Prava istina o uspjehu: Island je izašao iz krize po receptu MMF-a

Island je nama bliska prijateljska zemlja. Zaslužio je ulicu u Zagrebu nakon što nas je prvi priznao 1991. Volimo i njihove rukometaše jer su izvrsni, ali ih uvijek dobijemo. Neki koji su danas u petom desetljeću života vole Bjork Guðmundsdóttir, kantautoricu osebujna glasa koja je osvajala vrhove top-lista 90-ih.

Kada je riječ o ekonomskim pitanjima, čuli smo da je tamo kriza. Zbog toga nismo previše žalili naše daleke prijatelje: znamo da su puno bogatiji od nas. Slično kao i o Japancima, prosječno (ne)informirani Hrvat zaključit će: “E, da je meni njihova kriza.” Pogotovo kad se u javnosti čuje da su oni rješavali krizu vlastitim snagama i da su spašavali ljude, a ne banke. Navodno su pustili banke da propadnu, ukinuli valutnu klauzulu, odbacili MMF-ove recepte, pronašli posve vlastiti put neovisno o inozemnim kreditorima. Odvažniji tumači misle da bismo i mi nešto mogli naučiti od Islanđana.

Rekonstrukcija islandske drame

Sve su to mitovi ili, u najboljem slučaju, parcijalne priče iz kojih nije moguće rekonstruirati cjelinu islandske financijske drame. Priča o Islandu zapravo je klasična i prilično mučna priča o prezaduženosti i neizvjesnim godinama koje su uslijedile nakon što je nesolventnost cijeloga društva postala svima vidljiva. Ne samo da u toj priči nema čuda – u njoj je teško pronaći čak i nešto originalno u odnosu na slične epizode koje pronalazimo u financijskoj povijesti. Jedino istinski originalno jest iznimna vrijednost međunarodnih kredita koje je Island povukao na vrhuncu krize po povoljnim uvjetima. Bez njih bi današnji Island u ekonomskom smislu izgledao puno gore nego što izgleda u ovom trenutku.

Prvi mit o Islandu koji se širi u medijima jest mit o uspjehu na izlasku iz krize kontra recepata MMF-a. Prava je istina da je ekonomska politika za izlazak iz krize dogovarana s MMF-om u sklopu klasičnog programa. Tijekom operacije spašavanja Island je primio međunarodnu pomoć u obliku povoljnih deviznih kredita u iznosu od oko 70% BDP-a. To je kao da netko Hrvatskoj odobri 30 mlrd. € kredita uz kamatnu stopu od oko 2%.

Pomoć je bila uvjetovana smanjenjem proračunske potrošnje. Iako Island nije do kraja zaoštrio fiskalnu politiku na samom vrhuncu krize (2008./09.), baš kao što to ni do danas nije učinila Hrvatska, od 2009. do 2012. provedena je fiskalna prilagodba za 9 postotnih bodova BDP-a. To ne bi bilo izvodivo bez rezova na rashodnoj strani proračuna. Udjel države u BDP-u smanjen je za više od 5 postotnih bodova. Socijalni transferi najsiromašnijima nisu dirani, ali plaće državnih službenika smanjene su za 5% – 15% (nominalno). Kako je inflacija od početka krize do danas ukupno premašila 20%, došlo je do dramatičnog pada životnog standarda.

>> Poruka Islanda za izlazak iz krize: Pustite banke da odu u stečaj!

Upumpavanje novca u banke

Banke, u vlasništvu Islanđana prije krize, bile su glavni generatori kolapsa. Pribavljale su novac iz cijeloga svijeta, pa i od britanskih i nizozemskih štediša, malo ga plasirale Islanđanima, a puno po čitavome svijetu. No, i to malo što je plasirano na Islandu bilo je puno za zemlju od 319.000 duša, po broju stanovnika tek malo veću od Primorsko-goranske županije. Dugovi građana i poduzeća prešli su trostruku vrijednost bruto domaćeg proizvoda, bez izgleda da će se ikada vratiti. (Usporedbe radi, dugovi građana i poduzeća bankama u Hrvatskoj znatno su manji od vrijednosti godišnjeg BDP-a.)

Mit kaže da su Islanđani pustili banke da propadnu. Krivo: banke su prvo podijelili na nove i stare (slično kao što su Slovenci napravili s Ljubljanskom bankom prije više od 20 godina). Stare su dijelove banaka prepustili inozemnim vjerovnicima jer su u njih stavili svu međunarodnu imovinu. Kako je vrijednost te imovine manja od obveza, te banke više ne funkcioniraju, nego su u stečaju. Nove banke, u koje su stavili domaće kredite i depozite, prvo su preuzeli u državne ruke, tako što je ministarstvo financija (novcem poreznih obveznika) obavilo dokapitalizaciju radi pokrića gubitaka (kao što se u nas radilo s nekim velikim bankama 1995.-1998.). Malo kasnije su ih prodali istim onim inozemnim vjerovnicima koji danas u potpunosti kontroliraju bankarski sustav Islanda. Na taj je način islandska vlada u financijski sustav (banke, središnju banku i državne jamstvene fondove) nakon izbijanja krize, a prije privatizacije, ulila više od 40% BDP-a. To je, uz fiskalni deficit, bio glavni uzrok rasta javnog duga. Javni je dug s 28% BDP-a prije krize narastao na aktualnih gotovo 100%. Takve razine javnog duga kroz povijest su ograničavale gospodarski rast.

Inflacijska klauzula

Često se može čuti kako je Island ukinuo valutnu klauzulu i tako pomogao prezaduženim građanima. Valutna je klauzula uistinu ukinuta 2010. Međutim, kada je riječ o kreditima građanima, valutna klauzula na Islandu nije bila dominantni problem. Najveći dio kredita bio je i ostao vezan (indeksiran) uz stopu inflacije. Na primjer, ako ste podigli stambeni kredit 2007., vrijednost glavnice do danas se povećala više od 30%, jer toliko su rasle cijene. Inflacijska klauzula nije ukinuta premda je opasnija od valutne – s inflacijom u isto vrijeme pada realna kupovna moć i raste teret otplate kredita. Više od polovice zaduženih građana na vrhuncu krize nije bilo u stanju vraćati kredite (u Hrvatskoj oko 9%). Zbog toga je 2011. proveden program restrukturiranja duga građana, uz prosječno rasterećenje od oko 17% (u odnosu na dug prije krize). Program je pomogao u sprječavanju daljnjeg pada osobne potrošnje, ali treba uočiti da je bio moguć upravo zbog toga jer je prethodno novcem poreznih obveznika stabiliziran domaći dio bankarskog sustava.

Islandska je kruna počela padati još 2007. Eskalacija pada njezine vrijednosti dogodila se na vrhuncu bankarske krize u listopadu 2008. Island je u međuvremenu povećavao izvoz, što je površne promatrače navelo na zaključak da objašnjenje leži u slabijoj valuti.

Odgođeno dospijeće računa

Međutim, tečaj se pokazuje kao efekt trećega reda kada je riječ o izvozu. Najvažniji islandski izvozni proizvod više nije riba, nego aluminij (proizvodi prerađivačke industrije čine samo 14% islandskog robnog izvoza). Aluminij danas izlazi iz velikih pogona koji su izgrađeni neposredno prije krize. Iz tih bi se pogona izvozio aluminij uz gotovo svaki tečaj, što ponajprije ovisi o kretanju svjetske cijene te važne sirovine. Drugi važan faktor promjena izvoza je gospodarski rast najvažnijih trgovačkih partnera – EU i SAD.

S obzirom na početnu prezaduženost, današnje se stanje na Islandu može smatrati uspjehom. BDP je 2009. i 2010. pao nešto više od 10%. Već od 2011. (unatoč fiskalnoj prilagodbi) oporavak se odvija po godišnjim stopama između 2% i 3%. Stopa nezaposlenosti je nakon dostizanja maksimuma od 8% 2010. sada na putu silaska prema 6% (nekoć je Island imao najnižu stopu nezaposlenosti na svijetu od 1%).

U usporedbi s Hrvatskom, koja je 2008./09. imala neusporedivo lakšu financijsku situaciju nego Island, riječ je o sjajnom rezultatu. No, on nije posljedica navodno neortodoksnih mjera ekonomske politike. U tim mjerama nije bilo nikakvih odstupanja od uobičajenih recepata koji se primjenjuju u takvim situacijama. Razmjerno brz izlazak Islanda iz krize u prvom redu treba objasniti fleksibilnošću male zajednice iznimno obrazovanih ljudi, zbog čega je postotak aktivnih ljudi fantastično visok (stopa zaposlenosti nikada nije pala ispod 81%, kao u Švicarskoj), rastom vrijednosti malog broja ključnih izvoznih dobara i velikom pomoći MMF-a i prijateljskih država. Islanđani su njihove savjete slijedili kao dobri đaci, svjesni da račun za vlastite pogreške u konačnici moraju platiti sami.

Ipak, međunarodna pomoć Islandu poprimila je takve razmjere da možemo reći kako je dospijeće računa odgođeno za barem neko vrijeme.