Bila ili ne bila vjerodostojna sudska tužba beogradske humanitarke Nataše Kandić prema kojoj je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić kao pripadnik jedinice “Šešeljevi sljedbenici” 1991. i 1992. godine u selu Antin nedaleko od Vinkovaca ubijao hrvatske civile, možemo reći - sudionik genocidne srpske agresije u susretu s hrvatskim predsjednikom Josipovićem tražio je povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Jer, Nikolić je u Antinu doista bio, to ne poriče, kao što ne može poricati zakletvu koju je u ratu dao kao četnički vojvoda. Što je on to, u uniformi i naoružan, po zimi prije nešto više od dvadesetak godina radio u Hrvatskoj? Došao se skijati? Tko je prije petnaest, deset ili pet godina uopće mogao zamisliti da će neki hrvatski predsjednik 2013. ići na susret s četnikom koji će biti predsjednik Srbije? Nitko!
Već to je nepojmljiv ustupak agresorskoj Srbiji, već to spada u nezapamćene bizarnosti, u diktat i teror nezamislivoga stjecaja okolnosti kojem se Hrvati moraju prilagođavati. Taj ustupak možemo razumjeti kao održavanje dobrosusjedstva, kao dobru volju Hrvatske koja poštuje izbor srpskog naroda, ali sve preko te granice bio bi kukavički izbor hrvatske politike. Hrvatska ne smije nasjesti na uvjetovano poboljšanje odnosa sa Srbijom, na ucjene koje bi značile njezino odricanje od dva sudbonosna naslijeđa koja ima iz Domovinskoga rata – ona je u tom ratu bila žrtva i pobjednik. A povlačenjem tužbe za genocid oba bi ta naslijeđa zanijekala. I ne samo to. Odustajanjem od tužbe postavilo bi se pitanje - zašto smo je pisali i podnosili? Zar to ne bi bilo brisanje agresije, masovnog protjerivanja i ubijanja Hrvata te odvođenja u srbijanske logore, razaranja i očite namjere da se Hrvatska uništi i kao zemlja i kao stanovništvo!? O tom brisanju otvoreno govori srbijanski predsjednik koji se - zamislite! - Josipoviću požalio što se u hrvatskim udžbenicima Srbi “tretiraju kao okupatori”?
A tko je to bio okupirao gotovo trećinu Hrvatske? Kinezi? Rumunji? Nikolić bi, kako reče, “zatvorio gvozdena vrata prošlosti” kako bi činjenice ostale iza njih, skrivene i za povijest i za buduće naraštaje. Trebalo bi ga pitati - hoće li Srbi, kad bismo doista zajedno “zatvorili gvozdena vrata prošlosti”, prestati govoriti i pisati o urođenoj hrvatskoj genocidnosti, deseterostruko uvećavati žrtve Jasenovca, svake godine na početku kolovoza o “Oluji” govoriti kao o najvećem hrvatskom zločinu učinjenom nad Srbima i obnavljati sve druge negativne mitove o “svojim komšijama”!?
Zašto je zapravo Srbima toliko stalo do povlačenja hrvatske tužbe za genocid? Zato što ne žele istinu o sebi, zato što bi se trebali suočiti sa svojim stvarnim zločinima kakve su u nestvarnima razmjerima u svojoj bolesnoj opčinjenosti stradanjem srpskoga naroda pripisivali drugima. Zato što bi uspjeh te tužbe na Međunarodnom sudu pravde u Haagu njihovu umišljenost u svoju nevinost i žrtvu preobrazio u nepodnošljiv osjećaj da su tome suprotnost, da su krivci i krvnici. Takve Srbe utjelovljuje upravo Nikolić.
Kao negdašnji šešeljevac, četnički vojvoda i vođa paravojnih agresorskih postrojbi koje su ratovale u Slavoniji, on pripada najstrašnijoj simbolici srpskih zločina u Hrvatskoj. Sad bi se ljubio, mirio, sporove rješavao prijateljski, to jest bez sudova, ali ne zato da bi sa “svojim komšijama” bio u dobru nego da bi komšije zaboravile zlo svojih susjeda, to jest njegovo. Ako doista hoće mir, dobrosudjedstvo i pravdu, ima vrlo jednostavno rješenje: neka prizna agresiju, neka se ispriča i pokaje, neka vrati još uvijek okupirane teritorije i pokradene stvari, neka otkrije gdje su ubijeni Hrvati koje traže njihova rodbina i domovina, neka plati 40 milijardi eura ratne odštete..., i tada se hrvatska tužba za genocid može povući. Sve manje od toga ne bi bilo na razini hravatske žrtve i herojstva i bilo bi kukavički. Tada bi bili zadovoljni svi Hrvati, pa zacijelo i oni koji su susret Nikolića i Josipovića doživjeli kao susret partizana i četnika.