Umjetno stvorena prehrambena ovisnost Hrvatske o inozemstvu narasla je do ekonomski neodržive razine. Hrvatske se potrebe hrane zato moraju što prije i što odlučnije pokriti domaćim resursima. Uvjeti integriranog europskog tržišta ne olakšavaju tu zadaću, ali je i ne sprečavaju. Najvažniji su resurs poljoprivrede seljak i njegova obitelj – iz njihove brige, znanja i napora proistječu ostale vrijednosti. Zato svaku promjenu sustava čiji su oni dio treba promatrati sa stajališta kako ona utječe na motiviranost i predanost seljaka svojoj zadaći i kako mu je olakšava. Odnos vlasti prema njemu i njegovu životnom okruženju mora biti odnos poštovanja i susretljivosti, a ne bahatosti koju je mogao prečesto iskusiti. Ta promjena fokusa u pristupu selu mora biti tako jasna i naglašena da o njoj ne može biti ni najmanje sumnje ni na kojoj razini sustava. Tek se onda od seljaka može očekivati da spusti svoj povijesno uvjetovani gard nepovjerenja i negativnih očekivanja i da racionalno razmotri svoje opcije te da se otvori udružno/zadružnoj suradnji koja mu može znatno smanjiti troškove, poboljšati tržišnu poziciju i otvoriti nove perspektive. On mora biti prepoznatljiv u prostoru, ne u prvom redu kao proizvođač sirovina, nego dodane vrijednosti, ali i ugodnog okružja za život.
Zarobljenici fiks-ideje
Da bi to bilo moguće, odnosno da bi dalo optimalne rezultate, potrebne su mnoge promjene od kojih dvije vrijedi uvodno posebice istaknuti:
a) hrvatska poljoprivreda ne smije više biti zarobljenik fiksne ideje o velikom skoku u industrijalizirano selo – poljoprivrednoj inačici uobičajenih fatamorgana u našem društvu – koja je zemlji već nanijela puno zla. Moramo se otvoriti prema obiteljskom gospodarstvu kao glavnom nositelju proizvodnje.
b) država mora seljaku olakšati pristup poljoprivrednom zemljištu kao bitnoj podlozi bolje konkurentnosti.
Serija tekstova koja se ovim nastavkom okončava pokazala je da je Hrvatska, kao i većina europskih zemalja, povijesno bila samodostatna u prehrani i da je to stanje u socijalističkom razdoblju narušeno specifičnim doktrinarnim pristupom kome je ideal bio industrijaliziranje sela logikom dugih serija prerađivačke industrije. Taj povijesni eksperiment – koji se potpuno razlikovao od onoga što se istodobno zbivalo u zapadnoj Europi – trajao je četiri i pol desetljeća, a njegov puni trošak nije nikad iskazan jer je Jugoslavija primala izdašnu pomoć raznih vrsta, uključujući onu u hrani, kako bi održala i ispunila svoju geopolitičku ulogu. Kao što to nerijetko biva u povijesti, eksperiment nije uspio, ali je na raznim područjima društvenog i gospodarskog života ostavio neke izvedenice. Uporno se ponavlja da je tehnologija dugih serija troškovno superiorna i u tako osjetljivoj i nepokretnoj biološkoj sredini kao što je ruralni prostor. Da bi se to potkrijepilo brojkama, trebalo bi pokazati da se radi o tolikoj troškovnoj razlici prema manjim i po cijelom prostoru rasprostranjenim gospodarstvima koja ekstenzivno koriste lokalne resurse da se iz nje mogu nadoknaditi svi oni vanjski troškovi (okoliš, organsko održavanje tla, podloga prometne i informatičke infrastrukture itd.) koji ostaju nepokriveni kad manja gospodarstva nestaju pod udarom velikih. Takvih studija nema jer se poljoprivredna politika i bez njih odlučila na razne načine favorizirati proizvodnju na velikim prostorima i u velikim pogonima. Usporedba troškova zapravo se nametala iz sasvim drukčijeg kuta: koliko je javnog novca po proizvedenoj jedinici otišlo u \"veliku\" proizvodnju, a koliko u malu? No takvih je usporedbi još manje. U kontekstu ovog razmišljanja pitanje samih troškova manje je važno od činjenice da kapitalno vrlo zahtjevna \"velika\" proizvodnja nije riješila pitanje prehrane nacije, nego nas povijesno iskustvo uči da se ovisnost o inozemnoj hrani povećava kad iz poljoprivrede nestaju – mali! Veličina obradivog zemljišta po obitelji nije jedini, ali je svakako najvažniji i najčešće rabljen element međunarodne konkurentnosti malih proizvođača. Politika je posljednjih gotovo sedam desetljeća stvarno osudila hrvatskog seljaka da ostane na prosječno vrlo maloj i rascjepkanoj obradivoj površini i tako mu snažno otežala konkurentnu sposobnost. Najmanje što politika sada može učiniti jest da barem naknadno kompenzira seljacima i olakša im dostupnost zemlje, što državne što privatne.
Zakoni koji diskriminiraju
Na žalost su rasprave o posljednjem Zakonu o poljoprivrednom zemljištu krajem prošle i početkom ove godine pokazale da je, kad je riječ o zakupu državnog zemljišta, odnos države spram obiteljskih gospodarstava i dalje izričito restriktivan dočim je spram korporacija pun razumijevanja. Nije riječ samo o kompliciranom postupku natječaja za dodjelu zemlje koji favorizira velike igrače nego i o samim uvjetima raspolaganja zemljištem. Tako pravne osobe koje zakupe državno zemljište imaju puno pravo raspolaganja zakupom i njegovim prijenosom na svoje tvrtke kćeri. Obiteljsko gospodarstvo, naprotiv, spriječeno je da u slučaju dugotrajnije bolesti dade zemljište u podzakup, a i sâm zakup može prenijeti samo na članove najbliže obitelji, ali ne i na neku drugu osobu, ma koliko ona bila kvalificirana i uključena u djelatnost. Nije, dakle, riječ o zaštiti racionalnosti proizvodnje, nego o načelno negativnom stajalištu prema cijeloj jednoj kategoriji zakupnika. A to je samo jedan od mnogih primjera nejednakosti pred zakonom. Kakvog li čuda da mali seljak napušta proizvodnju pa zatim i samo selo, da ga hvata malodušnost i da je sve to poprimilo tako alarmantne razmjere da se ne radi više samo o prehrani nego i o drugim aspektima života nacije. Kako, dakle, zaustaviti propadanje sela? Kako se uključiti u način na koji su gotovo sve zapadnoeuropske zemlje riješile taj problem i postigle da se umjesto s nestašicom domaće hrane bore s viškovima? Kako vratiti seljaku osjećaj digniteta, osjećaj da je potreban i da – posebno u zajednici s drugima – može učinkovito i poslovno odgovoriti na izazove trenutka? A u produžetku se javljaju pitanja koja zadiru duboko u tkivo naše demokracije poput onog kako osigurati da se ne ponove nevjerojatne greške kojima je država aktivno i žestoko podrivala same temelje života na selu? Kako spriječiti nesposobne i/ili neinformirane političare i birokrate da nanose štete koje će doći na naplatu i budućim naraštajima? Kako sa strategije pauperizacije sela prijeći na strategiju rasta? Kako otvoriti oči političarima da uvide da se aktiviranjem obiteljskih gospodarstava i poboljšanjem njihova gospodarskog položaja aktivira i njihova želja da ulažu u svoje, da tako u mnogočemu svojim sredstvima zamijene ona javna? Velika su to pitanja koja traže i širok tematski zahvat i brze odgovore. Početkom ljeta 2012. skupina \"Živo selo\" ponudila je paket rješenja od kojih se neka mogu provesti vrlo brzo, a neka u roku od najviše dvije do tri godine. Smišljena su da poljoprivrednu politiku iz birokratskih fotelja i robovanja posebnim interesima vrate tamo kamo ona spada, u ruralni prostor, među žive ljude, njihove probleme i njihovo potomstvo. Kad se to dogodi, brzo će se početi raspletati naizgled nerazmrsivo klupko. Početak nije na žalost bio obećavajući. Na prijedlog Ministarstvu poljoprivrede da se o tome povede rasprava u stručnom i interesnom krugu kako bi se postigao kakav-takav konsenzus prije nego što se krene u realizaciju zaključenoga odgovor je bio kratak i netočan: \"Nemamo o čemu – sve je već uglavljeno s EU\" iako ništa od predloženoga nije ni bilo (niti je sada) strano Europi. Naprotiv. A vremena nema, kriza u najvećem dijelu poljoprivrede traje već dugo, a u ključnom sektoru, stočarstvu, a posebice govedarstvu, ona je toliko duga i žestoka da poprima značajke katastrofe. S tržišta već godinama svakodnevno nestaje petnaestak obitelji proizvođača mlijeka – tako da je nakon posljednjih jedanaest godina ostao samo svaki peti...
Otvorite vrata mladima
Prva zadaća politike mora biti brzopotezno zaustaviti to krvarenje i u najvećoj mogućoj mjeri stabilizirati tržišta, za početak korektnim i redovitim izvršavanjem preuzetih državnih obveza i uvođenjem reda u platne tijekove u cijelom proizvodnom lancu. Država zatim mora iskoristiti svoje pravo da određenim tržištima propiše takav oblik dugoročnih ugovora koji će stabilizirati odnose između malih proizvođača i otkupljivača. Ti ih ugovori u najvećoj mogućoj mjeri moraju štititi od kratkoročnih špekulativnih oscilacija, ali cijenu postupno približavati međunarodnima. Država mora i na integriranom tržištu budno nadzirati smjer i intenzitet kretanja roba i cijena te na vrijeme reagirati koristeći sve kratkoročne korektivne mehanizme koje joj u tom pogledu ostavljaju međunarodne obveze. Upravo je nevjerojatno da tijekom cijelog razdoblja u kome se između Republike Hrvatske i Europske unije primjenjivao Sporazum o stabilizaciji i priključivanju hrvatska strana nije ni u jednom slučaju primijenila restriktivne mjere privremene zaštite tržišta koje je on predviđao. Stočarima koji čine funkcionalnu i gospodarsku kičmu sela treba omogućiti brz pristup državnim zemljištima, a lepezom fiskalnih mjera poticati aktiviranje zapuštenih terena, recimo u obliku zadružne ispaše po usitnjenim parcelama, poreznim olakšicama za one koji se odluče za razne načine zadružne suradnje (npr. suradnju u kupnji i prodaji, korištenju zajedničke mehanizacije, popravcima, odnosno gradnji mjesnih cesta itd.), zadružno povezivanje \"male\" proizvodnje u obliku klastera s lokalnim i regionalnim distributerima itd. U svemu tome ministarstva financija naprednih društava imaju puno širu ulogu od bavljenja pedagogijom harača po tržnicama i kafićima. Obiteljskoj proizvodnji mora se osigurati podmladak. Među mladima postoji dinamična kategorija kojoj treba aktivan rad uz ona gospodarstava koja su dosad pronašla modus opstanka. To se ne da riješiti jednim \"work shopom\", već država mora ponuditi sustavna rješenja koja će mladima otvoriti vrata budućnosti. Stručno školovanje mladih u vlastitom poduzetništvu i \"malim\" tehnologijama treba se povezati s nagrađivanjem najboljih dodjelom zemljišta, postojećim gospodarstvima koja imaju nasljednike osigurati mogućnost zemljišnog širenja uz mentorstvo i pomoć obitelji, gospodarstvima koja nemaju nasljednike pomoći u angažmanu mladih ljudi na preuzimanju i nastavku uzgoja i proizvodnje.
Diverzije na visokoj razini
Postoje vrlo realni uvjeti da se od zemlje u državnom vlasništvu osigura fond za zadružne projekte mladih, da se mladima omogući dodir i svojevrsno uključivanje u rad stručnih institucija na razini države (sve do sudjelovanja u donošenju odluka), a to bi trebao biti i korak na putu da se te institucije restrukturiraju prema seljacima i njihovim potrebama kao u zapadnoj Europi. Država se mora prenuti iz letargije (a povremeno na žalost i smišljenih diverzija na najvišoj razini!) i pomoći u okrupnjavanju poljoprivrednih dobara na malo dulji rok promjenama zakona o nasljedstvu, komasacijskim objedinjavanjem čestica, promoviranjem zadružnog korištenja i sl. Tako se na Zapadu vodi(la) briga o tržištu. No na selu treba razvijati i komplementarne djelatnosti kao što su sirane, agroturizam, lov i sl. No, ponovimo, ključ svega mora biti seljak, njegova motivacija i vjera u budućnost.
>>Povijest propadanja sela: Seljak bez zemlje, država bez hrane