U Jablkenicama su uspjeli iz zarobljeništva osloboditi 80 ruskih vojnika. Zauzećem Jíváka partizani su se dočepali dragocjenog streljiva. Dio ih je ostao čuvati skladište, a drugi su krenuli u napad na okolne njemačke garnizone. U njemačkom zapovjedništvu smještenom na 20 kilometara udaljenom aerodromu Milovice zbog prekida veza nisu znali da je skladište zauzeto pa je zapovjednik aerodroma general Rüdiger izdao zapovijed da se skladište brani ili digne u zrak.
Bitke s Nijemcima
No zapovjednik skladišta Felde bio je sa skupinom njemačkih vojnika interniran u Loučeňu pa je naredbe primio njegov zamjenik Normann koji je prešao na češku stranu, ali ostao u skladištu. Rüdiger je poslao u pomoć skladištu dva tenka koje su upravo Hrvati uspjeli zarobili te su za nekoliko dana iskorišteni u oslobođenju Nymburka. Shvativši što se zapravo dogodilo, Nijemci su 7. svibnja poslali jaku vojnu postrojbu s tenkovima da uguši ustanak i pobunu u vlastitim redovima te ponovno osvoji skladište. U borbama kod mjesta Ledce poginulo je 40 ustanika, a među njima i tri bivša vojnika NDH, a sada pripadnika Prve jugoslavenske partizanske brigade „Maršal Tito“, Hrvati Mato Divković i Ivan Stanić te Grk Laurenti Kebrusalidze (očito porijeklom Gruzijac).
Nijemci su uspjeli ponovno zauzeti skladište Jívák i u Loučeňu osloboditi svoje internirane suborce, pogubiti njihove stražare, kao i Alfreda Normanna kao izdajicu, no bilo je već kasno da ratnu sreću preokrenu u svoju korist jer već 8. svibnja Njemačka je kapitulirala i Drugi svjetski rat je bio završen. U Nymburku je 10. svibnja organiziran svečani doček za sovjetsku Crvenu armiju koja je, nakon oslobođenja Praga, trebala doći i u njihov grad u jutarnjim satima, no pojavila se tek navečer. Ujutro tog dana su međutim u Nymburk ušle partizanske jedinice Pavela Hložeka, a s njima i njihovi hrvatski drugovi, toplo dočekani od domaćih stanovnika koji su ove sretne trenutke zabilježili na brojnim fotografijama na kojima se vide i hrvatski vojnici, kao i njihovi zapovjednici Ivan Babić i Milan Georgijević. No borbe još nisu bile gotove jer su pojedine njemačke postrojbe i dalje pružale otpor u Sudetima.
Protiv njih su se išli boriti i bivši vojnici sada već bivše NDH predvođeni Babićem koji je bio ranjen u nogu te je završio u praškoj bolnici. Kako je sam kazao 1969., u bolnici je napisao ratni izvještaj i zatražio da se njegovi vojnici jave jugoslavenskim diplomatskim predstavnicima radi povratka u domovinu, no tada je primio obavijest da su zapovjedništvo nad Prvom jugoslavenskom brigadom „Maršal Tito“ preuzeli neki civili. Zapovjednik je postao Jovan Čirlić, politički komesar Velizar Stevanović, a načelnik štaba Josip Vlahović. Nepoznato je kako je do toga došlo i tko ih je postavio, no očito se radilo o češkom pokretu otpora u kojem je Čirlić aktivno sudjelovao.
Taj student tehnike rodom iz Srijemske Kamenice kao partizan je 1942. bio zatočen u Jasenovcu, a zatim poslan u jedan logor kraj Olomouca u Moravskoj odakle je pobjegao početkom 1945. Zanimljiv je njegov daljnji životopis: završio je studij u Brnu gdje je nastavio živjeti i raditi kao sveučilišni profesor, a 1977. je čak postao i čehoslovački akademik. Što se tiče Babića, njegovu sudbinu možemo pratiti na temelju vlastitog iskaza: Čehoslovačka mu je zbog zasluga dodijelila čin stožernog mornaričkog kapetana, a predsjednik Edvard Beneš odlikovao Čehoslovačkim ratnim križem, dok mu je ilegalna organizacija Zlatni mač 26. rujna 1945. izdala potvrdu da je surađivao s njima i dao doprinos zajedničkoj borbi „poslušan zapovjedi svog rodoljubivog srca“. Babić je 1969. tvrdio da ga je pohvalio i zapovjednik Crvene armije u Čehoslovačkoj, maršal Konjev, a da se za njega zanimao i američki general i kasniji predsjednik Dwight Eisenhower.
Također je primio tisuće pisama čeških građana s čestitkama za hrabrost, u njegovu čast su pisane pjesme pa čak i skladani marševi. Jedna od pjesama u Babićevu čast u prijevodu je glasila je: „Ti potomak si slavnih uskoka, ratnika za slobodu i napredak, stao si također u nas protiv Germana, u primjernoj odvažnosti zapovjednika svih partizana.“ Iako je u Češkoj bio slavljen kao junak, Babić se suočio s problemima nakon povratka u Dubrovnik gdje je uhićen i optužen za suradnju s okupatorom, a na neko vrijeme je izgubio glasačko pravo. No, žalio se sudu i dobio parnicu te je proglašen lojalnim građaninom, ali ostao je bez mirovine i bez čina. Nije poznato kada je umro i je li imao potomaka.
Ostalo je zagonetno i kakva je bila sudbina Babićevih podređenih, no očito su se bez teškoća vratili u Jugoslaviju. Iako se radilo o bivšim vojnicima NDH, ipak čudi da se u komunističkoj propagandi nikad nije spominjalo da je u Češkoj djelovala, makar i improvizirana, partizanska brigada s imenom Josipa Broza Tita. I novinar Miško Konjevod je u Vjesniku u srijedu 1969. svoj članak zaključio rečenicom: „Kad će netko opisati povijest te brigade? Čudno je da to nije do danas urađeno.“ Njegov članak, po svemu sudeći, nije naišao na očekivani odjek. Na njega su se osvrnuli u češkom manjinskom tjedniku Jednota iz Daruvara uz poziv još živim svjedocima da se jave sa svojim sjećanjima, ali odaziv je izostao.
Spomen na poginule
Mnogo je, dakle, nepoznanica vezanih uz ovu neobičnu ratnu epizodu i njezine aktere. Zbog činjenice da se radilo o Hrvatima, u Nymburku ih nazivaju „hrvatskim vojnicima“, neopterećeni našim domaćim polemikama o tome jesu li u to vrijeme pravi hrvatski vojnici bili na strani partizana ili propale NDH, a posebnu uspomenu čuvaju na trojicu poginulih kojima su odali počast i u uvjetima pandemije koronavirusa, pa čak i u njihovim uniformama.
autor se pravi lud.. kroz cijeli članak "vojnici ndh" umjesto da kaže domobrani. i kod nas su domobrani krajem rata prelazili partizanima u velikom broju, zašto ne bi i u češkoj. ali domobrani i ustaše su sasvim različite stvari.