Jesu li proljećari izgubili, a pobijedio onaj koji je bio najmanje proljećar?

Uzroci i posljedice, ključni događaji i akteri, razvoj i slom jednog od najvažnijih razdoblja hrvatske povijesti, čija se kulminacija dogodila 1971. godine... sve su to bile teme okruglog stola "Hrvatsko proljeće – 50 godina poslije" u studiju Večernji TV-a, o čemu su razgovarali, na trenutke i polemizirali, ugledni gosti, među kojima i jedan od najistaknutijih hrvatskih proljećara i negdašnji studentski vođa Ivan Zvonimir Čičak, profesor sa Sveučilišta Sjever i povjesničar Željko Krušelj, profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i povjesničar Hrvoje Klasić te povjesničar Josip Mihaljević s Hrvatskog instituta za povijest. Već na početku panela, moderator Žarko Ivković, izvršni urednik Večernjeg lista pitao je protagonista tog svenarodnog pokreta, Ivana Zvonimira Čička, je li Hrvatsko proljeće, pola stoljeća kasnije, zaboravljeno?

- Govoreći o Hrvatskom proljeću, mi razgovaramo o nečemu što je duboka povijest. Čak i meni kao sudioniku o tome je teško govoriti jer se puno zaboravilo, a mi sudionici nastojimo govoriti samo lijepe stvari, a nikada one manje lijepe i to zamračuje cijelu sliku – iskreno je kazao Čičak, tumačeći potom kako je pokret zapravo bio višegodišnji proces koji je otpočeo još 1966. govorom Miroslava Krleže na obilježavanju 130. obljetnice Ilirskog preporoda koji je kasnije objavljen u "Kolu" Matice hrvatske, a kasnije i u knjizi "Govori" u izdanju naklade Zadro.

Video: Zajednica poduzetnika i obrtnika Okrugli stol "Hrvatsko proljeće – 50 godina poslije"

- Krleža se tada obračunao s Preporodom kao s nečim što je napustilo hrvatsku nacionalnu ideju u čast unitarističkog ilirizma. Igrom slučaja bio sam na tom predavanju kao 18-godišnjak u starogradskoj vijećnici, a navečer na skupu Akademije u kazalištu nisu mu dopustili da na početku pozdravi skup – priča Čičak, dodajući kako i danas na YouTubeu postoji zapis o tom događaju koji prikazuje "kisela lica partijskih dužnosnika koji su bili u potpunom šoku".

Povjesničar Željko Krušelj složio se s Čičkom da je nesporno riječ o procesu, međutim, ključni događaj koji je prethodio Hrvatskom proljeću bio je, prema njegovu mišljenju, pad Aleksandra Rankovića, moćnog prvog čovjeka represivnog aparata bivše države. - Tu leži bit svega i nemoguće je govoriti o bilo kakvom buđenju da se nije dogodio Rankovićev pad, jer to u potpunosti mijenja situaciju u Jugoslaviji – kazao je Krušelj pa pojasnio da 1966. na Brijunskom plenumu dolazi do vrhunca sukoba vezano uz smjer u kojem ide gospodarstvo, s naglaskom na stegu uz koju Hrvatska ne može funkcionirati, a upravo stroga kontrola građana i dosjei za milijun Hrvata bili su Rankovićev koncept. - Nakon njegova odlaska došlo je do stvaranja nove strukture koja nije bitno odudarala od prethodne, ali nije više bila tako represivna pa je donijela olakšanje u Hrvatskoj i drugim nesrpskim dijelovima Jugoslavije. To je odredilo prostor u kojem se počinju pojavljivati teme koje su bile nepojmljive, poput Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, da bi vrhunac za Hrvatsku bila 10. sjednica CK SKH gdje je osuđen jugoslavenski unitarizam koji je odgovarao Srbima kao najvećem i najbrojnijem narodu, gdje bi naš jezik bio u suštini srpska varijanta pisana na latinici. Isticanje bilo kojeg drugog identiteta i tradicije u tom sustavu je imao negativnu konotaciju i sve se tretiralo kao nacionalizam, dok na važnosti dobivaju sve takozvane jugoslavenske vrijednosti, što je zapravo prikriveno velikosrpstvo – kazao je Krušelj.

O položaju Hrvatske u drugoj polovici 60-ih godina u gospodarskom smislu govorio je povjesničar Josip Mihaljević. - Gospodarstvo je sasvim sigurno bilo jedna od tema Hrvatskog proljeća u samom startu procesa. Hrvatska je, uz Sloveniju, bila jedna od najproduktivnijih i najrazvijenijih republika i u savezni proračun, ali i Fond za nerazvijene republike, uplaćivale su najviše. To je u Hrvatskoj 60-ih postala praksa koja je izazivala nezadovoljstvo stoga su Hrvatska i Slovenija najviše zastupale tezu da bi se Jugoslavija trebala decentralizirati – kazao je Josip Mihaljević, dodajući da je ovakav pristup izazivao sukob unutar SKJ iz kojeg će nastati podloga na osnovu koje će se razviti Hrvatsko proljeće.

Povjesničar Hrvoje Klasić kazao je kako se ne slaže se s terminom "Hrvatsko proljeće" jer aluzija na Praško proljeće ukazuje na niz nedosljednosti pokreta. - Ono što se u Čehoslovačkoj događa 1968. bila je revolucija. Nikada u Hrvatskoj nitko nije ni izbliza tražio ono što su tražili Česi i Slovaci. S druge strane, Hrvatsko proljeće nikada nije bilo antijugoslavensko, antikomunističko ni antititovsko. Možda će ovo zvučati preradikalno, ali smatram da Hrvatsko proljeće počinje još 1918. godine. Hrvatsko proljeće je političko-ekonomski projekt: već 1962. imate zagrebačke ekonomiste poput Savke Dabčević Kučar koji se sukobljavaju s beogradskim ekonomistima i političarima oko transparentnosti računa i decentralizacije – kazao je Klasić, dodajući kako je vrata Hrvatskom proljeću otvorila Partija, koja je omogućila da se ključna 10. sjednica u siječnju 1970. tri dana prenosi javno, te je u početku diktirala ritam u koji su se potom uključili studenti, intelektualci i književnici koji su davali svoj ritam, "ali bez Partije toga ne bi bilo", s čime se složila i većina panelista.

Gosti okruglog stola otkrili su, a potvrdio je i sudionik Čičak, kako koordinacije između ključnih aktera Proljeća zapravo nije bilo, već je svatko, pa i u to vrijeme ključna Matica hrvatska, naprosto vodio svoju politiku.

No, u studentskim domovima je ključalo nezadovoljstvo koje se prelilo na Sveučilište pa na svim fakultetima počinju skupovi i gdje je Partija dožvjela poraz. No, ne zadugo jer ubrzo nakon dvije sjednice partijskog vrha u Karađorđevu kreće obračun s proljećarima. Kako otkriva Josip Mihaljević, prvi uhićeni bili su upravo najradikalniji odnosno najtemperamentniji studenti i članovi Matice, poput Dražena Budiše, Brune Bušića i Čička, a nakon uhićenja slijedile su i ostavke političara poput Savke Dabčević Kučar i Pere Pirkera, dok ju je Miko Tripalo ponudio Titu i ranije. - Zapravo, prva uhićena osoba bila je Filip Vučak, nedavno preminuli veleposlanik, koji je pozivao studente na demonstracije – dometnuo je Čičak, koji se potom prisjetio i masovnih demonstracija na krovovima studentskih domovima pa i na Trgu, koje su uslijedile, kao i uhićenja. - Samo u prvom valu uhićeno je oko 250 studenata, a nakon demonstracija na Trgu gdje su ljudi vikali: "Pustite Budišu i Čička!", dolazi do masovnog pendrečenja i privođenja u Remetinec nekoliko stotina ljudi – prisjetio se Čičak.

Godinu koja je uslijedila, 1972., Željko Krušelj nazvao je najtežom, olovnom godinom u poslijeratnoj jugoslavenskoj i hrvatskoj povijesti.

- Nekoliko godina kasnije, vlada relativno normalna situacija, za pojmove jednopartijskog sustava, Proljećari ipak pobjeđuju. Moja je teza da su oni morali pasti da bi mogli pobijediti, jer u jednopartijskom sustavu nisu mogli pobijediti, a da ne postanu politički leševi – zaključio je Krušelj, no Hrvoje Klasić nije se složio s tezom o pobjedi "proljećara".

- Pobijedio je onaj koji je najmanje bio proljećar, a to je Franjo Tuđman. Pogledajte kraj 80-ih i početak 90-ih i koju ulogu igraju najzaslužniji proljećari Vlado Gotovac, Čičak, Veselice, Budiša, Savka i Tripalo, oni igraju sporedne uloge, a Tuđman je pobrao vrhnje. Nitko ni s kim nije bio u istoj stranci, što dovoljno slikovito govori o tome koliko je homogeno bilo Hrvatsko proljeće. Pa Savka nije htjela u stranku kojoj će Tuđman biti predsjednik – kazao je Hrvoje Klasić.

Što su još gosti panela rekli o uzrocima, tijeku i posljedicama Hrvatskog proljeća, o ulogama Josipa Broza i Franje Tuđmana u cijelom procesu, kao i tome kako bi izgledala Hrvatska da su je vodili "proljećari", pogledajte u emisiji na Večernji TV-u, a brojne zanimljive priče o tom važnom dijelu hrvatske povijesti čitajte u magazinu "Hrvatsko proljeće" koji, na 156 stranica u izdanju Večernjeg lista, na kioske izlazi u nedjelju.