Povišica plaća od 4% kad je inflacija dva puta veća nije nerazuman zahtjev

Nakon nepune tri godine socijalnog mira, Plenkovićeva Vlada opet je dospjela u slijepu ulicu u odnosima sa sindikatima javnog sektora jer (još) nije pristala na povećanje osnovice plaća za 4, nego samo za 2 posto. Pregovori traju nekoliko mjeseci i lako je moguće da će završiti štrajkom koji bi se mogao organizirati pred kraj školske godine, ako Vlada ne zbroji dva i dva i shvati da je i to znatno ispod godišnje stope inflacije i mogućeg novog zahtjeva koji će se pojaviti u hodu kada cijene rastu za osam, pa i 10 posto.

Gotovo da nema usluge koja proteklih dana i tjedana nije poskupjela, čak i do 50 posto, malo koja od njih je, na primjer, ovisna o plinu, no koga briga. Nalazimo se u iznimno osjetljivom razdoblju u kojemu ima svega, od korištenja prilike, preko straha do poskupljenja utemeljenih na stvarnom rastu troškova. Samo naivni mogu očekivati da taj stampedo može proći bez reakcije sindikata, odnosno da će oni šutke prijeći preko toga da se trošak inflacije prevali na zaposlene, umirovljenike i ostale građane.

Javni sektor prvi je zatražio neki oblik indeksacije plaća jer se i zbog Vladine nesnalažljivosti nalaze usred otvorenih pregovora koji traju više mjeseci. Mogla je ta priča biti zatvorena prije mjesec ili prije tri mjeseca, pa bi Vlada sada imala godinu dana mira da se vidi hoće li se inflacijski val razbiti, no nije jer je Vlada imala preča posla – bavila se sobom, istragama nad ministrima, rekonstrukcijom...

Sindikati javnog sektora više su puta dokazali da mogu organizirati uspješan štrajk te da imaju podršku zaposlenih, što je argument koji dobar pregovarač s Vladine strane mora uzeti u obzir. Nema sumnje da će se škole i sada zatvoriti, bude li štrajka. Nekome to može biti i ucjena, no tražiti četiri posto povišice u situaciji kad je inflacija gotovo dva puta veća ne može se nazvati nerazumnim zahtjevom. Privatni sektor također neće moći ostati po strani, s tom razlikom što privatne poslodavce neće toliko pritiskati slabi ili nepostojeći sindikati već tržište, migracije i manjak radnika.