Iako je to do prije samo nekoliko godina bilo gotovo nezamislivo, nuklearno naoružanje ponovno postaje adut kojim se sve češće, ako ne prijeti, a ono zvecka za zelenim kockarskim stolom svjetskih geopolitičkih odnosa. Prije nekoliko dana pakistanski je premijer, ponukan jednom lažnom vijesti na društvenim mrežama zaprijetio Izraelu nuklearnim udarom, a dan poslije Donald Trump najavio je kako će SAD pojačati svoj nuklearni arsenal, zato da ostanu najjača vojna velesila na svijetu. I pozvao je pri tome Rusiju da ih slijede jer, kako je objavio u jednom svom tvitu, nema ništa protiv nove utrke u naoružanju.
Minijaturni sustavi
Padom Berlinskog zida i nestankom Varšavskog pakta svi su bili uvjereni kako je prijetnja nuklearnog rata zauvijek nestala na planetu. Pojedini analitičari čak su predviđali kako do 2000. godine više neće postojati nijedna atomska bomba jer će svoje arsenale velesile jednostavno uništiti. Pogrešno. Broj nuklearnih glava počeo se smanjivati, ali samo nakratko, tijekom samo jednog desetljeća, dok nisu počele nove napetosti na geopolitičkoj sceni.
Iako nuklearno oružje danas ima desetak zemalja, u tehnološkom su smislu ključna tri igrača. Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina sada prilično agresivno i užurbano razvijaju novu generaciju fizički manjih nuklearnih oružja smanjene snage, a ovo naoružavanje prijeti da će vrlo brzo eskalirati u utrku u naoružanju kakva je viđena u posljednjoj eri hladnoga rata. I svi za to optužuju one druge. Američki dužnosnici za eskalaciju razvoja nuklearnog oružja krive Putina i njegove ekspanzionističke namjere. Drugi pak krive Kineze koji, u sklopu jačanja svoje vojne sile nastoje, u tehnološkom smislu, dosegnuti američki nuklearni program. Dok treći optužuju SAD koji modernizacijom svog nuklearnog arsenala dolijeva ulje na vatru.
– Na ovaj način mogli bismo se u vrlo kratko vrijeme naći u punoj spirali utrke u naoružavanju, baš kao prije tridesetak godina – ustvrdio je nedavno James Clapper, umirovljeni američki general koji je početkom devedesetih vodio vojnu obavještajnu službu. Svaka od tri prozvane zemlje ima svoj “model” po kojemu razvija nuklearno oružje, koje ja sada možda manje snage nego prije, ali znatno sofisticiranije i bolje.
Mijenja se koncept uništenja
Rusija tako razvija minijaturne nuklearne glave, ali i podvodne bespilotne plovilice koje bi, kada eksplodiraju u moru nedaleko od cilja, podigle radioaktivni oblak kontaminirajući sve oko sebe, pretvarajući ciljani grad u zonu u kojoj je život nemoguć. A velika većina velikih gradova i metropola Zapada, od New Yorka, preko Londona do Rima, relativno je blizu mora.
Kinezi pak razvijaju hipersonični nuklearni projektil koji se ispaljuje u orbitu planeta klasičnom dalekometnom raketom, no na cilj pada bojna glava manevrirajući kroz atmosferu brzinom od više od kilometra i pol u sekundi, što je nedohvatljivo za veliku većinu sustava protuzračne obrane. SAD pak razvija napredne krstareće projektile koji se lansiraju iz bombardera, ali stotinama kilometara daleko od cilja. Lete tik uz zemlju i probijaju se kroz neprijateljsku protuzračnu obranu dok ne dospiju do cilja gdje se aktivira nuklearna bojna glava.
Ono što je zajedničko svim ovim sustavima smanjena je snaga u odnosu na “klasične” nuklearne bombe kakvima su i SAD i tadašnji SSSR zveckali u jeku kubanske krize. Danas je riječ o puno manjim i preciznijim sustavima, što ozbiljno narušava koncept koji je tijekom prošlog stoljeća osiguravao da ne dođe do nuklearnog rata. Naime, u to vrijeme bila je općeprihvaćena teorija međusobnog potpunog uništenja koja je govorila kako će ispaljenje i jedne nuklearne rakete automatski za sobom povući potpuni odgovor druge strane i lansiranje tisuća projektila, što bi pak u roku manjem od minute, prije nego lansirane rakete stignu do cilja, pokrenulo lansiranje cjelokupnog arsenala gađane strane. Rezultat bi bilo potpuno uništenje i jedne i druge zemlje, promjena klime na planetu te, u konačnici, vrlo izgledno uništenje svih oblika života na Zemlji. Male, uvjetno rečeno lokalizirane i precizne nuklearne rakete sada ozbiljno narušavaju taj koncept i pitanje je bi li lansiranje mini nuklearne bombe na neki grad u, recimo, Siriji, povuklo odgovor s druge strane. Ma koja god strana da je ispalila projektil.
Ujedno, nuklearno oružje razvija se s još jednim ciljem, koji je prije tri ili četiri desetljeća bio gotovo pa nezamisliv. Prema tvrdnjama zapadnih analitičara, i Moskva i Peking vrlo vjerojatno razvijaju sustave svemirskog nuklearnog naoružanja kojima je cilj uništiti američke svemirske satelite u prvim trenucima izbijanja sukoba. Ovi sustavi ispaljuju se u orbitu i snagom nuklearnog udara “metu” sve oko sebe uništavajući tako komunikacijske kanale neprijateljske strane. Odgovor SAD-a jest takav da razvijaju satelite sa sustavima za promatranje i odvraćanje takvih napada.
U jeku ove sofisticirane nuklearne utrke u naoružanju, klasični nuklearni arsenali kakvima raspolažu Pakistan, Indija ili Sjeverna Koreja izgledaju primitivno i zaostalo. Nipošto ne i bezazleno, no gotovo je sigurno da veće prijetnja svjetskom miru leži u nekom od novih sustava nego u nuklearkama kojima raspolaže Kim Jong-un. Jer te sjevernokorejske nuklearne bombe, sigurno je, ne bi ni dospjele do cilja, bile bi uništene odmah nakon lansiranja. U svakom slučaju, nuklearni duh iz boce ponovno je pušten na slobodu.
>> Rusija: SAD-ov potez je neprijateljski! Obama minira Trumpovu administraciju
>> Putin pozvao na jačanje nuklearnog vojnog potencijala Rusije
I naši bi, da mogu...