Pravda koja je stajala više od dvije milijarde dolara: što smo dobili zauzvrat?

Otrov u sudnici. Sa scenom kao iz grčke tragedije spustio se zastor na prvom međunarodnom kaznenom sudištu koje je pod okriljem Ujedinjenih naroda trebalo ojačati nadu svih žrtava rata, a ne samo onih na području bivše Jugoslavije, da ovaj svijet može biti bolje mjesto za život. Hrvate je, pod dojmom dramatičnog čina generala Slobodana Praljka, očigledno vođenog snažnim moralnim načelima, trenutačno prilično besmisleno propitivati o tomu što misle o projektu međunarodne pravde.

S posljednjom presudom, za koju je sada teško predvidjeti sve njezine individualne, društvene, ali i međudržavne i pravne posljedice, prije svega za zapovjednike HVO-a, ali i HV-a, ipak je nužno podvući crtu i pokušati dati, koliko god to sada možda bilo teško, uravnoteženi sud o radu i ostavštini Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ). Je li to vrijedilo više od dvije milijarde američkih dolara dosad uloženih u taj svjetski projekt? Što se zauzvrat dobilo? Naravno, to su pitanja i za Hrvatsku koja ima malo drugačije kriterije kao izravni akter i zainteresirana strana u tim procesima. Hrvatski pogled na Haag neminovno mora krenuti od njegova kraja kad su nakon Srba, od samog početka uvjerenih da je Haag politički sud, i Hrvati to spoznali.

“Ako se Haaški sud za ratne zločine nada ugledu nepristranog arbitra pravde, trebao bi združiti podizanje optužnice protiv g. Miloševića s akcijom protiv g. Tuđmana”, ustvrdio je za New York Times Peter Maas, autor knjige o sukobu u Bosni “Voli svog susjeda – priča o ratu”, prije više od 18 godina.

“Ako je pravda slijepa, zašto bi se g. Miloševića optužilo, a g. Tuđmana ne”, pitao se Maas i dodao: “Clintonova vlada, koja je s priličnim zakašnjenjem ponudila sudu ključne dokaze o g. Miloševiću, trebala bi obavijestiti sud o onom što zna o vezama g. Tuđmana s hrvatskim snagama koje su počinile zločine u Bosni. (...)

G. Milošević je daleko odgovorniji od g. Tuđmana za krvoproliće na Balkanu i, naravno, g. Tuđman nije umiješan u čišćenje Kosova. No ishodište balkanskih ratnih zločina ostaje u Bosni”, rekao je Maas, kako je te 1999. prenio Večernji list kad je podignuta optužnica protiv Miloševića za Kosovo. Stigma o podjeli krivnje sve vrijeme opterećivala je sud.

Izvukli se kroz iglene uši

Tuđman, Hrvatska i generali izvukli su se kroz iglene uši u povodu optužbe za udruženi zločinački pothvat u Oluji. Doslovno su metri, i to mjereni za vrijeme rata u Kninu, za svaku granatu dijelili generale od osude, ali su ipak primijenjeni uobičajeni standardi. Podsjetimo, s tim u vezi je danski ad hoc sudac Frederik Harhoff izazvao skandal kad je optužio suca Theodora Merona da je na zahtjev Amerike i Izraela utjecao na suce u slučajevima naših generala te srpskih Perišića i Stanišića.

I za akciju Oluja ključnu su ulogu odigrali prije svega brijunski transkripti iz kojih su izvlačene interpretacije vojno-političkog govora, rasterećenog društvenih konvencija, pa i skrupula, kako bi se iskonstruirao zločinački plan o progonu Srba s okupiranih područja. Predsjednički transkripti su, uz svjedoke “dvostruke politike” dr. Franje Tuđmana s namjerom podjele BiH odigrali važnu ulogu i na suđenju “šestorici Hrvata” osuđenih na 111 godina zatvora za UZP koji im je isplanirao prvi hrvatski predsjednik.

>> Što je Praljak poručio sucima u završnoj riječi 2011. godine

I da nije bilo dramatičnog čina, posljednja presuda narušila bi osjećaj pravde kod Hrvata. Naravno, ne zbog toga što Hrvati ne bi trebali odgovarati za počinjene zločine. Ni to što su drugi, pa i Muslimani, činili zločine nad Hrvatima, počinitelje zločina ne oslobađa odgovornosti. Dakako, i muslimanske žrtve dokazanih zločina moraju dobiti zadovoljštinu za svoju patnju, ali ona mora biti pravedna.

Naravno, žrtve i presuda šestorici Hrvata zadovoljava, kao što su Hrvate neke druge presude manje ili više zadovoljavale a da se nismo upuštali u dubinske pravne i činjenične analize njihove pravednosti ili utemeljenosti. Stoga je nužno obzirno i s poštovanjem se odnositi prema žrtvama jer drugačije, ako se ne držimo principa, činimo svima štetu. Dakle, nisu Hrvati u posljednjoj presudi Haaškog suda prvi osuđeni temeljem odgovornosti za udruženi zločinački pothvat. Čitav niz Srba osuđen je temeljem tog oblika odgovornosti. I drugi su, a ne samo Hrvati, bili i sami žrtve zločina.

Istina je i da je dr. Franjo Tuđman kao povjesničar znao koketirati s duhovima prošlosti, kao svaki političar pretjerivati, a kao vojni strateg za kaotičnih ratnih okolnosti, u kojima se nije znalo tko igra kakve igre, morao je uzeti u obzir sve moguće opcije razvoja događaja bilo na diplomatskom ili stvarnom bojištu. I za svaku od mogućih verzija biti spreman za adekvatnu reakciju. Prema tome, i za podjelu BiH. Što ne znači da je to i htio.

Skrivene političke želje

Premda, čak i da je to bila njegova skrivena politička želja, to još uvijek nije zločin, već može ukazivati na nešto za što su potrebna i djela. Najneshvatljiviji dio presude šestorci onaj je u kojem radi održanja zločinačkog plana o proširenju hrvatskih granica na područje Banovine Hrvatske iz 1939. žalbeno vijeće lakonski prelazi preko svega što je Hrvatska na čelu s Tuđmanom činila u korist suvereniteta i opstojnosti BiH u međunarodno priznatim granicama, iscrpljivala se pružajući utočište stotinama tisuća izbjeglica, pozivala da UN-ovi promatrači dođu na granice, pružala vojnu pomoć, konstruktivno prihvaćala sve mirovne sporazume, čak se i Vlada BiH zbog nemogućnosti održavanja sjednica sastajala u Zagrebu...

Dakle, da Hrvatska nije činila to što jest, ni BiH ne bi bilo. Međutim, sudsko vijeće na sve to je uzvratilo otprilike kakve to ima veze, pokraj dokaza da je Tuđman htio anektirati dijelove BiH nastanjene Hrvatima ili barem formirati autonomnu enklavu. Sada, dakle, dolazimo na dio priče u kojem treba dokazati Tuđmanove misli i djela skrivene od javnosti, osobito međunarodne, a, naravno, i od protivnika.

Saznanja o tome haški su suci crpili iz transkripata, koje su dobili od bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji je u Haagu svjedočio i o “dvostrukoj političkoj igri” Tuđmana radi podjele BiH. O tomu je u procesu šestorci svjedočio Josip Manolić te dvojica američkih diplomata Peter Galbraith i Herbert Okun. Dvojicu hrvatskih političara uz Tuđmana vežu jedni od najžešćih političkih sukoba na našoj političkoj sceni, a koji su se jednosmjerno nastavili i nakon Tuđmanove smrti. Na početku Mesićeva predsjedničkog mandata dobar dio njegova djelovanja bio je usredotočen na osvetoljubiva podmetanja, pa i omalovažavanje prvog hrvatskog predsjednika, pri čemu mu ni zakoni i civilizacijski uzusi nisu predstavljali neku prepreku.

Danas o svojoj ulozi kaže: “Naglašavam još jednom da sam kao predsjednik Republike Hrvatske poštovao i izvršavao ono na što me obvezivao Ustavni zakon zemlje kojoj sam bio na čelu voljom većine njezinih građana. Svako drugačije ponašanje, bilo moje, bilo kojeg drugoga građanina, značilo bi grubo narušavanje najvišeg zakona zemlje”, napisao je u priopćenju bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić onemogućivši daljnja pitanja o tomu.

Recimo, gdje piše u Ustavnom zakonu da predsjednik države mora dati transkripte tajnih državnih sastanaka svoga prethodnika, dok s druge strane odgovor na pitanje tko je financirao kupnju stana Stjepana Mesića ostaje jedna od najstrože čuvanih tajni? Na kojim se zakonima temelji takvo postupanje?

Mesićev “zakon”

HDZ i Most, uz povremeno asistiranje oporbe, vodili su bitke oko toga kako i pod kojim uvjetima će se otvoriti komunistički arhivi, te pravni stručnjaci zagovaraju poštivanje prava na privatnost, rokova i dostupnosti pojedinog sadržaja iz razdoblja komunističke vladavine iz perspektive današnjih državnih interesa.

Međutim, za arhivu nastalu u vrijeme bivšeg predsjednika dr. Franje Tuđmana to nije vrijedilo jer je dolaskom Stjepana Mesića u taj ured on postao zakon. Vesna Škare Ožbolt i ovih je dana govorila kako je haaška tužiteljica Carla del Ponte raspolagala preciznim podacima o tomu koji dokument treba i gdje se nalazi. Može li naš bivši predsjednik zamisliti da bi budući predsjednik Amerike dijelio transkripte koji bi, recimo, otkrivali što je u nekim odlučujućim trenucima Donald Trump govorio o Sjevernoj Koreji.

Na primjeru Mađarske, vezano za Ina-MOL, vidimo što je sve u stanju država učiniti da zaštiti svoje interese, odbiti sve legitimne zahtjeve za pomoći kako bi se utvrdilo je li počinjeno izuzetno teško kazneno djelo, uvući privatni proces u igru kako bi se izigralo europski uhidbeni nalog... Srbija je, za razliku od Hrvatske, zaštitila svoje arhive, pomno je sakrila sve što je bilo sporno za državne interese i zato se mi danas čudimo kako to da oni nemaju problema s udruženim zločinačkim pothvatom, dok ih Hrvati i te kako imaju.

>> Kronologija drame u Haagu: Praljak popio otrov

Kronologija drame u Haagu: Praljak popio otrov

Na vlastitom primjeru, kad je bila riječ o njegovim ustaškim epizodama, Mesić je pokazao da je u svome interesu bez problema u stanju pred čitavom javnošću govoriti i neistine te ih prilagođavati novim okolnostima. Može li se onda pretpostaviti da bi i pred nekolicinom haaških aktera zaštićen tajnim identitetom govorio istinu i samo istinu. Zapravo je nevjerojatno kako je Mesić s obzirom na te okolnosti prošao kao nepristran svjedok.

A što se Manolića tiče, dovoljno je spomenuti njegovu epizodu s Tomislavom Karamarkom, a što se Tuđmana tiče, s Mesićem dijeli jednaku netrpeljivost. A njihova svjedočenja potvrđena su izjavama američkih diplomata i transkriptima, s tim da se iz presude ne vidi tko je ili što njima bio izvor istovjetnih informacija o Tuđmanu.

Bez Mesića i Manolića ne bi bilo ni “Tuđmanova plana”, a što bi tada ostalo od udruženog zločinačkog plana šestorice Hrvata u BiH? Koja bi to onda bila zločinačka misao vodilja? Čak i da su maštali o Banovini Hrvatskoj, kakvog to ima smisla ako za tu ideju nemaju podršku u Hrvatskoj!?

Uzgred, to vrijedi i za Tuđmana jer o promjeni granica Hrvatske može odlučiti samo Hrvatski sabor pa je za tu svoju ideju prema tome, uz međunarodnu zajednicu (Badinterova komisija već je odredila da granice trebaju biti kakve su zatečene između republika) imao i drugu prepreku, imajući u vidu barem tadašnju oporbu koja bi sasvim sigurno bila protiv toga. Hrvati su osuđeni na temelju fluidnih pravnih kategorija, “izmišljotine haaških sudaca”, kako je davno rekao pokojni akademik Željko Horvatić.

Konfuzna finalna presuda, s najširim oblikom UZP-a koji je Hrvatima stavljen na teret, uz dojam nedorečenosti i površnosti, ostavila je i gorak okus nedosljednosti haaške pravde koja je u nekim drugim slučajevima primijenila drugačije kriterije. I ta pravna ekvilibristika te šlamperaj na koncu haašku su sudnicu pretvorili u forenzičko “mjesto zločina”.

Priča za sebe je odnos Hrvatske, politike, medija i stručne javnosti prema Haaškom tribunalu. U početku je bio gotovo nikakav sve dok nam haaško tužiteljstvo nije skrenulo pozornost na ono što rade. Zastupnički dom Sabora RH 19. travnja 1996. godine izglasao je Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom. Svoje odnose s Haagom, kako su pristizale sve ozbiljnije optužnice, dok nije obuhvaćena i Oluja, doveli smo gotovo pa do izricanja nam sankcija.

Slušali Carlu del Ponte

Zapravo nikad nismo razradili strategiju odnosa s Haagom, već smo se uvijek prema tomu odnosili otprilike kamo nas voda odnese, a ako nije nužno, to je najbolje ne dirati. Dok nas Carla del Ponte i međunarodna zajednica ne bi pritisnuli. Doduše, pred ulazak u EU, za Haag smo sve radili, pa i uznemiravali zapovjednike ranojutarnjim pretragama u potrazi za famoznim topničkim dnevnicima koji su tužiteljstvu trebali kao dokaz prekomjernog granatiranja. Koja je država godinama nakon rata pretraživala domove svojih ratnih generala u potrazi za ratnim dnevnicima?

Što se svijeta tiče, priča o međunarodnom sudištu za zločine starija je od rata na području bivše Jugoslavije, ali hrvatska Vlada i naši pravni stručnjaci u prosincu 1991., nakon pada Vukovara i drugih brojnih zločina, tražili su od međunarodne zajednice da utemelji međunarodni kazneni sud pa smo među prvima ratificirali i statut općeg i stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Zločini u BiH dali su povod pa je Vijeće sigurnosti u veljači 1992. odlučilo oformiti komisiju stručnjaka zaduživši ih da istraže ratne zločine na području bivše Jugoslavije.

Glavni tajnik UN-a Boutros Ghali imenovao je peteročlano povjerenstvo, zvano po kasnije izabranom predsjedniku Cherifu Bassiouniju, egipatskom profesoru prava sa sveučilišta u Chicagu i predsjedniku niza međunarodnih institucija, koji je inače umro 25. rujna ove godine. Njegov rad za pravdu na globalnoj razini nagrađen je nominacijom za Nobelovu nagradu 1999. godine, dok je 2003. dobio u Francuskoj orden Legije časti te desetke drugih međunarodnih priznanja u nizu zemalja.

Srbija je i prije nego što je osnovan MKSJ bila protiv takvog suda, smatrajući ga diskriminacijskim ako je nadležan samo za zločine na području BiH. Tvrdili su da prema povelji UN-a nisu imali pravo osnovati takav sud. UN je Rezolucijom 827 usvojenom 25. svibnja 1993. utemeljio MKSJ za zločine počinjene od 1991., i to teška kršenja ženevskih konvencija, povrede prava i običaja ratovanja, genocid i zločine protiv čovječnosti. Dakle, Haaški sud ne sudi za agresiju. Bassiounijeva komisija 15. travnja 1994. objavila je završno izvješće na tri tisuće stranica nakon što su prikupili oko 65.000 stranica materijala i drugih dokaza. I State Department je Tribunalu do proljeća 1995. predao 700 dokumenata o zločinima u BiH.

Za prvu godinu rada suda bilo je predviđeno izdvojiti 30 milijuna USD, s tim da je taj iznos, doduše za dvogodišnje razdoblje, narastao do čak 342 milijuna USD, a u 2016./17. izdvojeno je 86,7 milijuna kuna. Ali, istodobno rastu izdvajanja za Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, zasad je za sudove za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu izdvojeno 140 milijuna kuna za protekle dvije godine.

Prema podacima samog suda, u Haagu je optužena 161 osoba, a posljednje su optužnice podignute 2004. Osuđeno je 90 osoba, oslobođeno 19, dok je 37 postupaka okončano ili optužnica povučena te je 13 slučajeva proslijeđeno nacionalnim sudovima. Kazne su izvršavane u 14 zemalja.

Preostale žalbene postupke protiv Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Franka Simatovića i Jovice Stanišića odradit će Mehanizam za međunarodne kaznene sudove. Uvjerljivo najviše osuda izrečeno je bosanskim i drugim Srbima, koji prednjače i po broju osuđenika koji su bili na najvišim vojnim i političkim položajima. Isključivo njima izrečeno je šest doživotnih kazni, još deset od 27 do 40 godina zatvora. Od Hrvata na najveće kazne osuđeni su Jadranko Prlić i Dario Kordić, 25 godina zatvora. Hrvata je najviše među oslobođenima u Haagu.

Činjenica je da je vodstvo Srbije ispalo iz sveobuhvatnog UZP-a Ratka Mladića tako da ispada kako srbijanski politički i vojni vrh nije imao ni “literalnu” povezanost sa zločinima u BiH, unatoč agresiji i planiranju velike Srbije. Sudsko vijeće je zaključilo kako nema dovoljno čvrste veze da bi se to zaključilo. Propust je haaškog tužiteljstva što optužnicom nije obuhvatilo barem još neke od najtežih zločina u Hrvatskoj, Škabrnju, Lovas, sam Vukovar, kao i zločine Armije BiH u Srednjoj Bosni. Propust je i što nije procesuiran nitko iz vrha JNA, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić... Među čudnovate odluke spada oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju i revizijska izmjena presude Veselinu Šljivančaninu. Sramota je Haaškog suda što je u zatvorskoj ćeliji samoubojstvom život skončao i Milan Babić.

U Tribunalu je saslušano 4650 svjedoka, održano je 10.800 suđenja te je prikupljeno 2,5 milijuna stranica transkripata sudskih postupaka. Na svojoj službenoj stranici MKSJ ističe da su prvi tribunal koji je kazneno progonio i sudio za najteže međunarodne zločine od suđenja u Nürnbergu i Tokiju te da su nepovratno promijenili međunarodno kazneno i humanitarno pravo jer su pružili žrtvama mogućnost da iskažu strahote koje su doživjeli. Najveći doprinos suda je u tomu što visoki položaj u državnoj hijerarhiji, barem kad je riječ o malim državama, kad već to ne vrijedi za svjetske sile, više nikome ne pruža utočište od odgovornosti za najteže zločine. Optuženi su šefovi država, predsjednici vlada, načelnici general-štabova, ministri unutarnjih poslova...

Osuđena “ratna” silovanja

Sam sud navodi kako se utvrđenjem individualne krivnje štiti šire zajednice od “kolektivne odgovornosti”, što baš nije uvijek slučaj. Neke su optužnice sastavljene upravo tako da su u kombinaciji s UZP-om tumačene upravo kao posredno uvođenje odgovornosti čak i čitave države, odnosno naroda. Činjenica je da su Hrvati i Muslimani imali u predmetu Ratko Mladić takva očekivanja u odnosu na Srbiju, Srbija u predmetu Gotovina, Markač i Čermak prema Hrvatskoj, a Muslimani u predmetu protiv šestorice Hrvata prema Herceg-Bosni i Hrvatskoj.

Ipak smo svjedoci suočavanja sa zločinima pa tako genocid u Srebrenici više nitko ne negira, a osuđena su i “ratna” silovanja, osobito u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.