Jedno je sigurno – doček poput onog zagrebačkog turski predsjednik Erdoğan neće doživjeti ni u jednom drugom glavnom gradu Europske unije. Svečanu dobrodošlicu, lišenu bilo kakve kritike prema turskoj unutarnjoj i vanjskoj politici, Erdoğan na europskom kontinentu može očekivati još jedino u Sarajevu, Prištini i Tirani. To znači da su novi nositelji hrvatske vanjske politike – predsjednica države Grabar-Kitarović i ministar vanjskih i europskih poslova Kovač – unatoč promjeni retorike i pompozno najavljenoj promjeni kursa, Hrvatsku gurnuli još dublje na Zapadni Balkan. Nije to više politika stvaranja tzv. jugosfere kao supstituta za propalu Jugoslaviju, to je politika zelene transverzale kao mosta preko kojega će se Turska prvo gospodarski i kulturno, a zatim i politički vratiti u Europu.
Dvodnevni politički teatar, koji smo gotovo neprekinuto mogli pratiti na javnoj televiziji, imao je dvostruki zadatak: impresionirati brojnu tursku političko-gospodarsku delegaciju i odaslati poruku o navodnom hrvatskom pronalasku recepta za rješavanje položaja islama u Europi. U tu svrhu na 48 sati isključeno je kritičko promišljanje o sada već sasvim očitoj transformaciji Turske u islamsku republiku, intenzivnom kršenju ljudskih i manjinskih prava, ukidanju medijskih sloboda, negiranju genocida nad Armencima, pomaganju terorističkih skupina u Siriji i ucjenjivanju EU u kontekstu migrantske krize. Umjesto toga, hrvatski domaćini ponudili su nama i svojim gostima dubinsku reviziju povijesti u kojoj Hrvatska više nije, kako smo se ranije znali dičiti, Antemurale Christianitatis koji je zaustavio prodor Osmanlija prema zapadnoj Europi, nego prostor miroljubivog “susretanja” i “prožimanja” kršćanstva i islama.
“Hrvatska i islamska zajednica gradile su svoj odnos stoljećima. Dodiri s islamskim svijetom leže u samom korijenu postojanja nas Hrvata u ovom dijelu Europe”, izjavio je ministar Kovač ne precizirajući da je taj odnos od Krbavske bitke 1493. pa sve do ukidanja Vojne granice 1881. godine bio obilježen neprekidnim ratovanjem jačeg i slabijeg intenziteta i da je prostor od Kisega u Mađarskoj do Sinja u Dalmaciji prepun povijesnih lokaliteta i spomena na junake koji čine samu srž hrvatskog nacionalnog identiteta. “Islam je religija mira”, ponovio je dva puta predsjednik Sabora Reiner, pritom čak i citirajući iz Kurana, vrlo vjerojatno nesvjestan činjenice da kasniji medinski stihovi rata abrogiraju, odnosno poništavaju ranije mekanske stihove mira, ali sasvim sigurno svjestan činjenice da se Hrvatsko vijeće obrane u Bosni i Hercegovini borilo i protiv mudžahedina i da je 20. listopada 1995. godine u Rijeci izveden prvi teroristički napad s islamističkom pozadinom na teritoriju Republike Hrvatske.
Cinici će reći da je sve to bila samo predstava u svrhu privlačenja turskih investicija i kako je promašeno zbog toga dizati paniku. Međutim, jesu li turske investicije doista tako bezazlene? Nije li pravilo u međunarodnoj politici da asimetrična gospodarska suradnja, u kojoj jedna strana ekonomski kolonizira drugu, ide ruku pod ruku s jačanjem političkog utjecaja superiorne strane nad onom inferiornom? Prve političke rezultate najavljenih turskih investicija mogli smo osjetiti već prvoga dana posjeta predsjednika Erdoğana, kada je predsjednica Grabar-Kitarović bezuvjetno podržala ukidanje viza za turske građane i izrazila potporu turskim pregovorima o članstvu u EU (što god to zapravo značilo).
Održavanjem Hrvatsko-turskog gospodarskog foruma i otvaranjem turskog kulturnog Instituta “Yunus Emre” u Zagrebu Hrvatska se savršeno uklopila u već uhodanu matricu turskog soft power pristupa vanjskoj politici, prema kojemu se investicijama i razvojnim projektima te kulturnom suradnjom omekšava teren za ostvarivanje političkog utjecaja.
Ne smijemo zaboraviti da sve regionalne sile teže uspostavi “dvorišta” u kojemu će djelovati kao hegemon. Rusija to nastoji ostvariti na području bivšega Sovjetskog Saveza, a njezin veliki rival Turska na postosmanskom prostoru kojeg je i Hrvatska djelomično dio. Drugim riječima, Hrvatska se geografski nalazi na samome rubu turskog vanjskopolitičkog interesa, ali bi zbog svojeg iskazanog zanimanja za “dubljom suradnjom”, kao i zbog činjenice da je članica EU mogla doći u njegovo središte.
Sve to ne bi bio problem da je Turska decidirano sekularna država i liberalna demokracija sa stvarnom trodiobom vlasti, koja na unutarnjem planu poštuje prava žena, Kurda, alevita i kršćana, i koja u svojemu vanjskopolitičkom djelovanju radi na uspostavi konstruktivnog političkog dijaloga između zaraćenih strana u Siriji, ali i na uništavanju zločinačke Islamske države. Međutim, današnja Turska velikim koracima grabi prema uspostavi islamske republike (konačni datum do kojeg to treba biti ostvareno po svemu sudeći stota je obljetnica uspostave republike 2023.), a liberalna demokracija okljaštrena je polukompetitivnim izborima na kojima vladajuća Stranka pravde i razvoja gotovo da ne može izgubiti, te sustavnim uplivom izvršne u sudbenu vlast.
Po pitanju ljudskih prava Turska je u proteklih nekoliko godina dramatično nazadovala derogirajući medijske slobode i općenito slobodu mišljenja i javnoga govora (čak i u inozemstvu!), kurdska područja na jugoistoku zemlje ponovno su pretvorena u zatvorenu vojnu zonu, a manjinski aleviti – pripadnici liberalne šijitske sekte – sve su češće izloženi napadima sunitskih tvrdolinijaša. U susjednoj Siriji Turska otvoreno pomaže islamističkim skupinama poput Ahrar ash-Shama i Jaysh al-Islama te blokira nastojanja međunarodne zajednice da u mirovne pregovore uključi i predstavnike sirijskih Kurda, nazivajući ih teroristima i bezobrazno ih izjednačavajući s Daeshom. Konkretnih razloga više nego dovoljno za držanje pristojne distance od jedne vlasti koju mnogi već pogrdno nazivaju režimom.
>> HRT i Turska radiotelevizija potpisale sporazum o suradnji