Haški tribunal je izrekao pravomoćne presude trojici srpskih generala i državnom dužnosniku zbog ratnih zločina počinjenih na Kosovu 1999. Nebojša Pavković, u vrijeme zločina zapovjednik Treće armije Vojske Jugoslavije, osuđen je na 22 godine i njemu nije drugostupanjski sud umanjio kaznu prvostupanjskog suda, za razliku od Sretena Lukića, tadašnjeg načelnika Stožera MUP-a na Kosovu, kojemu je prvostupanjska presuda smanjena s 22 na 20 godina i Vladimira Lazarevića, tada načelnika stožera Prištinskog korpusa koji je osuđen na 14 godina pa mu je kazna smanjena za godinu dana.
Nikola Šainović, u vrijeme zločina potpredsjednik vlade SRJ, dobio je 18 godina, četiri manje nego u prvostupanjskoj presudi. Prvostupanjskom presudom iz 2009. sva četvorica su proglašena krivima za kampanju masovnog protjerivanja kosovskih Albanaca 1999. tijekom koje je s Kosova, kako je navedeno u prvostupanjskoj presudi, protjerano najmanje 700 000 ljudi i iako su optuženima neke žalbe usvojene, Žalbeno vijeće potvrdilo je ocjenu Prvostupanjskog vijeća da su "sva četvorica bili sudionici zajedničkog zločinačkog pothvata, na čijem čelu je bio Slobodan Milošević" kojemu se također sudilo u Haagu za isti zločin, a ali je umro prije objave presude.
Tijekom žalbenog postupka Tužiteljstvo je tražilo maksimalne kazne za svu četvoricu. Glasnogovornica Haaškog tribunala Magdalena Spalinska kaže da osuđeni mogu zatražiti od predsjednika Suda puštanje na slobodu nakon odsluženja dvije trećine kazne i to bi pravilo ove godine mogao iskoristiti Vladimir Lazarević, dok ostala trojica osuđenih moraju još ostati u zatvoru. Nebojšu Pavkovića, jedinog od osuđenih kojemu nije smanjena kazna, poznaju i vukovarski branitelji jer je zapovijedao završnim operacijama na Vukovar, a Pilip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, zapovjednici obrane Mitnice, s, kako su poslije izjavili, bahatim Pavkovićem pregovarali oko predaje naoružanih branitelja uz uvjet da civili budu odmah pušteni i prevezeni na slobodni dio Hrvatske, ali Pavković nije poštovao dogovor već je u zarobljeništvo poslao sve muškarce. Za vukovarski zločin, Pavković nije nikada odgovarao.
Uspon i pad porodice Radević: Braća Ivan i Djoka zajedno sa sestrom Anom uvijek su bili sa nama iz naselja Dardania u Peći. Posjećivali smo se i zajedno išli u školi, kino i dr. Poslije, sve se promijenulo. Oni iznenada postadoše dio društvene klase iznad svih ostalih... Ubrzo su večina od naših roditelja dobili otkaze sa radnih mjesta a nama zatvorili vrata škole. Naši gore pomenuti drugari nastavili ići u školi, njihovi roditelji dobili unapredjenja u gradskoj administraciji... Poslije nekog vrijemena, nama albancima (samo osnovnoškolcima) su opet dozvolili da posjećujemo našu školu ali u poslijepodnevnim časovima. Prijepodnevni časovi su bili rezervisani za višestruko manji broj džaka iz vjećito ugrožene nadnacije. Tako pamtim da smo mi OS "Dušan Mugoša - Duć" poslije podne nazivali OS "Dardanija"... Dok smo mi gledali kako propadaju naše familije i naši roditelji našim drugarima nije falilo ništa. Ivan je postao stasan i lijep momak obožavali ga sve djevojke njenog kova, Djoka trenirao je kik-box i bio je na prednjim stranicama lokalnih novina a i na TVu, Ana sa njenim bogatim momkom vozila auto kada je 5 maraka koštala litra benzina... Naši roditelji završeni liječnici, pravnici, inžinjeri polako su se adaptirali na posao malih trgovaca, zanatlija, ratara ili pak na život izbeglice (azilanta) u zapadnoj Evropi. Jad i beda... Vijest iz državnih media: 14.10.1998:“U kafić Panda je izvršen teroristički napad od strane UÇK”. Medju 6 poginulih je i Ivan Radević. Slijede policijske akcije, više stotina uhapšenih, otprilike isto toliko premlačenih, racije, prepadi itd. Broj ubijenih albanaca do tada oko 2.000 tisuće, ogromna većina bili su civili... Borbe sa UÇK postaju sve žešča... 24 ožujak 1999 akcija NATO saveza. Policija i paramilitarci planski i u stroju poćinju prazniti naše naselje. Put pod noge – Albanija. Lipanj 1999 posle pobede nad NATOm mi se vratismo. Naša kao i većina kuća iz našeg naselja bila je opljačkana, demolirana i zapaljena. Peć je bio jedan od najviše stradalih gradova Kosova. Ali kuće familije Radević su bile čitave. Ana i Djoka nisu dočekale svoje komšije, izbjegli su u Crnu Goru. Njihovi roditelji su ostali i poručili da nisu ućinili nikakvu zlo i nemaju se čega bojati... Nje prošlo dugo i nekoliko naoružanih ljudi odveli su njihovog oca pred očima njihove majke. Ona je boravila u kuću nekoliko dana u nadi da će se vratiti njen muž. Djaba. Neki kažu da je poludjela od muke. Za njega se i dan danas ne zna ništa... 22 prosinac 2013 Aleksander Vučić izjavljuje : Država srbija je ubijala svoje gradjane, kao na primjer ubistvo novinara Slavko Čuruvija ili srpskih mladiča u kafe Panda. Vuk Drašković 14.01.2014 potvrdjuje da su se ova ubistva izvršena po nalogu Slobodana Miloševića... Od završetka rata pa do dana današnjeg nisam imao priliku da ih sretnem. Čuo sam da je gospodja Radević aktivan član dviju organizacija koje rade na tome da se sazna istina o daogadjajima tokom i poslije rata. Činjenice: Za razdoblje siječanj 1998 - prosinac 1999 na Kosovu se vode 15.146 osobe kao ubijeni, poginuli ili nestali. 12.495 Albanaca, 2.077 Srba, 574 nealbanaca i nesrba. Albanaca 9.965 civila, 2.008 vojnika- policajaca i 522 nepoznatog statusa. Srbi 1.118 civila, 859 vojnika- policajaca i 103 osobe sa nepoznatim statusom. Vlada u Beogradu nije se ispričao za zločine počinjene nad Albancima na Kosovu.