Povlašteni čuvar Vlade ne može izgubiti izbore

Dok je posljednjih godinu dana javnost bila zaokupljena „aferom Sanader", iza kulisa hrvatske politike događale su se zabrinjavajuće promjene. Jedna je od njih etabliranje zastupnika nacionalnih manjina u moćan parlamentarni lobi koji je status čuvara Vlade iskoristio za iznuđivanje ustupaka koji krše temeljna načela parlamentarne demokracije.

Taj je proces počeo u prvome, pojačao se u drugom mandatu Sanaderove vlade, a vrhunac je dosegnuo za premijerskog mandata Jadranke Kosor. Zastupnici nacionalnih manjina najprije su suzdržano, a potom otvoreno obznanili da će u parlamentu djelovati kao interesna skupina koja promiče uske interese svoje biračke klijentele i da se pritom neće obazirati na politička uvjerenja, svjetonazore i ideologije koje „ispovijedaju".

Parlamentarna većina u panici

Milorad Pupovac višekratno je izjavljivao da SDSS pripada lijevome političkom krilu i da je najbliži suvremenim socijaldemokratskim opcijama. Zastupnik talijanske manjine Furio Radin svojedobno je bio izjavio „ja nisam u IDS-u, ali je IDS u meni", svrstavajući se tako u lijevi tabor kojemu pripada ta stranka. Zastupnik mađarske manjine u ovaj je saziv Sabora izabran kao član SDP-a. I zastupnik bošnjačke manjine Šemso Tanković isticao je da je blizak socijaldemokratskoj opciji, a teško da itko sumnja u njegove političke resantimane prema HDZ-u zbog protubosanske politike te stranke devedesetih godina.

Ipak, svi su oni odustali od osobnih političkih uvjerenja i uvjerenja većine birača koji su ih izabrali kako bi mogli koalirati s desnim vladama HDZ-a i HSS-a. Brutalan raskid svake veze između političkih uvjerenja i političkih interesa – kojim se poručuje da zastupnici ne misle kako je njihov politički interes da djelovanjem pokušaju ostvariti vlastita politička uvjerenja – bio je podloga za pretvaranje manjinskih zastupnika u neideološkoga klijenta svake vlasti s izraženim lobističkim crtama. Formalnu organizacijsku jezgru lobija čine parlamentarni klubovi SDSS-a i nacionalnih manjina s kojima su povezane različite manjinske organizacije i skupine izvan parlamenta. Kao neformalni vođa lobija profilirao se Milorad Pupovac, a kao njegov namjesnik među malim manjinama Furio Radin. O tome je u posljednje vrijeme javno govorio i „klupski disident" Šemso Tanković.

Posljednjih godina taj se lobi usredotočio na postizanje triju ciljeva: ozakonjenje dvostrukog prava glasa za male nacionalne manjine, ozakonjenje povlaštenog statusa srpske manjine i njezinih saborskih zastupnika te crpljenje što više proračunskog novca za manjine i potpuno autonomno raspolaganje njime. Posljednjim izmjenama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, kao i još nekim aktima, ostvarena su sva tri cilja zbog stručne nekompetentnosti i političke panike HDZ-ove vlade i parlamentarne većine. Pritom je najnevjerojatniji skup zakonskih povlastica koje su dali SDSS-u, a koje izlaze iz pravnih i političkih okvira parlamentarne demokracije.

Zakon nagrađuje izborni neuspjeh

Prvo, Vlada i Sabor pristali su na iznimne oblike povlašćivanja aktera srpske politike u izbornom procesu. Omogućili su da se liste srpske manjine natječu u svih deset izbornih jedinica u Hrvatskoj pod jednakim uvjetima kao opće liste, osim što liste srpske manjine ne mogu izgubiti izbore. Ako opće liste ne prijeđu izborni prag i ne osvoje mandate, njihovi kandidati odlaze doma, na burzu ili na stara radna mjesta. Ako liste srpske manjine ne prijeđu prag i ne osvoje mandate, njihovi kandidati odlaze u drugi postupak u kojemu sigurno dobivaju tri mjesta u Saboru.

Ako osvoje jedan ili dva mandata u izbornim jedinicama, zakon ih nagrađuje za taj uspjeh s još tri, odnosno dva mjesta u Saboru. Kako ih ne nagrađuje dodatnim četvrtim mjestom samo ako osvoje sva tri mandata u izbornim jedinicama, SDSS-u se uopće ne isplati pobijediti u tri jedinice. Kakav je samo apsurd skrojiti zakon koji nagrađuje izborne neuspjehe, a kažnjava izborne uspjehe!

SDSS ne može izgubiti izbore

Kako bi sve to bilo moguće ukinuta je „segregacijska praksa" prema kojoj su za liste srpske manjine mogli glasovati samo deklarirani i registrirani pripadnici te manjine. Sada bi za njih mogli glasovati svi koji to žele. Za njih bi svojim prvim ili općim glasom mogli glasovati pripadnici ostalih manjina koji, recimo, misle da treba ojačati manjinski zastupnički korpus u Saboru ili koji su instruirani da tako postupe. Stoga bi se moglo dogoditi da pripadnici malih manjina oba svoja glasa dadu manjinskim listama i kandidatima, što nije bila intencija, ali jest propust zakonodavca.

Za njih bi mogli glasovati hrvatski prosvjedni birači koji su nezadovoljni hrvatskom „nacionalističkom državom" i njezinim „progonom Srba" devedesetih godina. Glas bi im mogli dati, primjerice, multikulturalisti koji uglavnom podupiru sve manjine, kao i nacionalno neopredijeljeni građani. Među biračima moglo bi se naći i štovatelja „državničkog lika" Milorada Pupovca kao nekovrsne suvremene reinkarnacije zrelog Svetozara Pribićevića, a dojmu obilato pridonosi sam Pupovac svojom čudnom rehistorizacijom hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj. Ukratko, SDSS-u je zakon zajamčio da ne može izgubiti izbore. Takva zakonska jamstva stranke imaju samo u autoritarnim režimima.

Ucjenjivački potencijal

Drugo, diferenciranim ozakonjenjem dvostrukog prava glasa Vlada i Sabor širom su otvorili vrata uvođenju kategorija zastupnika prvoga i drugog reda, o čemu se već neko vrijeme spekulira u strukovnim i političkim krugovima. Prve bi činili izabrani kandidati s općih lista i lista srpske manjine koje biraju svi državljani na temelju općega i jednakog prava glasa, a druge izabrani kandidati ostalih manjina koji se biraju na temelju drugoga ili dodatnog prava glasa i prema posebnim izbornim pravilima.

Kao predstavnici suverenog naroda prvi bi imali pravo ravnopravno odlučivati o svim pitanjima s dnevnog reda Sabora. Kao predstavnici izdvojenih manjinskih skupina, čiji pripadnici svojim prvim glasom već sudjeluju u konstituciji „opće volje", drugi ne bi imali pravo odlučivati o najvažnijim pitanjima, ponajprije o izboru i opozivu Vlade. Takvo diferenciranje pravno-političkog statusa zastupnika bilo bi opasan presedan. No time je još jasne zašto se SDSS odrekao dvostrukog prava glasa za pripadnike srpske manjine.

Kad bi zastupnici srpske manjine bili birani drugim ili dopunskim glasom, mogli bi prijeći u status parlamentaraca drugog reda koji bi bili isključeni iz odlučivanja o sudbini Vlade. A kad bi se odrekao tog prava, SDSS bi izgubio koalicijsko-ucjenjivački potencijal koji je dosegao takve razmjere da ruši uvriježene standarde parlamentarne demokracije. SDSS se stoga unaprijed zaštitio od tih opasnosti. Zastupnici srpske manjine zadržavaju jednak pravno-politički status kao opći predstavnici naroda neovisno o tome jesu li izabrani u općim izbornim jedinicama ili u posebnom postupku koji je propisan samo za tu manjinu. Tko god ih birao, prema kojim god pravilima ušli u Sabor i koliko god glasova dobili, imali bi jednak pravno-politički status kao opći zastupnici.

Dvostruko pravo glasa svima ili nikome

No zato bi se moglo dogoditi da se njihove kolege iz kluba ostalih nacionalnih manjina moraju pokupiti iz sabornice kad se u njoj bude odlučivalo o Vladi. Kako stoga više ne bi trebali nijednoj vladi, imali bi i tome primjeren tretman. To je mogući ishod političke igre kojom je SDSS izigrao svoje partnere među zastupnicima manjina. Neki su od njih toliko politički nepismeni da vjerojatno i ne znaju što im prijeti. To je i ishod političke igre u kojoj je SDSS nadigrao hrvatsku Vladu i saborsku većinu, koji su pokazali što su sve pripravni učiniti da zadrže vlast. Pritom im promiču tako kardinalni propusti i pogreške da bi ih trebalo staviti pod posebno strukovno, institucionalno i javno starateljstvo do kraja mandata.

Sabor još ima vremena da prije izbora ukine dvostruko pravo glasa samo nekim manjinama ili da ga proširi na sve manjine i izjednači njihov pravni status; promijeni pravila za izbor zastupnika srpske manjine tako da cijelu državu učini jednom izbornom jedinicom u kojoj bi se zajamčena tri mandata listama raspodjeljivala prema načelu razmjernosti; donese odluku da će nakon popisa stanovništva 2011. pristupiti temeljitoj reformi sadašnjega neodrživog načina izbora i političkog predstavljanja nacionalnih manjina u Saboru.