Povratak nesvrstanih

Objavljivanje knjige "Moji pariški zapisi" Vice Vukova okupilo je ljubitelje njegova glasa i njegove stranačke kolege. Ali sigurno je na predstavljanju knjige bilo više nazočnih koji Vukova pamte kao nacionalnog pjevačkog sveca nego kao autora politoloških eseja.

Nekako je i prirodno da je manje ljudi koji znaju da se taj pjevač pretvoren u nacionalnu legendu, nakon 1971. i gušenja pokušaja hrvatske demokratske i nacionalne revolucije, sklonio u Pariz i ondje magistrirao. Njegovi "Moji pariški zapisi  jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije" nastali su za toga egzila, a eto kani ih se objaviti nakon trideset godina!

Oni koji su predstavljali knjigu Vice Vukova vjerojatno i nisu morali objašnjavati zašto se ona pojavljuje tek sada, nakon što je rukopis u nekoj ladici, možda i skriven, stajao čak tri desetljeća. Da su Vukovljevi pariški tekstovi skupljeni i objavljeni prije petnaestak godina, takvih bi pitanja možda bilo, no možda predgovor knjizi ne bi pisao profesor Ivo Josipović niti bi je predstavljao Ivica Račan.

Politički proskribiranom Vici Vukovu ni tema o ideološki svetoj nesvrstanosti nije bila dovoljna da od jugopolitike dobije valjani ideološki pečat o svome magistarskom radu. To što je uz legendarnog pučkog tribuna Stipicu Radića možda najpoznatiji Hrvat koji je studirao na glasovitoj Sorboni, kerberima sistema je bio samo dodatni razlog za šutnju o temi njegova rada. Činjenica da se Vukov bavio nesvrstanošću bila je dodatnim razlogom da ga se godinama dodatno ignorira.

Šef SDP-a Ivica Račan, čijim je stranačkim kolegom, na iznenađenje mnogih, prije nekoliko godina postao Vice Vukov, poručio je prije predstavljanja Vukovljevih "Mojih pariških zapisa": "Tko pročita knjigu shvatit će zašto smo nas dvojica tako dugo zajedno bez obzira na političke razlike kojih je bilo u nekim razdobljima." Dakle, Račan očekuje da će okasnjela knjiga nesretnog Vice Vukova ukloniti nedoumice glede pjevačeva završetka u SDP-u!

 Vjerojatno odatle i jedan od motiva za njezino objavljivanje. Jer, ako je prvi razlog (stranačko) obećanje da će se knjigu objaviti  dano Vukovu prije njegove tragedije, drugi bi mogao biti da se preko te tematski passé knjige pokuša, kao što Račan zapravo i najavljuje, amnestirati vrijeme u kojem Vukovljeva knjiga nikako nije mogla biti objavljena. Račan u to vrijeme nije bio politički beznačajan.

Naprotiv. Ako se tada, usprkos zavjeri šutnje koja je stvarana oko "hrvatskog nacionalista" Vukova, znalo da je nostrifikacija Vukovljeva sorbonskog magisterija postala politički problem, za to je sigurno znao i Račan! Do sada nije poznato je li Račan (čija će demokratska evolucija početi kasnije) tada, i kako, pomogao Vukovu, preko čije knjige sada pokušava amnestirati tadašnje nedemokratsko vrijeme?

Činjenica da je za Jugoslavije ideološki prokazani Vice Vukov pisao magisterij o jugoslavenskoj nesvrstanosti malo je čudna, ali i pokazatelj da nije bio nikakav ekstremist, a pogotovo ne nacionalističko strašilo, kakvim ga je godinama ružila ideološka milicija. Toj je miliciji Vukov bio provokator, a njegovo bavljene nesvrstanima  "nacionalistička farsa". O Vici se Vukovu dvadesetak godina lagalo.

Ideološke su "tvrdice" prezirale njegovo bavljenje "njihovom" nesvrstanošću, a poslije i njegov ulazak u SDP. Za njih je njegovo stranačko članstvo bila nedopustiva "politička provokacija", a za njihove političke antipode, pak, nedopustiva "nacionalna izdaja". Možda je ulazak Vice Vukova u SDP bio prirodni završetak njegove političke evolucije, no može li okašnjelo objavljivanje njegove knjige o nesvrstanima amnestirati vrijeme kada je nastala?