Sudnica i(li) pozornica, prvo suđenje mafiji u hrvatskoj povijesti od njezina osamostaljenja ili pravosudna sapunica? Kroz te se dvije krajnosti i oprečna gledišta sve češće motri remetinečki "proces stoljeća". Suđenje "knežijskoj skupini", "zagrebačkoj mafiji" kako ih zovu neformalno, ili kako "zločinačkoj organizaciji" predvođenoj Nikicom Jelavićem uskoro će ući u treću godinu sudskog postupanja.
Za nekoliko dana navršit će se dvije godine od pogibije Zorana Dominija, nedužne žrtve obračuna u Preradićevoj ulici. On i njegova obitelj nisu pripadali svijetu onih zbog kojih je ispaljena zolja koja je usmrtila njezina supruga. U svemu tomu, možda je čak nebitno tko je povukao obarač raketnog bacača. Dokazana pravda mora moći naći odgovor i složiti mozaik zločina. Tako utemeljenoj izvedenoj iz pravednog postupka, pretočenoj u kaznu kao konačnom slijedu neokrnjenjene pravne procedure moglo bi se pogledati u oči mirne savjesti ostavljajući pritom savjesti zločinca teret počinjenog nedjela.
Ostane li smrt Zorana Dominija nerasvijetljena, hoće li se moći pogledati u oči njegovoj supruzi i djeci? Dok suci važu činjenice, javnost se već opredijelila. U skupinini u Remetincu jedni vide mafijaške bossove koji su vukli konce, kojima su uz bok njihovi dileri i kileri. Oni su ti po koji su i zbog kojih se prolijevala krv na vrućem zagrebačkom asfaltu.
Za one druge oni su marginalci, a kapitalci su negdje drugdje. Pod zemljom ili čvrsto na njoj, skriveni u sjeni, ali dobro poznati na javnoj sceni. Za treće su nevini ljudi, simpatična lica koja služe zadovljenju javnog linča za popunom ćelija, kad već nema električnih stolica.
Dok pravo sudi, pravda pita i čeka odgovor: Tko je ubio Zorana Dominija?
Kako je sve počelo u Remetincu? Prosvjedni izlazak odvjetnika zbog izbora zatvora za sudnicu, koje je poveo odvjetnik Marijan Svedrović, a nije im ostala dužna ni tužiteljska klupa iz koje se prva digla Dunja Pavliček-Patak i simbolički je označio dva najžešća fightera remetinečkog procesa. Nepošteno i nepravedno bi bilo govoriti o rezultatu i predviđati njegov kraj. Kakav god dojam ostavljali optuženici i svjedoci, potresne ili suhoparne priče, nije zgorega podsjetiti da se odluka suda može temeljiti samo na dokazima.
I pokojnog je gazitelja maćuhica te "dečke s Knežije" pratio i zao i dobar glas. Proizlazi da je on bio nebitan suprugama, zaručnicama, djevojkama i posebnoj vrsti obožavateljica-promatračica iz prikrajka šanka lokala po čijem su nazivu dobile ime - downtowneta. Na dobar glas svatko ima pravo, o zlom za sudnicu kavanska priča nije dostatna razina. Po kuloarima sve se zna. Mediji se spominju čak i u optužnici. Ali se zato ne spominje koje su to suparničke kriminalne skupine protiv kojih su, da parafraziramo optužnicu, džonom išli Nikica i "ekipa". Što bi tek neki mogli pomisliti o ozbiljnosti instituta pokajništva kad se bivšem kriminalcu dopusti da svođenje računa s kriminalom kapitalizira gotovo na brigu o njemu kao o kućnom ljubimcu?
Ne bi li trebalo neke podsjetiti na obećanja o privođenju pravdi zaštitnika u političkim, pravosudnim, policijskim i obavještajnim strukturama naznačenih kao logistika organiziranog kriminala?
Jer, organizirani je kriminal praktičan i on svoje pipke pruža ka onima koji bi ga morali presjeći. Ali, kad god je glas javnosti upozoravao na takve u najmanju ruku čudne pojave, odgovorni su to opovrgavali kako je situacija pod kontrolom, da će pasti frankfurtska mafija, da Zagreb nikad neće biti Moskva ili Beograd, gradovi u kojima su ubojstva iz "sačekuša" bili uobičajeni ritam življenja.
I prije nekoliko mjeseci od ministra smo čuli kako će "ruknuti" imena ubojica od kojih će se srušiti piramida organiziranog kriminala. Dosad ih još nismo čuli.
D. Miljuš