Je li poznati (i priznati) odvjetnički par Prodanović – Sloković poželio biti poklopac još jednome velikom loncu kad je uzeo u ruke sudačku zastavicu u igri koju u Banskim dvorima nisu mogli dovršiti drugi suci iako su im na raspolaganju stajala efikasnija sredstva za završetak utakmice od knjiškog tumačenja zakona? Fiškali u etičkome sudištu vjerojatno će bez problema izračunati koliko anđela stane na ušicu igle i zaključiti slučaj koji za njih ne bi ni postojao da je za pružene odvjetničke usluge isplaćen pripadajući honorar. Koliko god bila u krizi, država nije u klasi korisnika koji bi bili na brizi odvjetničkoga staleža. Odvjetnici bi možda i oprostili državi, pružili domoljubnoj politici besplatne usluge kad im se pred vratima ne bi pojavili toliki klijenti još siromašniji od države kao kandidati za njihovu plemenitost. A svježa je još i opomena o (pre)visokoj cijeni, koju je i za jednu i za drugu grupaciju skupo platio jedan visokopozicionirani član (Sanaderove) Vlade kad je, nesretnik, nekoliko mjeseci morao provesti iza brave zato što je, po mišljenju strogoga suda, pretjerao (tj. pogriješio) baš kod isplate odvjetničkoga honorara!
Odvjetnici se, u pravilu, uvijek lako snađu, takav im je profesionalni kod; snaći će se i sada, bez brige. Njima je to mali korak u njihovu svijetu, da se vidi da su im glave iznad vode, dok se tolike druge profesije iz osiromašene srednje klase utapaju u dugotrajnoj krizi. No, uvođenje “tumača zakona” u političko kadroviranje, u koje su se odvjetnici prvi put uključili na tako izravan način, može predstavljati puno veći i važniji korak za ostatak države, poglavito za “čovječanstvo politike”, koje se slučajem Crnoja vraća na dvojbe koje je u svoje vrijeme postavio jedan slavni pisac i filozof (Albert Camus) kad je “pravdu morala” stavljao nasuprot “pravdi zakona”. Koja pravda vrijedi za ljude koji u rukama drže vlast koji, kao i pravi vozači, moraju paziti i na brzinu, i na smjer kretanja, i na sve zavoje po kojima voze? Ni jedna se od dviju Camusovih pravdi ne može isključiti, to je svakome jasno: samo zakon, bez morala, može završiti u različitim oblicima političke krutosti i nasilja, a samo moral, bez zakona, može voditi neredu. Za političare, za ljude koji odlučuju u ime drugih ljudi i vladaju njima, jedna pravda nije dovoljna: “pravda zakona” je uvjet bez kojeg se ne može ni ulaziti u politiku; “pravda morala” je uvjet da u njoj mogu ostati. Dakle, ni zakon bez morala ni moral bez zakona: to je sudbina politike, odnosno političara, njihova obveza da spoje dvije odgovornosti u jednoj (javnoj) osobi. Da su tako “suci” u Banskim dvorima mjerili sudbinu svoga kratkotrajnog ministra branitelja, ne bi im trebali nikakvi odvjetnici. Nekadašnji francuski premijer Michel Rocard nije čekao ni biblijski sedmi dan da razriješi dužnosti svoga ministra zdravstva Rogera-Gerarda Schwarzenberga za puno manje prijestupe koji su ga (op)teretili: “najkraći ministar francuske vlade” ubrajao se među najveće svjetske kancerologe, a otišao je s funkcije zbog jedne neoprezne izjave kojom je poremetio koheziju vlade. Bez milosti, bez ikakve rasprave i bez odvjetnika. Postoji hijerarhija u (organiziranoj) vladi i standardi (dobroga) vladanja koji obvezuju sve koji ulaze u taj hram moći.
O volu i Jupiteru
U (po)noćnoj psihodrami branitelji ministra Crnoje pokušavali su ograničiti njegov problem na jednu dimenziju, samo na mjerila “zakonske korektnosti”, što bi bilo dovoljno za svakoga građanina, a postalo je nedovoljno za jednoga ministra. Latinska izreka da “volu” (tj. građaninu) nije dopušteno sve ono što je dopušteno “Jupiteru” (tj. Bogu, Vlasti), u vremenu sofisticiranih komunikacija sve više prelazi u drugu krajnost, i izlaže nositelje javnih funkcija rigoroznijim obvezama čistoga ponašanja: oni ne mogu ono što može građanin koji nema njihovu moć, koji ne uživa raskoš njihove funkcije i ne nosi teret njihove odgovornosti. Prošlo je vrijeme “ljudi posebnoga kova”, oni nikad nisu ni postojali, njihova je “karizma” bila od krivoga materijala: sami su sebi pisali ocjene, a puk je tome morao skandirati. Demokratska društva sve više skidaju pozlatu s glava svojih političara: danas jesu, sutra ne moraju biti. Kako su s izborima i sami postali tržišna roba, na burzi i na stalnoj aukciji, političari se moraju prilagođavati tržištu, popravljati omjer kvalitete i cijene u svoju korist. Otuda je njihovo ponašanje važno i za njih; oni su kovači svoje (ne)sreće: kad ne vode računa o vlastitoj vjerodostojnosti, ne škode samo sebi nego i svojim strankama i političkome staležu cjelini. U anglosaskoj tradiciji postoje dvije crte koje nositelji vlasti ne smiju prelaziti – privatni život i novac; u ostatku Europe privatno je uglavnom odijeljeno od javnoga (osim kad privatni život ugrožava javni). Propisan je, uglavnom, način na koji se u vlast (vladu) ulazi i kako se iz nje izlazi; nema nigdje mjesta odvjetnicima, kao pravnim selektorima, koji bi zauzeli mjesto koje su nekada na dvoru u Istanbulu imali “čuvari Kurana kod sultana” – da daju mišljenje koje su kadije dalje potvrđivale. Važnije se tada bilo izboriti za naklonost “čuvara Kurana” negoli kod kadija i samoga sultana. Vjerojatno je to bilo manje loše od otvorene diktatorske metode kadija te tuži, kadija ti sudi, jer je u (ne)pravdi sudjelovalo više ljudi. Nema informacija kako je u Vladinim dvorima teklo “suđenje” Miji Crnoji iako se iz izjava glavnoga porotnika da “nema nikakve kaznene odgovornosti” dade zaključiti da su pravno stvari dovedene na čistac. Istina, samo s jedne strane, jer u demokratskoj podjeli vlasti sudu pripada pravo da proglasi pravorijek, a ne izvršnoj vlasti, kolikogod joj sekundirali uglednici iz odvjetničkih redova.
Objavi, makar nepravomoćnoj i neovlaštenoj, da u slučaju nepodudarnosti između prebivališta i boravišta kratkotrajnoga ministra branitelja nema kaznene odgovornosti vjerojatno će se radovati nekadašnji prvi čovjek Ine (Tomislav Dragičević), kojega godinama razvlače po sudovima zato što je prijavio da stanuje u općini (Gornja Pušća) u kojoj ima manji komfor stanovanja nego u Zagrebu, ali i stopu prireza nižu od zagrebačke (i tako sebi priskrbio veću korist od Crnoje). Što će dalje biti s njime: ako se takav popust ikome prizna, može li se uskratiti njemu, pogotovu zato što bivši ministar, a sadašnji građanin Mijo Crnoja – za razliku od njega – nema gdje stanovati na prijavljenoj adresi? Do zakonske i zakonite točke na “i” u slučaju jedne naprasno prekinute političke (ministarske) karijere vjerojatno će se odigrati još koji nastavak utakmice; previše je zainteresiranih da bi se kampanja lako zaustavila. Pod pretpostavkom da je sa zakonske strane sve čisto, kao što se trudi dokazati prvi potpredsjednik Vlade (Tomislav Karamarko), ostaje jedno veliko pitanje za sve buduće Vladine izbornike i za sve slične krize, makar se odvijale kao bura u čaši vode: treba li za najviše položaje u državnoj vlasti uvoditi odvjetnike, kao pomoćnike izbornika, ili kao kadrovske filtre; može li se zakonski uvjet proglasiti za jedini, eliminacijski kriterij u slučaju spora i osporavanja ministara i drugih visokih državnih dužnosnika? I tko može, i smije, tumačiti zakone? Čak da su uz pomoć vrhunskih pravnih stručnjaka prikupljena najbolja mišljenja i donesena najbolja politička odluka, opet ima mjesta za zrnce opravdane sumnje, kakvo je zastupao politizirani književni nobelovac André Gide (“Ni jedan argument ne vrijedi ako nema kontraargument” ), može li se jedna politička funkcija prekinuti ili nastaviti držeći se zakona “kao pijan plota”. Može li se u takvim slučajevima zaboraviti da su na raspolaganju još dva tipa odgovornosti – jedan politički, i on pripada političkim strankama, prije svih, i drugi moralni, a on se tiče najšire javnosti, medija prije svega.
Visoke političare nitko ne tjera u arenu, ali kad su već u njoj, ne smiju ubijati “bikove” kršeći zakone, da “bikovi” (tj. zakoni) ne bi ubijali njih, zato što ih ne poštuju. Za njih (političare) je, međutim, sudbonosnije i opasnije kamo će publika (tj. javnost) usmjeriti svoj palac, hoće li pokrenuti mašineriju njihove moralne odgovornosti koja je imanentna svakoj javnoj funkciji, od novinarske do političke, kao Damoklov mač nad vratom svake javne osobe. Dok zakonsku odgovornost tumače država i njene institucije, moralnu odgovornost određuje svaki pojedinac, sam u sebi i sam za sebe. Kao zlatni primjer moralnoga ponašanja pamti se francuski slučaj iz De Gaulleove ere: kad je Pierre-Henri Teitgen postao ministar pravosuđa (“čuvar pečata” ), njegov otac zatvorio je odvjetnički ured. “Kako ću ja”, tumačio je svoju odluku, “nastupati pred sucima!” Nije se htio ni suočiti s opasnošću sukoba interesa, da ne naruši svoj visoki odvjetnički ugled i autoritet sina ministra. Druga je krajnost da se političke afere, kad jednom izbiju, puštaju da trunu, što se može završiti i tragično, nespornim samoubojstvom, kao u slučaju Mitterrandova prvog ministra Pierrea Bérégovoya, ili sumnjivom smrću, kao kod Giscardova ministra Roberta Boulina: i on je pokopan kao samoubojica, a tri desetljeća kasnije otvorena je istraga ne bi li se ustanovilo tko mu je pomogao da se utopi u plićaku (30 cm) jezera u državnome parku Rambouillet. Dominaciju pragmatika na čelu vlade, koji su trpjeli da njihovi ministri koketiraju s različitim tipovima potencijalno nezakonitog ponašanja, prekinuo je drugi moralni div (poslije De Gaullea) među brojnim političkim patuljcima, socijalist Lionel Jospin: prvoga dana u ulozi prvoga ministra on je nametnuo pravilo svim članovima svoje vlade – da svaki ministar, kad dođe pod istragu, smjesta napušta vladu. Polazio je od toga da svaki član vlade pod istragom slabi vladu i uništava njenu vjerodostojnost. Prvi je novi moral na svojoj koži osjetio možda i najveća zvijezda vlade u tome vremenu, ministar financija Dominique Strauss-Kahn (koji je kasnije sam prekinuo sjajnu političku perspektivu, ali zbog nepolitičkih razloga): kad je dokazao na sudu da su sumnje u malverzaciju nekim autorskim honorarima bile neutemeljene, vratio se među ministre, ne više kao vladina slaba karika.
Nema moralne odgovornosti
Kad bi se u nas provela takva vrsta “lustracija”, ne na pitanjima političke prošlosti (to je druga i drukčija tema, koja je otišla s mnogim propuštenim vlakovima), nego na pitanjima elementarnoga morala, morao bi se dobrano isprazniti Sabor, a neki bi gradovi morali trajnije predati vlast, ili maškarama ili novim vladarima. Zakon ih drži na površini jer ne zabranjuje da političari pod istragom obavljaju svoje javne funkcije, političke ih stranke toleriraju jer se plaše da bi na ispražnjena mjesta mogla uskočiti konkurencija, a nisu podvrgnuti moralnim sudovima jer oni nisu ozbiljno ni postavljeni. Poslije radikalne moralne lustracije nad Mirelom Holly, dojučerašnje vlasti nisu išle ni korak dalje, štoviše, napravile su nekoliko oportunističkih koraka natrag, i nisu izgradile novi sustav moralnoga ponašanja, koji su najavljivale; nova je vlast, ili njen jači dio, na prvome koraku dala do znanja da neće davati veću važnost moralnosti i moralnoj odgovornosti u politici. Izjava trenutačno “najjačeg čovjeka Vlade” Tomislava Karamarka u zaključku slučaja Crnoja: “Pustimo kategoriju moralnog, nemoralnog. To je jako relativno.”, ne suprotstavlja jednoga genija, matematičara/fizičara Einsteina drugome geniju, filozofu Kantu, nego pokapa “kategorički moralni imperativ” i “teoriju relativiteta” u novu grobnicu političke relativnosti. Politika kojoj moral nije važan sama siječe granu na kojoj sjedi, prije ili poslije plaća za to cijenu, najkasnije na sljedećim izborima (kao što je platila bivša i bivše vlade).
Kod Sloković i Prodanovića nema ama baš ništa za badava! Sve će to oni lijepo unosno naplatiti u bilo čemu!