Predlažem da primimo izbjeglice, ne unatoč, nego baš zato što smo prošli rat

Trebali bismo ih prihvatiti. Jasno i glasno, trebamo im pružiti ruku, otvoriti im vrata i primiti ih u Hrvatsku.

Na hitno sazvanom summitu EU posvećenom rješavanju krize s migrantskim pritiskom na Europu premijeri i predsjednici 28 država uspjeli su dogovoriti pokretanje pilot-projekta u kojem bi države EU, na dobrovoljnoj osnovi, sudjelovale u relokaciji izbjeglica na njihov teritorij. Ali nisu se uspjeli dogovoriti o brojci, tj. o tome koliko mjesta za relokaciju na svojem području nudi svaka pojedina država. U nacrtu deklaracije summita, pripremljenom u srijedu, pisala je brojka 5000. U četvrtak navečer, u usvojenoj deklaraciji, brojke više nije bilo. 

Iako je i u nacrtu brojka bila mala, jer je pet tisuća kap u moru od barem milijun migranata koji se očajnički pokušavaju domoći Europe, ni o tako maloj brojci nije bilo dogovora. Po svoj prilici, kad je počela rasprava oko stola, vidjelo se da države nude toliko malo mjesta za relokaciju ili ih ne nude uopće da zbroj svih ponuda nije bio ni blizu pet tisuća pa nikakva brojka u deklaraciji summita nije ni spomenuta. Kako je riječ o sastanku zatvorenom za javnost, ne znaju se svi detalji.

Ali zna se, primjerice, da je Velika Britanija bila spremna pristati na sve, samo ne na to da ijedan migrant spašen sa Sredozemnog mora dobije priliku tražiti azil u toj zemlji. Slovenija je ponudila da će primiti 15 do 20 ljudi, očito vođena računicom da 5000 migranata za cijeli EU koji ima 500 milijuna stanovnika automatski znači njih 20-ak za Sloveniju, koja ima dva milijuna. Hrvatska nije ponudila nijedno mjesto za relokaciju. Argument koji je premijer Milanović ponudio novinarima na izlasku sa summita glasio je: "Hrvatska je sama nedavno prošla kroz rat, nemamo kapaciteta da se u to uključimo, poslat ćemo jedan brod u operaciju spašavanja na Sredozemnom moru, ali postoje države u Europi koje mogu podnijeti malo veći teret od nas". To je očekivana argumentacija. Konvencionalna mudrost u Hrvatskoj takva je da se nekako očekuje od premijera da kaže – aj'te vi, mi radije ne bismo. 

Ali, evo moje ideje: primimo neke od tih nesretnih izbjeglica, ne unatoč tome, nego upravo zato što smo prošli kroz rat!

Demografski, mnoga ratom pogođena područja nisu se do danas oporavila. Čovjeku srce potone kad vidi pusta sela, njive, prostranstva, pa i nekad propulzivne gradove, kako stagniraju ili nazaduju u nedostatku radno sposobnog stanovništva. 

Da sam ja hrvatski premijer, na summitu EU ponudio bih da Hrvatska sama uzme tih pet tisuća ljudi. To je veličina jednog bogatijeg slavonskog sela.

Da bude jasno, u pilot-projektu relokacije izbjeglica po državama EU ne razgovara se nužno o migrantima spašenima s prvog krijumčarskog broda koji tone na Sredozemnom moru. Razgovara se i o mogućnosti da se ljudima dodijeli status izbjeglica prije nego što postanu mediteranski migranti. Da se, dakle, u izbjegličkim kampovima u zemljama koje okružuju Siriju (Turska, Libanon, Jordan) odaberu točno određeni ljudi s imenom i prezimenom te da ih bira UNHCR. Nitko pametan ne može sporiti da među tim izbjeglicama ima puno talentiranih, sposobnih i vrijednih ljudi koji samo žele dobiti priliku za normalan, miran i radom ispunjen život negdje gdje im ne prijeti rat. Gdje im se životni izbor ne svodi na odabir između kemijskog oružja tiranina na vlasti ili noža i videokamere pobješnjelih koljača koji su uvjereni da osnivaju prvi islamski kalifat u 21. stoljeću. 

Na kraju krajeva, u Hrvatskoj smo primali mlade ljude iz Sirije koji su dolazili na naša sveučilišta studirati i koji su postali ugledni liječnici, trgovci i pripadnici raznih drugih dijelova hrvatskog društva. Obogatili su Hrvatsku. 

S druge strane u posljednjim godinama Gadafijeve vlasti Hrvatska je pokušavala oživjeti hrvatsko-libijske veze i prijateljstvo koje je vladalo između naših zemalja još u vrijeme Josipa Broza Tita i pokreta nesvrstanih. Nije valjda da smo tih godina, 2003. ili 2008., bili vođeni samo mišlju kako zaraditi na prijateljstvu s Libijom? Nije valjda da su nas Sirijci zanimali samo kad smo dolazili vaditi naftu iz njihove zemlje? Humanost se ne mjeri interesom da budemo prijatelji Sirijcima ili Libijcima 2008., nego interesom da im pomognemo danas. 

Ako danas ima Sirijaca i Libijaca koji to žele, Hrvatska bi određenom broju njih trebala ponuditi novi dom i priliku za život. Demografski oslabljenoj Hrvatskoj to može biti u interesu, izbjeglicama bi to spasilo život, i svi zajedno učinili bismo dobro djelo.