Nije se ni dogodio, a već je postao superpovijesni. Baš je takva sudbina susreta pape Franje i ruskog patrijarha Kirila, o kojemu zanesenjaci crkvenog istoka i zapada sanjaju već desetljećima, baš kao što fundamentalisti i s jedne i s druge strane od bijesa škrguću zubima. No, zašto je susret u Havani povijesni?
Dakako, zato što se događa prvi put u povijesti kršćanstva, osobito nakon bolnoga i definitivnoga crkvenog rascijepa, šizme 1054. godine, koji predstavlja duboku i ranu na Crkvi kao tijelu Kristovu koja nije zarasla. No, povijesni je još više jer se događa u svojevrsni “suton povijesti”, a to je upravo ovo vrijeme koje sada živimo.
Vrijeme je to u kojemu su ratovi posve oduzeli primat miru, i to kroz neslućene oblike terora i brutalnog nasilja, koje nepredvidivo skače s jednog na drugi kraj zemaljske kugle, držeći neprestano u budnom stanju civilizaciju straha, čiji gospodari i tvorci kao da uživaju u svakom napadu globalne panike. U takvom se vremenu kršćani brišu s lica zemlje na najbrutalniji način, nestaju u krvi na mjestima na kojima je poniklo kršćanstvo, razapinju ih, kolju i pale baš na onim stazama i putovima gdje je kršćanstvo napravilo prve korake.
S druge strane, kršćanstvo u zapadnim demokracijama posve je deklasirano suvremenim sekularizmom, liberalizmom i golim identiferizmom, pa je na mnogim mjestima od njega ostala tek blijeda slika.
Pred Franjom i Kirilom praktički je apokaliptička slika, koju moraju sažeti u jednoj svojoj izjavi i dvosatnom susretu u havanskoj zračnoj luci. No ipak taj susret budi nadu da zbližavanje dviju crkava upravo kršćanstvu nudi neku novu perspektivu za povijest.
I zbog te budućnosti taj je susret više povijestan od puke činjenice da se dosad nije zbio nijednom u gotovo tisuću posljednjih godina. I da se upravo uime zajedničke budućnosti, i povijesne i ekleziološke i sve druge razlike i razmirice, između dviju velikih crkava s vremenom mogu prevladati.
>>Povijesni susret pape Franje i patrijarha Kirila: Ovo je dar Božiji. Molite za nas!