U desetak kolovoških dana Špancirfesta u Varaždin se slije oko 260.000 ljudi, šest puta više nego što taj grad na sjeveru Hrvatske ima stanovnika. Svake godine dođu premijer i pola Vlade, prošeću ulicama i prokomentiraju aktualne političke događaje. Velik dio gostiju vjerojatno ne zna da je Varaždin u jednom dijelu svoje bogate povijesti bio i glavni grad Hrvatske.
Taj je status dobio i izgubio u 18. stoljeću, nakon katastrofalnog požara koji je, prema predaji, skrivila svinja.
Kako je to izgledalo opisao je Tomislav Đurić u knjizi “Legende puka hrvatskoga”, dijelu opsežne Bibliothece Historia Croatica čiji je nakladnik izdavačka kuća Meridijani.
Nema ljeta bez Špancirfesta
“Podne, toplo proljetno podne 25. travnja 1776. Zvono na tornju ‘farne’ crkve sv. Nikole slobodnog i kraljevskog grada Varaždina označilo je polovicu dana, a time i podnevni odmor. Istina, malo je građana radilo jer je bilo Markovo, dan posvećenja žita, pa su mnogi praznovali i nalazili se kod svojih stolova.
‘Donijet ćemo još vodu pa ćemo se i mi malo odmoriti’, rekao je Jakob Verček, 14-godišnji dječak, kmet iz susjednog Sračinca, svojim drugovima što su na varaždinskom, varoškom majuru u ulici Dugi konac trebali gasiti vapno. ‘Daj mi prije, Martine, cigaru, zub me boli, pa ću onda potražiti posudu’. Pripali tako Jakob cigaru te krene po majuru. ‘Ha, evo jednog škafa. Netko je njime svinje hranio, ali može poslužiti i za vodu.’ Prihvati Jakob škaf, napuni ga vodom i krene otpuhujući dim cigare prema svojim drugovima. Odjednom začuje neki šum i roktanje iza leđa. ‘Gle! Kuda je navalila ova krmača? Neće valjda na mene?’, uplašeno će Jakob i potrči pred krmačom. Spotače se i pade u gomilu slame. Cigara mu ispade iz usta. Pridigne se pa dalje trkom do svojih drugova.
Tek što je prišao mjestu gdje su trebali gasiti vapno, iz slame se podiže dim i plamen, a kako je bilo vjetrovito, vatra je ubrzo zahvatila cijeli majur, a zatim se usmjerila u pravcu središta Varaždina. Nije prošlo ni pola sata kako je na zvoniku župne crkve odzvonilo podne, kada zazvoniše sva zvona varaždinska.
‘Požar! Vatra!’, začulo se po kućama, ljudi istrčaše na ulice. ‘Gori u Dugom koncu! Vatra se primiče varoši!’, uznemireno su vikali Varaždinci hvatajući se posuda s vodom. Ali bilo je sve uzalud. Vjetar je bacao varnice preko gradskih zidina pa je vatra doprla i u unutrašnji dio grada. Odjednom strahovita eksplozija. Vatra je zahvatila skladište trgovca Jakominija gdje je bila veća količina baruta. Gorjele su crkve, zvona su umukla, a ljudi su bezglavo bježali na sve strane”.
Đurić piše da je grad gorio i idući dan. Požar je progutao oko 400 kuća, crkve, samostane i plemićke palače. Jakob iz Sračinca ubrzo je uhvaćen i kažnjen s 12 udaraca batinom u svom selu i s još toliko na glavnom trgu u Varaždinu. “Izgoreni Varaždin, koji je tada bio glavni grad Hrvatske, nije više imao uvjeta za smještaj bana, Kraljevskog namjesnićkog vijeća i ostalih institucija države. Zbog tog kobnog događaja morao je primat glavnoga grada ponovno prepustiti Zagrebu.
Povijesni dokumenti koji su se isprepleli u legendu kažu da je taj strahoviti požar izazvao jedan obični škaf, drvena posuda za napoj, i prasica”, navodi Tomislav Đurić. Lani su u Sračincu, koji je danas samostalna općina, podigli spomenik u znak sjećanja na požar, rad kipara Slaveka Bunića. Na njemu su uklesani Verček, svinja i škaf, koji su, kako je rekao HNS-ov načelnik Božidar Novoselec, promijenili povijest toga kraja. HDZ je, pak, bio protiv spomenika.
– Umjesto hrvatskim braniteljima, podiže se spomenik piromanu koji je spalio Varaždin – poručili su vijećnici HDZ-a.
Službeni povijesni podaci potvrđuju da je carica Marija Terezija 1767. osnovala prvu modernu hrvatsku vladu, Hrvatsko kraljevsko vijeće, sa sjedištem u Varaždinu. Koji je tako devet godina, od 1767. do katastrofalnog požara 1776., bio glavni grad Hrvatske. No, to nije bio jedini požar koji ga je poharao. Đurić piše i o požaru iz 1665. koji su izazvali – vukovi.
Prema legendi, u Varaždin su stigli preko rijeke Drave iz susjednog Međimurja. Uršula, supruga varaždinskog purgera Grge Horvatića, spremala se potjerati stoku na ispašu do obale Drave, kad ju je susjeda upozorila da pripazi na vukove koji su preplivali rijeku i lutaju šumarcima.
Savjetovala ju je da stoku “zakadi dimom” od tamjana koji će otjerati gladne vukove što dalje od krava, koza i ovaca. Uršula je poslušala i zapalila vatru, no vjetar je jednu iskru odnio do slamnatog krova kuće koja je u trenu planula. Požar se proširio po cijelom gradu. Uršula se kasnije branila da nije kriva ona, već vukovi iz Međimurja. Ogorčenim i gladnim Varaždincima hranu je iz Čakovca poslala grofica Sofija Zrinski koja je dala i nešto novca za obnovu grada.
Tko zna, možda je tu posijano sjeme animoziteta koji i danas povremeno zna buknuti između susjeda, Međimuraca i Varaždinaca, koje dijeli rijeka Drava. Vukova odavno nema.
Plenković i Bernardić na Špancirfestu