Dao Bog da ti kuća bude na CNN-u”, bila je jedna od onih gorkih šala od kojih ni usred strašnog rata nisu odustajali napaćeni stanovnici BiH. Ako bi se kuća pojavila na poznatoj televiziji, bila bi to bolna poruka da je više nema. Ta je rečenica ujedno i dobra potvrda koliko je za svaku zemlju loše kad njome počinju udarne vijesti svjetskih medija. U svjetskim medijima danima se ne nađe ni slova o Danskoj. Gledano s razine međunarodnog interesa, to je dosadna zemlja koja, pak, ima izuzetno visok standard. No, treba znati da je prije nekih stoljeće i pol Skandinavija riješila svoju krvavu povijest i to je izvela tako uspješno da danas te zemlje žive bogate i sretne. Upravo se “skandinavizacija” vrlo često spominjala kad je riječ o prostoru ex-SFRJ tijekom ratnih godina kao model koji bi trebalo slijediti. Ali malo se od toga ostvarilo. A razloge zašto taj dio europskog kopna nikako da siđe s naslovnih stranica dobro je opisao mudri Winston Churchill izjavom da je riječ o regiji s “previše povijesti”.
Tako se i ovih dana svjetski mediji intenzivno bave ovim prostorom koji je doživio novu veliku političku promjenu. Kad se pogleda unatrag, vidi se da su se presudni politički događaji u proteklih pola stoljeća gotovo pravilno izmjenjivali na prelasku desetljeća: 50-ih godina je Tito u sukobu sa Staljinom, 60-ih počinje otvaranje Jugoslavije prema svijetu, a onda, nakon što su studenti 68. izašli na ulice, početkom 70-ih slijede političke promjene koje kulminiraju Hrvatskim proljećem. Tito pak umire 1980. nakon čega počinju prvi nemiri na Kosovu, koji su jasno naznačili u kojem smjeru ide drugi jugoslavenski projekt, a već je ‘90. sve bilo jasno – Savez komunista Jugoslavije nestaje, organiziraju se slobodni izbori, a Srbija i JNA odlučuju na bilo koji način sačuvati svoje stečene povlastice. Političku su scenu definirali Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović te Milan Kučan i Janez Drnovšek. Dogovora nije bilo i buknuo je rat.
Prevrat 2000. godine
Deset godina kasnije dolazi do novog prevrata – u Hrvatskoj na izborima pobjeđuje koalicija koju vodi SDP, Tuđman umire, Milošević gubi izbore i na vlast dolazi koalicija DOS koja ga šalje u Haag, a uskoro umire i Izetbegović. U Sloveniji Kučan i Drnovšek postupno silaze s vlasti. I opet slijedi deset godina tijekom kojih političku scenu u Hrvatskoj ponovno obilježava HDZ, a u Srbiji Demokratska stranka (DS). A onda, ovih dana, novi prevrat: HDZ gubi vlast koju preuzima koalicija oko SDP-a, a u Srbiji na čelo države, nakon niza pokušaja, dolazi Tomislav Nikolić, čelnik Srpske napredne stranke (SNS) koja je nastala odvajanjem od radikalne stranke Vojislava Šešelja. U Sloveniji se na prijevremenim izborima na vlast poslijeizbornom manipulacijom vraća Janez Janša s desnom koalicijom, a proces je zaključen prvim pravim unutarstranačkim izborima u HDZ-u, koji preuzima Tomislav Karamarko. Riječ je o tri osobe koje su bile na političkoj sceni i 90-ih, Janša kao prvi slovenski ministar obrane nakon demokratskih izbora, Karamarko kao šef kabineta prvog hrvatskog premijera, a Nikolić kao jedan od bliskih Šešeljevih suradnika. Cijela situacija djeluje još više kao podsjetnik na 90-te ako se doda da Muslimane/Bošnjake u Predsjedništvu BiH predstavlja Bakir Izetbegović, Alijin sin. Nakon ovakvih političkih promjena i regija i svijet su se odmah zapitali ne vraća li se prostor ex-SFRJ na političke pozicije iz 90-ih pa su se javila i katastrofična predviđanja, a čelnik jedne od marginalnih hrvatskih stranaka zavapio je da ne treba pristajati na smanjenje vojske jer je “u Srbiji na vlast došao četnik”. Taj gospodin očito još nije shvatio da je Hrvatska članica NATO-a pa tako i ne zna da taj savez jamči sigurnost svojim članicama jer peti članak temeljnog dokumenta navodi kako je napad na jednu državu unutar NATO-a napad na cijeli Savez.
I već bi samo zbog te činjenice trebalo odbaciti bilo kakvo razmišljanje o mogućem povratku pogubnih politika iz 90-ih godina. Prevrat koji je pomeo Tuđmana i Miloševića nastao je kao posljedica zasićenosti javnosti politikama koje nisu gradile demokraciju i civilno društvo, već su vodile u izolaciju, što je za posljedicu imalo pad životnog standarda i nezadovoljstvo. Građani su tražili i očekivali nešto drugo i otpuhali dotadašnje vođe. Razlozi pak sadašnjeg političkog zaokreta birača sasvim su druge naravi. U Sloveniji su socijaldemokrati Boruta Pahora dobili u ruke zemlju u trenutku izbijanja svjetske krize i njihova se koalicija u tim okolnostima nije snašla. No, i Janša je, tada lider opozicije, uložio golem politički trud kako bi minirao većinu reformi koje je ta vlada kanila poduzeti. Slovenci ni tada nisu bili skloni dati vlast u ruke “generalu Glanzkopfu”, kako ga posprdno zovu mediji, već Zoranu Jankoviću, ali Janša se mandata dokopao zakulisnim igrama. U Hrvatskoj se HDZ utopio u svojim kriminalnim radnjama koje su na sud dovele samu stranku i neke od njezinih donedavnih lidera – od kojih su neki tvrdili kako krize u Hrvatskoj nema u doba dok je ona već haračila po svijetu – pa su mu građani okrenuli leđa. A i u Srbiji su rezultati drugog kruga izbora potvrdili da je stanovništvu bilo dosta DS-a i njegove vladavine koja je postigla zavidne rezultate na međunarodnom planu: Haagu su izručeni svi bjegunci pa je uslijedio i status kandidata za članstvo u EU, pokrenuta je politika regionalne suradnje, ali je istodobno zanemarila stanje u zemlji. Srbija je ekonomski potonula, a vlast se više bavila kontrolom medija i zadovoljavanjem svojih interesa nego privredom i stanovnicima. Poraz DS-a na parlamentarnim izborima i poraz stranačkog lidera Borisa Tadića na predsjedničkim te pobjeda Nikolića i SNS-a te uspon Ivice Dačića, čelnika Socijalističke partije Srbije (SPS) izravna je posljedica takve politike. Inače, i Dačić, bez kojeg se najvjerojatnije neće moći sastaviti nova srpska vlada još je jedno lice iz 90-ih: tada je bio glasnogovornik SPS-a i jedan od bliskih suradnika Slobodana Miloševića.
Upravo i zbog bitne razlike u uzrocima političkog zaokreta ‘90-ih i danas ne treba očekivati katastrofične scenarije. Iz temelja su se promijenile političke okolnosti. Slovenija je članica EU i NATO-a, Hrvatska je pred vratima EU, a Srbija je kandidat. Međunarodna zajednica nije sklona, u situaciji kad svi rade na ekonomskom oporavku Europe, dopustiti bilo kakve krize na “brdovitom Balkanu”. Pravi su izazovi na drugim točkama – Sirija, Palestina, Iran, Sjeverna Koreja. Sjedinjene Američke Države strateški se okreću prema Pacifiku, gdje raste Kina. Ex-Yu prostor se stoga mora stabilizirati, i to svojim snagama.
Srbija na testu MMF-a
Kako se mijenjaju okolnosti, tako se mijenjaju i ljudi. Janša je ljutit jer su Pahor i Jadranka Kosor dogovorili rješavanje granice, ali mora prihvatiti arbitražu, ali stoga zateže u vezi s Ljubljanskom bankom. No, teško će je moći iskoristiti kao razlog da ne ratificira hrvatski pristupni ugovor – zaletio se tako u vezi s NATO-om pa se neslavno povukao. Karamarko, kojeg mnogi vide kao budućeg hrvatskog premijera, tek treba izaći na europsku pozornicu. U Europskoj pučkoj stranci (EPP) suočit će se s političarima koje ne zanima prošlost i bave se samo budućnošću i gospodarskim razvojem. Od njega pak o tome nismo čuli baš ništa. Ako u Bruxellesu nastavi na fonu svoje kampanje za predsjednika HDZ-a, vrata mu neće biti otvorena. Nikolić je već prvi dan nakon izbora dobio jasne poruke: čestitke nisu stizale iz europskih metropola, a on je postavio visoke međunarodne ciljeve: Moskva (nema problema), pa Washington, Bruxelles i Berlin. Iz ova posljednja tri centra stizala su samo upozorenja da mora nastaviti europski put Srbije i biti konstruktivan kad je riječ o Kosovu. Dakle, svako će radikaliziranje biti neprihvatljivo ili će ostati u Beogradu. Nikoliću se pak svašta može (i mora) prigovoriti, ali on nije nerazuman. Jasno mu je da su veze s Rusijom samorazumljive, ali je jednako tako svjestan da je Rusija svu svoju političku podršku Srbiju obilno naplatila: dokopala se Naftne industrije Srbije za sitan novac, a da nakon toga nije Srbiji dala ni povlašteni status u plinovodu Južni tok. S druge pak strane iz EU stižu poslovi i novac, eto Fiat u Kragujevcu. Jasno mu je također da se u zemlji moraju poboljšati uvjeti života, što je također najavio. Stoga ne začuđuje da je ugledni Financial Times u svom osvrtu rekao kako ne treba paničariti zbog Nikolića. FT je naglasio i da Srbiju čeka novi krug pregovora s MMF-om, koji će analizirati kako se provode dogovorene mjere. Dakle, malo manevarskog prostora. Usto, u trenutku kad je ovaj tekst završen još nije bilo poznato kako će izgledati nova srpska vlada. Ona po Ustavu Srbije ima u rukama izvršnu vlast. Nikoliću se, dakle pridaje i malo previše političke težine (koja će biti veća ako SNS formira vladu).
BiH je trajno u političkim problemima i veliko je pitanje imaju li sadašnje političke strukture snage (i volje, vidi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik) da izvuku zemlju iz institucionalne i ekonomske krize. Vlada je formirana godinu i pol dana nakon izbora, a sad je pitanje hoće li se održati lokalni izbori na jesen – nema novca jer nije prihvaćen proračun, i dalje je neriješen status Mostara, a Muslimani/Bošnjaci traže i da se Srebrenica isključi iz izbornih pravila i da za vlast u tom gradu mogu glasati svi koji su nekad ondje živjeli. Zagreb i Beograd tu mogu biti od velike pomoći i toga su, nadamo se, političari svjesni. Zaključno, odnosi u regiji bit će drukčiji, odnosi među političarima zasigurno neće biti srdačni kao do sada, ali susret Janše i Zorana Milanovića pokazao je da za takvo što i nema potrebe. Stoga se u procjenama odnosa u regiji potpuno treba složiti s izjavom Nevena Mimice, potpredsjednika hrvatske Vlade Tanjugu: “Cijela hrvatska regionalna politika nije bila dizajnirana ni skrojena prema profilu jedne političke opcije ili osobe. To je politika regionalne stabilnosti i nastavka normalizacije dobrosusjedskih odnosa koja će u Hrvatskoj ostati trajna. Očekujemo da ćemo to imati i nakon izbora u Srbiji.”
Pred političkim liderima u regiji stoje novi izazovi. Uspjeh (prije svega ekonomski), jamči ostanak na vlasti. Neuspjeh nosi poraz, a za neke i odlazak u mirovinu. To je najsnažniji politički poticaj i svi su oni toga svjesni. Dakle, stara regija, poznata imena, ali nove politike i, nadamo se, budućnost skandinavskog modela. U kojoj će regija biti u svjetskim medijima kad pobjeđuju hrvatski nogometaši ili Novak Đoković.
@ martinis tj. suvereno