Prema podacima kojima danas raspolažemo, čini se da je prvi biskup grada Interimna u Umbriji bio stanoviti Valentin. Stolovao je u tom omanjem gradu stotinjak kilometara udaljenom od Rima od kraja drugog te dobar dio trećeg stoljeća poslije Krista, a mučeničku smrt pretrpio je u 63. godini života.
Valentin se, imajući na umu životni vijek tog vremena, mogao smatrati sretnim. Možda mu je u jednom trenutku svega bilo dosta pa se 14. veljače (najvjerojatnije) 269. odlučio suprotstaviti najvišem autoritetu. Suprotno izravnoj carevoj naredbi, vjenčao je niz vojnika s njihovim djevojkama ili zaručnicama, zbog čega je bio stravično kažnjen (odrubili su mu glavu).
Kasnijom odlukom pape proglašen je svetim, a (opet najvjerojatnije) romantičnim potezom jednog francuskog vladara – slanjem čestitke za Valentinovo – dan je počeo ulaziti u povijest kao Dan zaljubljenih.
Koliko je Valentin u vrijeme svoje službe u Interimnu razmišljao o prirodi fenomena ljubavi ili (vjerojatno) više osjetilnog doli stvarnog etera koji je povezivao zaljubljene parove pred vjenčanje, također ostaje nepoznato. Nije da nije mogao jer su mu neka razmišljanja grčkih filozofa o ljubavi bila nadohvat ruke.
Prema Platonu, premda postoje oni koji smatraju da se o ljubavi – jer se navodno radi o konceptualnoj iracionalnosti ili neopisivoj te nesvrhovitoj pojavnosti – ne treba raspravljati, njezina je priroda trojaka.
Postoji, tako, eros, tj. intenzivna i strastvena želja za nekim (te, posljedično, svi koji će 14. veljače posegnuti za kakvom romantičnom gestom pripadaju ovoj grupi), potom agape, tj. očinska ljubav Boga prema ljudima i ljudi prema Bogu te philia, tj. strastvena naklonost prema drugome, a ostvarena u prijateljstvu, lojalnosti obitelji, društvenoj zajednici, narodu, državi i sl.
Ljubav uvijek i svuda
U svakom slučaju, fenomen ljubavi možda i nije stvaran (u smislu mjerljivosti), ali jesu stvarne njegove posljedice: pretpostavljam da nema osobe koja će negirati enormne društvene posljedice ljubavi, od ljudske prirode, religije, etike pa do politike. Vjerojatno je ključna razlika između suvremenog doba i ranijih razdoblja kad je riječ o ljubavi njezina provala u javnu sferu.
Sve, baš sve, od duboke povezanosti, povremenog flerta, smrti drage osobe, ljubavnika, ljubavnice ili kućnog ljubimca te identifikacije s Bogom, narodom, državom, strankom i stvari danas završava na društvenim mrežama. Nekad je bilo drugačije. Ako zanemarimo objavljenu poeziju, onda su se intimne riječi ljubavi izražavale in vivo ili uživo, ljubavnim pismima te u spomenarima, ili vrsti dnevnika koja služi za čuvanje uspomena.
Ljubav u spomenarima ili, ako hoćete, danas zaboravljeni način izražavanja ljubavi, tema je sljedećih redova. Dogodilo se to sasvim slučajno. Dan nakon svadbe dragih mi prijatelja iz Karlovca, čijem sam činu formalizacije ljubavi (sklapanja braka) s ponosom prisustvovao, uspjelo mi je doći u posjed jednog spomenara.
Danas je pisanje u nečiji spomenar kao oblik izražavanja naklonosti, prijateljstva, ali i ljubavi na izdisaju. Teško da više ima osnovnoškolaca ili srednjoškolaca koji daju priliku svojim prijateljima, simpatijama i ljubavima da riječima izraze svoje osjećaje na papir. Nisam, nažalost, uspio otkriti tko je vlasnica više od stotinu godina starog spomenara.
Jedino sam uspio saznati da se radilo o osobi ženskog spola, po zanimanju krojačici ili, kako se to zanimanje tada uobičajeno nazivalo, šnajderici. Mlada je dama imala dosta prijatelja i poznanika, ali i potajnih ljubavi. Upisi u spomenar nastali su u posljednjim godinama 19. te prvim godinama 20. stoljeća.
U spomenaru naše mlade krojačice iz Karlovca koncept ljubavi kao sile koja treba uvijek vladati životom predvidljivo vrišti s gotovo svake stranice. “Ljubi”, upisao je 5. srpnja 1897. prijatelj (ili, možda, “prijatelj”) vlasnice spomenara, “dok Ti lice bielo Resi ružin cviet; Ljubi, dokle još veselo Gledaš ovaj sviet!”.
Daleko je opširniji bio stanoviti F. K., također sugrađanin naše vlasnice spomenara. Nevinu i nepatvorenu ljubav, uvijek i svuda, kako se čini, koliko njoj, toliko i sebi, izrazio je 22. veljače 1899. sljedećim riječima: “Čistu ljubav – alem kam (!?), Čistu ljubav – zvijezda blist, Čistu ljubav – biser sam, Čistu ljubav – angjel čist, Moje srce krije – dá, Koje ovak zborit zna: Sjajio vam sreće trak, ne znala ni sudbe vaj, Nježio Vas stvorak svak, Sinuo Vam neba raj.” Možda je F. K. u nekim trenucima više nastojao ugoditi načelu rime nego brinuti se o višem smislu lirskog nadahnuća, ali trud i mašta ne mogu mu se zanijekati!
Stanoviti je pak Pavao Paša početkom lipnja 1900. vlasnici spomenara otkrio da – kada je zaljubljen – biva u okovima ne manje čvršćim negoli kakav rob. Opet, možda bi se moglo zaključiti da je naš Pavao potajno bio zaljubljen u vlasnicu spomenara jer, čini se, tepa joj da je njegova robinjica!
Evo Pavla i njegova po svemu originalna stila: “Robinjica silna, Pravo meni kaži, Što li život želi, U svietu i (?), Liepa si ko Andjel, Najliepša u raju, Mlada ko proletna Mladika u gaju, Mila kao Zora, Kad (?) svieta, Draga kao cvieće, Mirisavog kita. I željen tvog lica, I željen oka tvog, Kako ti ljuto ginemo, Znade jedan Bog! Oh brže hodi mila, Pruži mi srcu liek, Bez tebe časak svaki, Meni je cio sviet.”
Pavle je u karlovački spomenar upisao više pjesama, a ako se primijeti da je vjerojatno bio stranac koji u gradu nije boravio dugo, onda mu se nepreciznosti u izričaju ne smiju prigovoriti. Evo ga opet, ali sa stihovima koji poručuju da pjesnici (a zapravo Pavle!) vole biti u ženskom društvu.
“Kud će suza, neg na oko”, napisao je, “a u Nebu sivi soko, Kud li pjesnik u sred kola, Ljubeznoga krasnog spola, Zdravo našeg stabla Dievojke, sviet ljubite vi Dievojke.” Vlasnici su spomenara posvećeni i ove njegove rečenice: “Gospojice šnajdarice! U vas liepe svile, ta u vas je biljeg stasa! Liepšeg neg u vile.”
Neki su u karlovački spomenar upisali upozorenje. Onaj ili ona koji ili koja ljubi mora biti spreman ili spremna na duboki duševni nemir, vrijeme unutarnjih trzavica i intenzivnog uplitanja strasti u imperativ svakodnevne racionalnosti. Kad je čovjek bez ljubavi, drugim riječima, sve je mirno i stabilno, ali kad se pojavi, eto nevolje, poručio je vlasnici očito čovjek s iskustvom ljubavi, karlovački gimnazijalac Roman Matković 3. travnja 1897.
“Kao morska pučina, Čista i prozirna”, počeo je Matković te nastavio: “Dok je bura ne krene, Duša Ti je mirna.” Ali, napisao je dalje, “kad bura ljubavi Tvoju dušu smuti”, koliko upozoravajući, toliko i govoreći o sebi, “Nikad te ne snašao, Jad i čemer ljuti. Nego dao onaj Bog, Koji srca strijelja. A da se ne potopi, Lađa Tvojih želja!!!” Da se ne radi o prošlosti i već odavno umrlim osjećajima i strastima, nesretnom bi Matkoviću valjalo poželjeti sve najbolje!
Ljubav prema prijatelju
Naravno, kako priliči spomenaru, mnogi su u njih upisivali izraze prijateljske naklonosti ili, kako nas uči Platon, zapravo prijateljske ljubavi. Brijački je pomoćnik Vinko Belavić očito bio prijatelj vlasnice karlovačkog spomenara, a možda ju je potajno i ljubio. “Cijela žića tvoga mila, Vijekom sretna bila”, bili su prvi njegovi stihovi upisani u spomenar 2. lipnja 1898. i u kojima se neka simpatija gotovo može osjetiti: “Drugu želju ja ne mogu. Prijateljstvom samo mogu.
Pa kad glediš knjigu svu, I pogledom pjesmu novu, Vidi što ti želim sada, Sjeti se i mene kada.. Nije se naš (ipak) zaljubljeni Vinko mogao suspregnuti pa je još – sitnim slovima i nekako skromno te stisnuto dodao: “Zlato biser – alen kamen, Ja Vas ljubim pa je amen.” Dok je Belavić vjerojatno bio na putu od zaljubljenog prijatelja do prijatelja koji je nekad bio zaljubljen, dotle je D. Došen nekad bila prijateljica vlasnice spomenara, a to je opet htjela postati.
“Nježan je cvijetak prijateljstvo. Nagrize li ga crv sumnjičenja, onda žalobno spušta glavicu pa gine i vine”, napisala je na početku. Tome je dodala: “Ako želiš imati vjerna prijatelja, drži se onoga ko ima malo prijatelja.”
Kao da je Došenica smatrala da je nepravedno ostavljena pa je na svaki način htjela doći natrag do srca svoje nekadašnje prijateljice. Zaboravljenom od karlovačke šnajderice osjećala se i “višeškolka” (učenica više škola) Miljana Radulović.
Prema svojoj očito nekadašnjoj dobroj prijateljici gajila je dobre želje: “Oj prođi sretno diljem svijeta, Nek svim Ti žićem sreća cvjeta, Nad glavom nek Ti zvijezda sije, Pod nogama neka ti cvijeće klije.” Među njima i poneko sjećanje na Miljanu: “Al kad miso u daljinu krene, Na časak bar sjeti se ‘Ljubo’ mene!”.
Mnogi, ali i mnoge karlovački su spomenar iskoristili da bi vlasnicu podsjetili na važnost ljubavi prema narodu i domovini. Stanovita Lara, očigledno pravašica Starčevićeva tipa, upisala je 12. travnja 1896.: “Uvijek neka Tebe ova, Divna miso prati, A ta jeste slavno geslo ‘Bog i Hrvati’.”
Učiteljska pripravnica Irena, ujedno i nećakinja vlasnice spomenara, smatrala je pak da, nepovoljnim vremenima usprkos, Hrvatska nije “propala stvar”, a zanimljivo, u prvom redu zbog toga jer patriotski zanos čuvaju ne muškarci, nego žene.
“Dok narodne u nas pjesme mile, I dok goder guske javorove cvile; Dok imade naših polja, gora, rijeka, Jezera čarobnih i otajstvenih jeka; Doklem kćerkam vjernim za rod bije, Dokle nam još Hrvatska propala nije.” Popularno je tada bilo pamtiti pjesme velikih pjesnika pa je stanoviti P. Gašparac, učenik VI. razreda, upisao pjesmu barda Augusta Harambašića.
“Rasti, rasti, lovore, Trebat će te dosta”, napisao je (ili, bolje, prepisao), “Kad Hrvatska postane, Slobodna i prosta, Da sa tobom nakiti, Sinove vitežke, Što su ju opustili, Robovine težke, Pa će možda u taj čas, (Sna li blaženoga!), Nać se koji listak tvoj, I vrh groba moga!” Još jedan učenik VI. razreda neke karlovačke pučke škole, I. L. Fuksam, također je pisao o ljubavi prema domovini naglašavajući da se zbog nje može i stradati.
“Slobodno je ptici letjet, Sred nebeske te vedrine”, zapisao je 12. travnja 1896., “Čovječanstvo slobodi se, Rijetko pravoj kad dovine; Nijemoj zvijeri slobodno je, Ljubit šilje i pučinu, A koliko čovjek strada, Ljubeć svoju otačbinu!”
Cinici, zafrkanti i trezvenjaci
Bilo je i onih koji su spomenare iskoristili da bi vlasnicu upozorili da (možda) ipak nije previše pametno sve karte staviti na znak ljubavi. Samo od nje se (možda) nije moglo ili nije bilo pametno živjeti. “Šta je ljubav”, upozorio je nepoznatu Karlovčanku stanoviti M. Jurmanović te odmah ponudio odgovor koji je odražavao čovjeka koji je ili izgubio sve nade ili se naumio (pomalo) cinično našaliti: “To su trice.” Valjalo se, dakle, prema Jurmanoviću, pobrinuti i za ovozemaljske stvari pa je zato završio riječima koje nisu ostavljale mnogo dvojbi: “Samo novce, gospodjice.” Samo najbolje, odnosno svega puno, što se može tumačiti dobrim željama i za duhovnim i materijalnim dobrima, poželio je vlasnici stanoviti Karlovčanin F. Kunekfnloh.
“Srce mi trepeće”, napisao je, “Puno želi sreće, Puno svega blaga, Gospojice draga.” Stanoviti F. L. svemu tome, ljubavi, strasti i osjećajima, nije očito pridavao mnogo važnosti. Danas neprihvatljivim riječima, a tada očito samo nelagodnima (pa je zato odlučio ostati anoniman) kazao je: “Neki mudraci kažu, da je za muža svijet, a za žene – kuća.”
Trezveniji – u pravilu vlasničine prijateljice – možda temeljem vlastitog iskustva, upozoravali su da je lijek za sve, od nade u skori zagrljaj dragog do brze pomoći kad te ostavi, jedino i samo vrijeme. “Strpljenje je”, napisala je učiteljica matematike Danica Stanišić 18. travnja 1898., “ključ za svaka vrata. A lijek za svake rane.”
Ljubav prolazi, a uspomene ostaju
U spomenar naše karlovačke šnajderice više je upisa učinio stanoviti F. K. Uglavnom je pokušavao biti romantik, ali izgleda da se radilo o osobi koja je bila svjesna temeljne zakonitosti naših života. Sve prolazi, pa tako i ljubav, poručio joj je na jednoj stranici. Potpisao se inicijalima, uz jedan od najintrigantnijih dodataka koje sam vidio (dodao je sljedeće riječi: “u spomen od nikada”). Ako smo već prolazni, onda su uspomene zapravo jedino što iza nas ostaje, poruka je ove njegove pjesme:
“Spomen!
Sve se mijenja, sve prolazi,
Travka nikne i usahne,
Ruža rujom zarumeni,
Zarumeni, pa i pane!
Tako žića našeg dani,
Čas se srećom odsijevaju,
Čas se tugom naoblače,
Ali i sreća, ko i tuga,
Brzo prodje, časkom traje,
Spomen samo nam ostaje.”