Brojni hrvatski mediji najavljivali su proteklih dana da će Ustavni sud presuditi “o poštenosti devizne klauzule”. No, to je bilo krivo: Ustavni sud presudio je o poštenosti samo određenih ugovora o kreditima s deviznom klauzulom u švicarskim francima. O tome je li devizna klauzula općenito poštena ili nepoštena, Ustavni sud nije raspravljao, samo je rekao da ona nije protivna hrvatskom Ustavu. Ljudi kod devizne klauzule ipak osjećaju nepravdu, što se vidi i iz brojnih zahtjeva, koji se svako malo pojave u javnosti, da se ona zakonom zabrani. Zašto? Nema zdravorazumskog razloga zabranjivati bilo kome da traži da mu se novčana pozajmica vrati u novčanoj protuvrijednosti nečeg drugog. A to drugo ne mora biti samo druga valuta, to može biti i roba (nafta, žito) ili financijska imovina (dionice, obveznice).
Time se zajmodavac nastoji osigurati (“hedžirati se”) da vrijednost njegove pozajmice ne padne u odnosu na vrijednost nečega drugoga što je njemu važno. Zahvaljujući njegovoj dopuštenosti i uobičajenosti, suvremene financije puno učinkovitije opslužuju realnu ekonomiju nego da “hedžiranja” nema. Nastojanje kreditora da se osigura od pada vrijednosti svojega potraživanja nije posve neprihvatljiva ni onima koji pozajmicu uzimaju. Tako se i u Hrvatskoj dogodilo da korisnici kredita prihvaćaju obvezu da bankovne kunske kredite otplate u kunama, ali po tečaju, ili u protuvrijednosti, neke druge valute, najčešće eura.
To im je lakše prihvatiti kad znaju da i same banke i središnja banka vrijednost eura u kunama održavaju na manje-više istoj razini. Ali, svaka veća i naglija promjena cijene valute, robe ili prava u kojoj je dug “hedžiran”, kao što se to dogodilo sa “švicarcem”, jednako tako naglo kod dužnika izazove osjećaj da je na deviznu klauzulu ipak pristao naivno i brzopleto, zapravo nesvjestan rizika u koji se upustio.
Ukratko, da ga je zajmodavac prevario. Priče o takvim slučajevima dospiju u javnost i tada kod svih dužnika s deviznom klauzulom, bez obzira na što je ona vezana, izazovu strah i tjeskobu, čak i masovnu psihozu koja se odrazi na sve odnose u društvu, i privatne i poslovne. A to je apsolutno nedopustivo i prestaje biti ekonomsko, a postaje pitanje temeljnih ljudskih prava.
Prema tome, jednako tako kao što hrvatski građani imaju temeljno ljudsko pravo tražiti da im se kunski dug vrati u protuvrijednosti nečega dugog, tako građani imaju i temeljno ljudsko pravo dobiti kredit koji će i otplaćivati u nečemu u čemu oni to sigurno i uvijek mogu, a to je valuta u kojoj primaju dohodak, a da za to ne budu ni na koji način penalizirani. Građani za svoje predstavnike u nadležnim institucijama s javnim ovlastima trebaju birati one koji će im to osigurati. Europska unija prepoznala je pravo na kredit u vlastitoj valuti kao temeljno ljudsko pravo i ozakonila ga, barem kad je riječ o stambenim kreditima. Ali, taj europski zakon nikako da se prenese i u hrvatski. Pravo na valutnu klauzulu u Hrvatskoj je jače od prava na život bez straha.