Pred braćom Kovač je izazov života

Kada je prije osamnaest godina Ćirina Hrvatska igrala na EP-u 1996. u Engleskoj, svom prvom velikom natjecanju, sadašnji izbornik Niko Kovač (42) i njegov pomoćnik i tri godine mlađi brat Robert počeli su graditi karijeru u Bayeru iz Leverkusena, donosi novi broj tjednika Max!.

Sinovi gastarbajtera Mate i Ivke Kovač iz okolice Livna, rođeni i odgojeni u Berlinu, bili su samo najvatreniji navijači vatrenih, tek su te godine kročili u Bundesligu. Bili su daleko od reprezentacije, o njima kao nasljednicima Bobana, Šukera, Bilića, Asanovića i Štimca nitko nije razmišljao u vodstvu HNS-a, a o nastupu u kockastom dresu tada su, što je jednom u razgovoru za novine priznao Niko, samo maštali. Nisu o tome nikome ni pričali.

– Gledao sam u naše igrače kao u bogove. Jesam li uopće očekivao da ću jednog dana biti dio hrvatske reprezentacije? Iskreno, maštao sam o tome, ali nisam mislio da je to baš realna mogućnost – iskreno je priznao Niko Kovač novinaru Andriji Kačiću-Karlinu koji je o braći objavio knjigu “Kovači vatrene sreće!”.

Tog vrelog lipnja braća Kovač bila su u Berlinu. Kao i ostala djeca hrvatskih gastarbajtera, u berlinskim kafićima, u kojima su se pratili nastupi hrvatske reprezentacije, zdušno su i iz srca bodrili Bobana i društvo koje je Njemačka zaustavila u četvrtfinalu.

Pričali su nam ljudi iz Berlina da je sadašnji izbornik Niko tada s hrvatskim šalom oko vrata i emotivnim zanosom pravog navijača bodrio vatrene. I dvije godine poslije, kada je Ćiro vatrene doveo do bronce na SP-u u Francuskoj, braća Kovač i dalje su bili navijači iako je Niko već tada bio na širem Ćirinu popisu putnika za Francusku.

Otpao je zbog ozljede. Kasnije, dolaskom izbornika Mirka Jozića te kod njegovih nasljednika Otta Barića, Zlatka Cice Kranjčara i Slavena Bilića, Niko je postao stožerni igrač i kapetan, a Robert nezamjenjivi član reprezentacije.

Priča o usponu braće Kovač u hrvatskoj reprezentaciji poznata je svima. Danas, 18 godina nakon prvog velikog natjecanja Hrvatske, braća su u novim ulogama, kao izbornik i njegov prvi pomoćnik. I već su pred najvećim izazovom cijele nogometne karijere jer na otvaranju Svjetskog prvenstva trebaju cijelom svijetu pokazati da se “njihova Hrvatska”, čijoj su lepršavosti dodali “njemački mentalitet”, može nositi s moćnim Brazilom.

Talent nije dovoljan

– Znam što je potrebno za uspjeh. Talent nije dovoljan, potrebna je radna etika – rekao je u jednom razgovoru Niko Kovač i tako u dvije rečenice objasnio svoju životnu filozofiju i otkrio tajnu uspjeha.

Samozatajni Niko rijetko je u javnosti govorio o svome životu prije nego što je postao profesionalac. O njegovu privatnom životu malo se zna, a za njegov igrački uspjeh zaslužne su dvije stvari - obiteljski odgoj i njemački mentalitet koji je stekao odrastajući u Berlinu.

Otac Mato, pričaju mještani sela Lusnić kod Livna, uvijek je sinovima govorio: “Bez muke nema nauke”. Stoga braća za vrijeme djetinjstva u Berlinu nisu imala ni trenutka slobodnog vremena. Uz njemačku školu, koju su redovno pohađali kao i njihovi susjedi Nijemci, Niko i Robert išli su i u dopunsku školu kako bi odlično govorili i hrvatski jezik na kojemu se komuniciralo u obiteljskom krugu.

Kovači su bili zaluđeni nogometom i prije nego što su krenuli u školu. Niko je navijao za Bayern, a tri godine mlađi Robert oponašao je starijeg brata. Početkom 1980-ih zvijezda Bayerna bio je Karl-Heinz Rummenigge, Nikin idol. Dok su se u obiteljskom krugu gledale utakmice, Niko je, pričali su roditelji, stalno navijao “Rummenigge, Rummenigge”, pa ga je tim nadimkom s tribina berlinskog niželigaša Weddinga, u kojemu je Niko počeo trenirati s osam godina, bodrio mlađi brat Robert. On je tri godine poslije njega došao u isti klub.

Sve do dolaska u Bayer Leverkusen 1996. braća Kovač odigrala su samo jednu zajedničku utakmicu. I to sasvim slučajno, u berlinskom Weddingu. Nikin uzrast igrao je utakmicu nižerazredne berlinske lige, a budući da se igralo u ranim jutarnjim satima u nedjelju, neki dječaci iz Nikine momčadi nisu stigli na početak. Treneru nije preostalo ništa drugo nego da s tribina pozove mlađeg Kovača, koji je s ocem pratio bratov nastup, i stavi ga u vrh napada. Tako su braća prvi put odigrala jednu službenu utakmicu za Wedding, i to Niko na poziciji desnog krila, a Robert kao centarfor koji je, kako pričaju, u toj utakmici zabio gol iako je od suigrača bio mlađi tri godine.

Još prije nego što je počeo trenirati nogomet, Niko se uspješno bavio džudom i tom sportu bio nositelj plavog pojasa. Kad je ozbiljnije zagrizao za nogomet, zbog previše obveza morao je odlučiti - džudo ili nogomet. Pričajući Andriji Kačiću-Karlinu o počecima, Niko je rekao da ni trenutka nije dvojio jer mu je nogomet bio prvi i jedini izbor.

Nikin nogometni uzlet nije bio slučajan. Probijao se od nižerazrednog Weddinga, preko trećeligaša Herthe Zehlendorf, berlinske Herthe, Bayera iz Leverkusena do Bayerna s kojim je osvojio Interkontinentalni kup 2001. Strpljivo, korak po korak, Niko je gradio karijeru, a do kapetanske trake u reprezentaciji došao je ponajviše zbog urođene srčanosti i odgoja koji su mu usadili roditelji gastarbajteri, a dijelom i njemačko okruženje. Juniorski staž Niko je odradio u trećeligašu Herthi Zehlendorf, a prvi profesionalni ugovor potpisao je s berlinskom Herthom nakon mature 1991. Punih pet godina igrao je za Berlince u Drugoj ligi. Jednom je ispričao da je pri prelasku u Herthu Berlin imao sreće. Bijelo-plavi su tražili njegova suigrača, no on se odlučio za St. Pauli, pa je Hertha uzela Kovača. Otac Mato ostvarenje životnog sna doživio je kada su braća Niko i Robert zajedno zaigrala u Bayeru iz Leverkusena.

Otac je silno volio nogomet

– Nitko nije bio sretniji od našeg oca kada smo zaigrali zajedno. Bilo je to ostvarenje njegova sna. Sinove je izveo na pravi put. U našoj obitelji mnogo se pričalo o nogometu, otac je silno volio nogomet i tu je ljubav prenio na nas – ispričao je u knjizi “Kovači vatrene sreće” Niko Kovač.

Kovači iz Lusnića, koji su kao iseljenici živjeli u Berlinu, tako su postali prava nogometna obitelj. Otac je bio glavna potpora, a njihov stric, koji je također živio u Berlinu, igrao je za berlinsku Croatiju, klub hrvatskih iseljenika u tom gradu.

Od dječačkih dana, kada su se odlučili ozbiljno posvetiti nogometu, braća Kovač živjela su spartanskim načinom života. Za njih je subotnji izlazak bio nepoznanica. Otac im nikada nije ništa branio, samo je rekao da zaborave izlaske u kasne sate ako se žele ozbiljno baviti nogometom. Niko je jednom priznao kako mu je ta odluka u početku, kada je imao 17 godina, teško pala jer on je išao spavati kad su njegovi prijatelji izlazili. Ali, s tim se brzo pomirio.

Suprugu Kristinu, s kojom je bio u vezi punih osam godina od 1991. do 1999., Niko je upoznao nakon što je završio srednju školu. Bila je to ljubav na prvi pogled i on je od samog početka znao, kako je jednom rekao, da je to “ta”! Njihova dugogodišnja veza okrunjena je brakom 1999. kad je Niko iz Bayera prešao u Hamburg. Iako rijetko priča o privatnom životu, Niko je u jednom razgovoru za Glas koncila priznao kako je sretan s Kristinom.

– Bilo je teških vremena, kad nisam igrao, kada sam bio na klupi, pa čak i na tribini. Ona je uvijek bila uz mene, držala me i davala mi snagu, kao i moji roditelji – ispričao je tada Niko.

Niko se s obitelji skrasio u Salzburgu, gradu u kojem je završio igračku karijeru. Brat mu je u Zagrebu, roditelji imaju obiteljsku kuću u Zaprešiću, a očeva rodna kuća u Lusniću obnovljena je i barem jedan dan ljeti puna je Kovačevih koji dođu na ognjište s kojega su prije više od 40 godina Mato i Ivka Kovač krenuli trbuhom za kruhom u bijeli svijet.

Braća Kovač napravila su kuće za odmor na makarskoj rivijeri. I gdje se god pojave, ne zbog nogometne popularnosti, nego zbog ljudskosti i spremnosti da za Hrvatsku daju posljednji atom snage, uvijek su rado viđeni. Ne sumnjamo da će tako ostati i nakon Brazila, najvećeg izazova njihove karijere.

Oni koji poznaju Niku i brata Roberta ne sumnjaju u njih jer, kažu, gastarbajteri su poseban soj ljudi koji uspjeh grade poštenjem i marljivošću.

>> Kovač već zna sastav za Brazil, traži se posljednji član prvih 11!