On ima status P. Malo kojem roditelju kojega sa sinom ili kćeri trese upisna i groznica povlastica nije jasno što znači P. Posrijedi je povlastica, zbog koje su se i u prijašnjem, omraženu sustavu djeca dijelila na partizansku i običnu, da ne banaliziramo, na ustašku. Djeca s povlasticama ni u prijašnjem sustavu nisu bila omiljena, a u ovome, dok polaže sa svojim vršnjakom, budući brucoš s gorčinom, a pomalo i s podsmijehom kaže da će se upisati oni s povlasticama, a njemu ili njoj kako bude. Kome su u interesu kvote zbog kojih na razredbenim ispitima mladi jedni druge gledaju poprijeko, sijući sjeme nekih novih podjela? Zar nam je malo naslijeđenih, zar nam sad još trebaju braniteljsko-nebraniteljske?
Teškom mukom pribavivši novac da svoje dijete pošalju i na maturalni ples i na pripreme za razredbeni postupak, roditelji su pred još jednom stubom, kojoj su se najmanje nadali. A upravo ta stuba, kako svojim primjerom pokazuje Bojan Glavašević, sin istinskoga heroja Domovinskoga rata, Siniše, koji nipošto nije htio napustiti svoj rodni grad, nije bila potrebna. Ni dragovoljcima ni nedragovoljcima. Ako se doista željelo pomoći djeci dragovoljaca, mogle su im biti podijeljene stipendije za studiranje, ali tek pošto se svojim znanjem izbore za mjesto na fakultetu. Ovako su, u kvotama po različitim hrvatskim fakultetima, postali oni u koje se upire prstom, postali su P gorčine i jada drugih roditelja, koji su na rubu živaca čekajući odluku mjerodavnog ministarstva.
Promijenile se ili ne promijenile odluke, poigravanje kvotama nikome nije bilo potrebno. Pogotovu ne u zemlji koja se prigodno kune kako joj je do povlastice znanja, a ne do privilegija. Kako li je samo licemjerno bilo gledati političare u Smiljanu, na proslavi 150. godišnjice rođenja Nikole Tesle, dok skupljaju bodove nad Teslinom rečenicom o srpskom podrijetlu i hrvatskoj domovini, a istodobno zatvaraju oči pred očajem roditelja koji vide kamo srlja hrvatska domovina njihove djece. Koju i oni brane svojim radom, odgojem, svakodnevnom brigom. Licemjerno dijeljenje povlastica, a istodobno gotovo nadmetanje tko će postaviti više Teslinih spomenika, u raskoraku je sa samim djelom toga genija.
Koji je ime svoje domovine pronio povlasticom svoga rada i znanja, kao što su dragovoljci Domovinskoga rata i ono najvrednije, svoje živote, ugradili u Hrvatsku. Baš zbog toga, nitko nema pravo, za svoje buduće predizborne bodove, dijeliti povlastice ondje gdje im nije mjesto. Kako to objasniti običnim roditeljima, koji naivno vjeruju da je za uspjeh njihove djece najvažnije znanje. Ne budemo li držali do te povlastice, na putu u ovo ili ono svjetsko birano društvo malo će nam koristiti sve ono što se dijeli za skupljanje doista jeftinih političkih bodova.