Od izborne šutnje imbecilnija je samo izborna kampanja. Ali to je stara stvar i u tome nedokučivih intelektualnih visova jednostavno nema. Floskule se uglavnom uzimaju zdravo za gotovo, bez obzira na to koliko nelogične i neprihvatljive bile. Ne postavljaju se pitanja, ne gubi se vrijeme na činjenice, ne traže se detaljni odgovori, bahatost u komunikaciji je ne samo prihvatljiva nego čak i poželjna kao krunski dokaz da je čovjek suveren u onome u čemu u pravilu nema pojma. Pristojnost je znak slabosti, inzistiranje na logici paradigma opće opasnosti unutar nasilnog sustava, a onda je logična posljedica svega da se šuti kada se mora glasno vikati i da se urla kada minimum pristojnosti nalaže odmjerenu konverzaciju. Ali svejedno. Ja sam dio generacije koja je odrastala u sjeni velikih očekivanja. Živjeli smo u dvije države i u dva sustava a da se nismo pomaknuli s mjesta i još se uvijek nalazimo u onoj istoj, začuđenoj točki u kojoj nas se zaustavlja da bismo dočekali bolja vremena.
Mi smo iz obje države izvukli traume zbog vjekovnih težnji naših predaka da živimo u baš te dvije države. Naše domoljublje trebalo se dokazivati u permanentnoj pokornosti potpuno nesuvislim parolama i demagogiji koja je od nas zahtijevala da se najprije i neprekidno za države žrtvujemo. Bili smo djeca udruženog rada i udruženog nacionalnog derneka, obje kategorije koje su identično fantazmagorične, jer kako ovdje nema smisla govoriti o čistom kultu rada, tako je još besmislenije, po šumama i gorama u kojima ne znaš tko je koga stoljećima taslačio, tražiti nacionalnu čistoću. U prošloj državi bili smo dovoljno stari da nas dokvače sve eksperimentalne reforme zbog kojih se i u 18. morala izgubiti godina u sivomaslinastoj opravici, a u ovoj smo državi također bili dovoljno stari da se to naše na vrijeme stečeno znanje iskoristi za svetost umiranja u obrani djedovine. U obje smo države bili premladi da bismo na bilo koji način naplatili svoj mogući entuzijazam. Mi smo djeca koje se socijalizam odrekao, a koju kapitalizam nije i nikada neće priznati. Mi smo fačuci.
Od socijalizma smo dobivali odricanja, nestašice, redukcije, par - nepar, članak 133., od kapitalizma otimačinu, prevaru, stezanje remena, ucjene, otpuštanja, permanentno izvanredno stanje. Ni od socijalizma ni od kapitalizma moja generacija neće dobiti zarađenu i preplaćenu penziju. Jedina konstanta kojoj smo bili izloženi jest da sve skupa podnosimo šutke. I onda još predizborna šutnja. Više se ne smije šutjeti bez obzira na to koji nam razlog vješaju pred nos. Niti jedan jedini dan. Pasivno osovljeni o usađenu nam strpljivost bojimo se bilo što započeti jer bismo možda mogli i uspjeti. A uspjeha se bojimo više no ičega. S neuspjehom je lako. Na njega smo navikli i znamo da nije toliko strašan kad se uvijek nađu dobri i odgovorni ljudi koji će za njega okriviti – nas. Što će iza svega toga vrijeme prolaziti mimo i što će naši životi nestajati u nametnutoj linearnosti, nikoga neće biti briga budemo li i dalje pasivno strpljivi slušali komande pa zapovijedi. Za nas čak ni fikcija povratka u budućnost nije moguća, jer ovdje nema zabave u znanstvenoj fantastici, kad je ona ravna golom preživljavanju. Danas je izborna šutnja i ljudi će se pobožno pokoriti Bafometu demokracije. Očekivat će čudesno društveno izlječenje, ukazivanje svetog duha pameti iz lampi iluzija koje će glancati do iznemoglosti da bi iz dima izašlo željeno svjetlo. Moja generacija će po tko zna koji put rezignirano bauljati između boksova, nesvjesna da je biološko odbrojavanje odavno počelo i da smo za dinamiku budućnosti koja proždire sebe samu potpuno besmislen teret kojeg nastoji odgurnuti u neku grabu uz put. Golo produženje vrste, primarna reprodukcija očaja i pogonskog goriva za sustav s unutrašnjim izgaranjem ljudi, crna vizija otpadanja nemoćnih po koje se više nitko ne vraća, jer za ranjenike se više ne čuvaju ni felge ni gume, od njih se okreću glave i ostavlja ih se. Žigosani kao preslabi, ne zaslužuju ničiju pomoć. Slušati huk takve tišine, to je nešto zastrašujuće. Doslovno bubnja u ušima.
Pulsira i vidljivo iskače kroz sljepoočnice. Generacija sam čijim se sudbinama nije poigralo, nego ih se proigralo, zakartalo, došla je pred zid u predmetu priroda i društvo, prekasno shvativši varavu zloćudnost tog naziva kad ništa nije toliko neprirodno kao što je to ljudsko društvo. Još jedan dan šutnje nije puno, reći će netko. I nije kada bi svi ostali bili sadržajno razgovjetni. Jer što ako ispadne da smo šutjeli i na svoj posljednji dan?!
>> Koliko birača mijenja preferencije u zadnjem tjednu predizborne kampanje?