Pogibija hrvatskog specijalca Josipa Briškog u Afganistanu jako je pogodila Hrvatsku. Gubitak je to veći jer je specijalnu i Commando obuku u Hrvatskoj vojsci prošlo svega nekoliko stotina vojnika. Briški je u vojnom smislu ono najbolje što je Hrvatska mogla poslati u vojnu misiju u Afganistan, a u ovoj rotaciji je, od 100 vojnika, poslala 23 takva specijalaca.
Činjenica da je poginuo u Afganistanu, na drugom kraju svijeta, mnoge je potakla da postave pitanje treba li Hrvatska tamo slati vojnike. Mnogi se to pitaju iz osjećaja žaljenja i želje da Hrvati ne ginu tako daleko, a pri tome im je na duši sjećanje na tisuće “običnih” vojnika i stotine specijalaca koji su poginuli u ratu od 1991. do 1995., kod kuće. Prije nego što je, prije 16 godina, Hrvatska počela slati svoje vojnike u daleke vojne misije, godinama je trajala rasprava o tome trebamo li to činiti.
Početkom 2000-ih tadašnji predsjednik Stjepan Mesić smatrao je da to nije naš rat te se usprotivio slanju naših vojnika u Irak. No, kako smo se počeli približavati članstvu u NATO-u, hrvatska je politika ipak odabrala da njezini vojnici postanu dio NATO-ovih snaga i u ratom pogođenim državama poput Afganistana. Pobijedila je logika da će se, ako se terorizam ne spriječi tamo gdje nastaje, on svejedno došuljati k nama. Kritičari politike uključivanja naših u takve misije sada zaboravljaju da zemlje NATO-a nisu krenule u Afganistan bez razloga. Kada je Afganistan bio prepušten sam sebi, to je rezultiralo terorističkim napadom na newyorške Twinse, pri čemu je poginulo tri tisuće nedužnih civila. To je bio događaj koji je žestoko zastrašio zapadnu civilizaciju. Nije li logično sada pretpostaviti da, kada bi se Afganistan opet prepustio sebi, da bi se takvo što ponovilo. S tim da je SAD daleko, a Europa se u međuvremenu pokazala isplativim ciljem za teroriste.
Aktualna vlada RH ne pokazuje znakove kolebanja. No, dio hrvatske politike već negoduje i traži povlačenje. Čini to Živi zid, ali i iskusni političar i bivši premijer, a sada predsjednički kandidat Zoran Milanović, što svakako nije nevažno jer upravo je Milanović pretendent na poziciju kojom, pobijedi li, on postaje i vrhovni zapovjednik HV-a. S te bi pozicije, dakle, mogao proturječiti odlukama Vlade RH i blokirati slanje naših vojnika. Prvo je rekao da bi broj vojnika trebalo smanjiti, a onda da “to nije naš rat, to nije čak ni NATO-ov rat i vrijeme je da razmotrimo ideju oko potpunog povlačenja hrvatskih vojnika iz Afganistana”. Za razliku od njega, njegov prijatelj i u njegovoj vladi ministar obrane Ante Kotromanović smatra da ni slučajno ne smijemo sada povući naše vojnike. Izgleda da Kotromanović bolje razumije realnost, dok se čini da je Milanović u kampanji sklon politikantstvu. Njegovu ćemo Vladu, kada je vojska posrijedi, pamtiti po ne baš slavnom povlačenju naših UN-ovaca s Golana, po tome da je vojnicima smanjio plaće i vojni proračun, ukinuo sve dodatke, počeo naplaćivati salatu, da je specijalce hranio mesnim narescima, otjerao HV iz gradova “po šumama i gorama” te po “fantastičnom” remontu MiG-ova 21 u Ukrajini.
Kada bi sada Hrvatska zaključila da to u Afganistanu stvarno nije rat koji bi nas se ticao, time bi automatski žrtva Josipa Briškog postala uzaludna. Možda nije baš isto, ali za usporedbu, to bi bilo kao da sada majci Jean-Michela Nicoliera, 25-godišnjeg Francuza koji je poginuo u Vukovaru i završio na Ovčari, rekli zašto se on borio u ratu koji nije njegov i da je poginuo uzalud. Što o tomu misle Nicolieri, vidi se i iz toga što dio obitelji živi danas u Hrvatskoj i dalje se nadajući da će pronaći njegove posmrtne ostatke. “Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju”, rekao je Nicolier prije nego što je došao boriti se u Hrvatsku.
Briški je prošao trening po ugledu na onaj u Šepurinama, koji je uveo Ante Gotovina, također jedan od Hrvata koji je kao francuski legionar vodio “tuđe ratove”. Da tada nismo imali Gotovinu i njegove legionare, a sada Briškoga i njegove specijalce, Hrvatska bi vojska bila slabija. Povlačenje naših vojnika iz Afganistana stoga bi bio čin prije kukavički nego primjeren te bi značio da su žrtve naših vojnika i Briškoga bile uzaludne. Vojnike treba vratiti kada to i drugi odluče.
Čuli smo što na to kažu njegovi suborci komandosi, koji su ga na grobu ispratili Commando molitvom: “Bože, daj mi tisućljetnu hrabrost hrvatskih vitezova i hrvatskih legionara”... “molim te da mi pomogneš da ostanem živ. Ali, ako je potrebno da umrem, neka umrem kao hrvatski COMMANDO”.
Kukavički je pristajati na naredbe amerikanaca da ih pošaljemo tamo da ginu za tuđe interese. Žrtva? Čija, za koga je pao? Budimo iskreni, on je bio profi vojnik, ne netko unovačen pa deportiran u afganistan. On je ta svoj posao primao plaću. On se prijavio za misiju u afganistanu. On, ne neki referent. Što mi radimo tamo? Osim što amerima dajemo još jednu državu u koaliciju, okupatorsku, da budemo objektivni do kraja. Što ima afganistan sa rušenjem nebodera u americi? Dokaza za to, ako ste zaboravili, nema. Žao mi dečka. Al za smrću radnika u hrvatskoj na radnom mjestu ne plačemo tolko. A obadva su samo radila svoj posao. Fundamentalne razlike tu i nema neke.