Ako je vjerovati prorežimskom tisku, odlučna hrvatska vlast je ovoga tjedna potpuno nadigrala eurokrate. Zakon, od milja prozvan Lex Perković, donesen 28.6., poništit će se tek krajem godine, što se prezentira kao silan uspjeh.
Predsjednik Republike govori o tome kako je postignut “kompromis”, no prije će biti da nije postignut kompromis već kompromitacija, koja je neznatno ublažena time što je Europska komisija dala Hrvatskoj par mjeseci vremena da poliže ono što je zabrljala. O kakvom je kompromisu riječ kada Viviane Reding govori o tome kako zakon treba povući “brzo, učinkovito i bezuvjetno”? Hrvatskoj strani je, iz njima znanog razloga, bilo jako stalo da to ne bude “brzo”, već što je sporije moguće pa im je kao neka vrsta manje nečasne odstupnice odobreno da se ograničenje Europskog uhidbenog naloga ukine najkasnije do 1. siječnja.
Sva ova frka pokrenuta je isključivo zato da se spriječi suđenje Josipu Perkoviću u Njemačkoj. Mogući način da se kontrolira politička šteta koju taj proces može imati za milje naše (post)komunističke elite je da Perkoviću započne suđenje u Hrvatskoj, za koje, nakon svega, opravdano možemo posumnjati da će teći sporo i da neće ići naviše, tj. prema političkim nalogodavcima ubojstava emigranata po Europi. Ako se dosta želi ukinuti zastara za teška ubojstva potrebno je promijeniti Ustav, a za to su potrebni i glasovi oporbe. O tome se očito već pregovaralo, jer vladajući optužuju oporbu da ucjenjuje, tj. da traži neke ustupke za podizanje ruku za promjenu Ustava. Zaboravili su kako su i sami prije tri godine ucjenjivali tadašnju Vladu, kada su za izmjene nekih formalnosti u Ustavu, potrebnih na pristupnom putu EU, bile nužni i njihovi glasovi, ucjenom da se broj zastupnika iz njima tradicionalno nesklone “dijaspore” fiksira na samo tri.
Otužno je gledati ih kako se pokušavaju vaditi, i na čiju su medijsku zaštitu spali. Prošlog tjedna je u Dnevniku HTV-a ministar pravosuđa Miljenić istaknuo kako je problem bio u prijevodu zakona. Nismo se dakle razumjeli. Djelovao je kao čovjek koji ne govori svojim, već tuđim riječima, u koje ni sam ne vjeruje. Nakon epizode “izgubljeni u prijevodu”, vijesti su se nastavile sljedećim prilogom, a ministra se moglo vidjeli u pozadini kako tumara tražeći izlaz iz studija, čime je prijevodna izgubljenost kulminirala doslovnom.
O razini postignute idile s Bruxellesom dovoljno govori izjava Redingove da će budno pratiti što se događa. Očito im više ne vjeruje na riječ, ali ne radi se o tome da ne vjeruje “njima”, već zadugo neće vjerovati svima nama. Teško da će i buduće hrvatske vlasti izbjeći sjeni imidža balkanskih bitangi, kojima se ne vjeruje da će izmijeniti zakon, sve dok se ne objavi u Narodnim novinama. Javnosti se pokušala servirati i priča kako se nije došlo u sukob s institucijama EU već s partikularnom političkom opcijom u Europskoj komisiji, točnije pučanima. No gdje su im onda prijatelji socijalisti? Tko se jasno oglasio i podržao akciju spašavanje vojnika Perkovića i njegovih nalogodavaca? Gdje je engleska konjica?
Petlja se i kako je ovo bilo važno radi našeg “pozicioniranja prema Europskoj komisiji”. Na kraju su se pozicionirali kao wannabe delinkvent koji se nešto joguni pa dobije pljusku od učiteljice i pokorno se vrati u klupu. Miljenić ističe kako naš ugled ovim nije narušen, nego je bolji nego što je bio. Da, nakon ovoga će mu na međunarodnim skupovima masovno prilaziti kolege s pitanjem: Jeste li vi ministar one zemlje koja je dan prije ulaska, nakon što su svi ratificirali pristupni ugovor, ograničili europski uhidbeni nalog, kako bi spasili tipa s njemačke tjeralice zbog političkog ubojstva sjekirom? Svaka čast. Posebno vam čestitamo što ste to ograničenje, nakon prijetnje sankcijama, ukinuli nakon tri mjeseci, to je sjajno, jako dobro dođe za ugled... Miljenić u srijedu u Dnevniku na izravno pitanje o Perkoviću odgovara kako on neće komentirati pojedinačne predmete, dakle, “pravi se Tošo”. Ističe svoju mladost i to kako on “nije razmišljao o komunističkim zločinima, štoviše – mislio je da su kažnjeni.” Na temelju čega je mislio da su kažnjeni? Koji su to sudski procesi nakon pada komunizma u Hrvatskoj za te zločine? I što kaže o vlastitoj kvalificiranosti za mjesto ministra pravosuđa netko tko je “mislio da su kažnjeni”?
Plitki spinovi kako se za nešto tobože izborilo očito su osmišljeni od trećerazrednih PR “stručnjaka”, kao i bacanje težišta na potpuno sporedno pitanje ćirilice u Vukovara, kao da je glavna stvar zbog koje je Reding primila Miljenića bila dati mu potporu oko ćirilizacije, tj. da ga nije primila kao ministra pravosuđa već valjda ministra za ćirilicu i traduktologiju.
Jedna ozbiljna novina koja duguje državi ozbiljan novac pa se dodvorava Vladi dosad neviđenom servilnošću i nezamislivim misaonim akrobacijama pretvaranja kapitulacije u pobjedu, nakon što je ministar dobio naputak u Bruxellesu na naslovnici od četvrtka ne spominje meritum, tj. Lex Perković, već ističe: “Reding: Od ćirilice u Vukovaru ne odustajemo.” Mogli su komotno staviti i “Reding: Dobar dan, ministre.”, ili “Reding: jeste li za kavu ili čaj?”
Za razliku od tog uglednog lista zaduženog za jutarnje pumpanje vladinog ugleda, neugledne svjetske novine i agencije očito nisu ništa shvatile pa tako Wall Street Journal donosi tekst pod naslovom: “Hrvatska kapitulirala u sporu oko europskog uhidbenog naloga”, što je besmislica jer zahvaljujući Butkoviću svi znamo da je Hrvatska pobijedila. Austrijska agencija APA piše da je “u sporu oko izručenja bivšeg obavještajca Hrvatska popustila pod pritiskom EU-a”, a u biti je točno da je EU popustila pod pritiskom Orsata Miljenića.
Ozbiljne novine koje duguju ozbiljne iznose za porez zaključuju kako je vlast dobra, a narod ne valja, točnije, kriva je hrvatska politička javnost, jer je “provincijalna”, valjda kao i vodeće svjetske tiskovine i agencije koje nisu shvatile veličinu pobjedu onih koji trijumfalno povlače zakon što su prije manje od sto dana sami donijeli.