Predložio sam Plenkovićevoj Vladi da osnuje novu energetsku kompaniju. Odgovor još čekam

Prva asocijacija na Franju Gregurića i danas je Vlada demokratskog jedinstva, jedna od najuspješnijih hrvatskih vlada, koja je imala presudnu ulogu u obrani i međunarodnom priznanju tek proglašene države. Bila je to prva koalicijska vlada u Republici Hrvatskoj, u koju su ušli ministri iz osam parlamentarnih stranaka iako je HDZ u vrijeme njezina osnivanja imao apsolutnu većinu u Saboru te mu takva vlada nije trebala. Gregurić, koji je na njezinu čelu bio od kolovoza 1991. do kolovoza 1992. godine, upravo zato smatra da je osnivanje te vlade bio jedan od većih strateških poteza predsjednika Franje Tuđmana. 
Franjo Gregurić ušao je u 82. godinu života, odavno je u mirovini i nije više aktivan u političkom životu, ali još ne miruje. S ugledom sposobnoga gospodarstvenika, uspješnog premijera i iskusnog političara, osjeća da svojim savjetom još uvijek može pomoći zemlji. Pozorno prati sva zbivanja, no najviše ga zanima stanje u gospodarstvu, ne samo zato što je po vokaciji gospodarstvenik nego i zato što smatra da je ekonomski rast ključ za svaki drugi napredak. Stoga ga politička prepucavanja između predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića žaloste, jer je uvjeren da društvu ne mogu donijeti ništa dobro. Umjesto verbalnog nadmudrivanja i osobnih objeda, trebali bi ujediniti snage i zajednički rješavati nagomilane probleme: od pandemije i pada gospodarskih aktivnosti do posljedica potresa. Uostalom, smatra Gregurić, na to ih obvezuju i njihove državne funkcije.

Ove godine slavimo 30 godina hrvatske neovisnosti. Kako biste ocijenili gospodarske rezultate Republike Hrvatske u ova tri desetljeća?

Kad se govori o gospodarstvu i rezultatima u 30 godina postojanja Hrvatske, ocjene su često kontradiktorne, od onih da nismo učinili puno na podizanju životnog standarda građana do suprotnih, da je učinjeno mnogo u obnovi zemlje. Mnogi uzimaju za primjer rast BDP-a u zemljama bivšeg socijalističkog bloka: Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj i baltičkim zemljama, koje su vrlo snažno iskoristile članstvo u Europskoj uniji. Većina tih zemalja iskoristila je sredstva iz europskih fondova ne samo za razvoj infrastrukture i za socijalne programe nego i za snažan razvoj gospodarstva i zapošljavanja. Taj su novac koristile godinama prije nas. Svakako treba istaknuti da te zamlje nisu imale rat i ratna razaranja. Hrvatska je, s druge strane, u Domovinskom ratu pretrpjela goleme štete te oporavak i obnova traju desetljećima nakon rata. Ali vlastitim snagama! To se često zaboravlja. Hrvatsko gospodarstvo posljednjih godina ostvaruje rast, sve do pojave pandemije koronavirusa, pa smo 2020. godinu završili uz pad BDP-a od 8,4 posto. Pad je očekivan u eri pandemije, ali i nakon velikih šteta nanesenih potresima u Zagrebu i na Banovini.

Kako se, po vašem mišljenju, Vlada Andreja Plenkovića nosi s posljedicama tih potresa?

Petrinja, Sisak, Glina i ostala naseljena mjesta doživjela su razaranja i štete u najgorem dijelu godine, zimi. U tim izuzetno teškim organizacijskim i financijskim okolnostima Vlada se snalazi dobro, no dojam je da obnova Zagreba teče sporo i nedovoljno usuglašeno na relaciji Vlada – grad Zagreb. Istina je, obnova kulturnih i drugih objekata puno je zahtjevnija i traži detaljno planiranje, ali prošlo je više od godinu dana, a u Zagrebu se osim donesenog zakona nije učinilo mnogo. Osnovan je Fond za obnovu grada Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije, koji obuhvaća i sve one koji zahtijevaju obnovu uzrokovanu potresima. Zato su građani počeli obnovu svojih stambenih prostora bez efikasne potpore gradskih i državnih vlasti.

U slučaju Banovine Vlada je pokazala efikasnost. Stožer koji vodi potpredsjednik Tomo Medved efikasno rješava svakodnevne probleme na terenu, građane koji su ostali bez krova nad glavom privremeno su smjestili u kontejnere i kontejnerska naselja i brzo se rješavaju administrativni problemi u sređivanju potrebne dokumentacije za obnovu ili gradnju novih kuća i zgrada. Stožer vjerojatno vodi računa o tome da se u manjim naseljima smještaj i povratak riješi tipskim kućama, i to do prvih jesenskih hladnih dana i noći. Bila bi nepopravljiva šteta da nam sela ostanu prazna, bez stanovnika. Ovo je ujedno prilika da se za rubne dijelove Banovine riješi kvalitetna infrastruktura, odnosno struja, voda, ceste. Moram spomenuti i solidarnost naših ljudi. Cijela Hrvatska pohrlila je nakon katastrofalnog potresa noseći pomoć sugrađanima na Banovini, otvarane su kuhinje u kojima su se smjenjivali kuhari iz svih dijelova Hrvatske, vatrogasci, Crveni križ, Hrvatska vojska, Gorska služba spašavanja i hrvatska policija od prvog su dana pomagali u otklanjanju šteta, u smještaju i prehrani. Njihov je doprinos neizmjeran i vrijedan poštovanja i društvenih priznanja.

A kako biste ocijenili djelovanje Vlade u pandemiji koronavirusa?

Pandemija je planetarni problem i nema države na zemaljskoj kugli koja nije osjetila posljedice širenja bolesti COVID-19. Ujedinjeni narodi i posebno Europska unija imaju programe za procjepljivanje čovječanstva, ali bogati to mogu ostvarivati lakše i brže, a siromašni i nerazvijeni dolaze na red zadnji. U Europskoj uniji, koja je deklarirala solidarnost, isporuka cjepiva kasni pa cijepljenje ne ide po programu, a bez procijepljenosti nema sigurnosti za ekonomiju i zdravstvo. Naša zemlja plaća cijenu zanemarivanja Imunološkog zavoda, koji bi bio sposoban sudjelovati u proizvodnji cjepiva da smo ga obnovili. O Imunološkom zavodu piše se i govori godinama, posebno o vlasničkim odnosima Zagreb – Vlada RH. Beskorisnim nadmudrivanjima nije učinjeno ništa na njegovu osposobljavanju za djelatnost koju je nekada vrlo uspješno provodio. I danas se spominju cjepiva i krvni derivati koje je proizvodio i izvozio na sve kontinente. Zavod još uvijek raspolaže znanjem i kadrom koji, uz suvremenu opremu, može postići kvalitetu koju zahtijeva Svjetska zdravstvena organizacija. Obnova programa cjepiva i krvnih derivata u našoj zemlji javni je interes te očekujemo da ga podrže Ministarstvo zdravstva i hrvatska Vlada. Vrijeme je da se obnova Imunološkog zavoda rješava prioritetno uz pomoć sredstava iz europskih fondova.

I Ivo Usmiani izjavio je nedavno u Večernjaku kako je njegov Jadran-Galenski laboratorij spreman za proizvodnju cjepiva, samo mu treba licenca. Kako to komentirate?

Pročitao sam poučan intervju gospodina Usmianija u vašim novinama. Činjenice govore da se predanim radom i korištenjem znanja struke može učiniti mnogo. Tipičan je primjer JGL, koji je osnovao Usmiani i od laboratorijske proizvodnje narastao u respektabilnu farmaceutsku industriju, s plasmanom svojih proizvoda u mnoge zemlje svijeta. Ako su točne vijesti o namjeri JGL-a da počne licenciranu proizvodnju cjepiva za COVID-19, to je dobra vijest za građane Hrvatske.

Vlada premijera Plenkovića osnovala je u ovim izazovnim pandemijskim vremenima stožer, a savjetima joj pomaže i skupina znanstvenika, no premijer je odbacio sve prijedloge o osnivanju gospodarskog stožera. Smatrate li da bi ipak bilo bolje da se u ovim vremenima Vlada oslanja i na takav stožer?

Kada se govori o stožerima, mnogi su rezervirani prema tom obliku rada u pojedinim područjima života. Nije uvijek točna usporedba da kad ne znaš rješenje, osnuješ komisiju ili stožer, a zatim pusti vrijeme da odradi svoje. U slučaju pandemije koronavirusa, Vlada je uz Stožer osnovala i Znanstveni savjet. Čine ga vrhunski stručnjaci liječnici, molekularni biolozi i ostale komplementarne struke naših znanstvenika iz zemlje i svijeta, koji svojim znanjem i savjetima pomažu Vladi i Nacionalnom stožeru u poduzimanju optimalnih mjera za zaštitu zdravlja građana od pandemijskog virusa. Svjedoci smo da često imaju različita mišljenja o mjerama koje treba poduzeti, što pridonosi brušenju najboljih rješenja. Znanstvenici u pravilu iznose svoja stajališta bez obzira na autoritet vlasti. U Vladi su svjesni izuzetno teškog gospodarskog stanja zemlje. Zatvaranje gospodarstva u pandemiji osiromašilo je građane i mnoga poduzeća. Financijska pomoć Vlade omogućila je preživljavanje dosadašnjeg razdoblja, a za oporavak je nužna daljnja financijska pomoć za pokretanje proizvodnih ciklusa u svim djelatnostima. Mislim da nema potrebe osnivati nove stožere uz već postojeće: stožer za obranu od virusa, stožer za obnovu Banovine i Fond za obnovu grada Zagreba i potresom stradalih dijelova zemlje, međutim dobro bi došao znanstveni savjet predsjedniku Vlade i Vladi Republike Hrvatske. Taj bi savjet bio sastavljen od manjeg broja dokazanih stručnjaka iz gospodarstva i znanosti i to isključivo za planiranje razvoja Hrvatske. Za tekuće probleme koje u svojoj domeni rješavaju ministarstva postoje stučnjaci u ministarstvima, stručnjaci u udrugama poslodavaca, komori, sindikatima i drugim subjektima.

Ove se godine očekuje početak gospodarskog oporavka, jesu li očekivanja realna s obzirom na kašnjenja u procjepljivanju stanovništva?

Gospodarska očekivanja ove godine ne ovise samo o pandemiji nego i o procijepljenosti, koja nam uvjetuje efikasnost turističkog sektora. U slučaju da se cijepljenje ubrza u cijeloj Europi i SAD-u, odakle nam dolazi većina gostiju, rezultat turističke sezone mogao bi biti dobar. Istovremeno ostale gospodarske grane, posebno industrija i građevinarstvo, većim zapošljavanjem i stvaranjem dodane vrijednosti mogu osigurati stabilnije uvjete gospodarenja. Obnova potresom porušenog Zagreba i okolice te Banovine pridonijet će sigurnom gospodarstvu za jačanje i stabilizaciju gospodarskih tokova. U ovoj godini, prema procjeni HNB-a, očekuje se početak oporavka gospodarstva s rastom BDP-a od 4,9 posto, no najveća šansa za ubrzanje rasta BDP-a u idućih sedam godina je racionalno korištenje 24 milijarde eura iz proračuna Europske unije.

Koje bi projekte trebalo intenzivnije financirati tim novcem?

Posljednjih godina sredstva iz Europskog fonda za oporavak intenzivno se koriste za gradnju infrastrukture gradova i drugih naselja. To doduše pridonosi poboljšanju životnog standarda građana, ali nije dovoljno. Bilo bi korisnije kad bi se više pažnje posvetilo financiranju projekata kojima se osigurava zapošljavanje mladih ljudi. Zato treba pažljivo prihvatiti prijedlog Udruge poslodavaca da se otprilike 50 posto novca usmjeri u gradnju novih proizvodnih kapaciteta i modernizaciju postojećih. Dobre rezultate postiže IT industrija, koja se razvijala bez velike pomoći države, a sad je došlo vrijeme da se u većoj mjeri potiču projekti koji osiguravaju veću dodanu vrijednost. Od velikih infrastrukturnih objekata svakako treba osigurati financiranje i razvoj željezničke pruge Rijeka-Zagreb kako bi se pravac Rijeka-Zagreb-Budimpešta osposobio za veći promet roba te da bi se riječkoj luci pružila šansa da poveća promet, a Rijeci da premjesti rafineriju ulja i taj prostor oslobodi za druge svrhe.

Ministarstvo regionalnog razvoja i europskih fondova dosad je već steklo određeno iskustvo u ugovaranju projekata, ali i dalje smo zbog spore provedbe projekata među najlošijima po isplati europskog novca. Zar se provedba projekata ne može ubrzati?

Istina, zbog tromosti i nedovoljne pripremljenosti projekata, u prvih sedam godina članstva u Europskoj uniji nismo uspjeli povući sva sredstava koja su nam bila stavljena na raspolaganje. Zato bi Ministarstvo regionalnog razvoja i europskih fondova trebalo bolje osposobiti za kvalitetnije iskorištavanje sredstava koje nam pruža EU. Od Ministarstva regionalnog razvoja očekuje se da hrabrije potiče gospodarstvenike na projekte koji se mogu financirati sredstvima europskih fondova, da ih priprema zajedno s gospodarstvenicima te da stalnom prisutnošću u Bruxellesu osigura pravovremeno prihvaćanje tih projekata i njihovo praćenje u fazi realizacije. Time će se osigurati nova proizvodnja, zapošljavanje i izvoz. Ponavljam, u sadašnjoj financijskoj omotnici Hrvatska ima na raspolaganju više od 24 milijarde eura i sad je na nama priprema kvalitetnijih projekata. Mogli bismo učiti od Poljske, Češke, Mađarske, Slovačke, koje su novac za integraciju iskoristile bolje od nas. Ne bi se smjelo događati da propulzivni programi za gospodarski oporavak zapinju na nedovoljnoj pripremljenosti, jer time se gubi dragocjeno vrijeme i postoji opasnost da se predviđena sredstva ne iskoriste u određenom roku.

Spomenuli ste riječku rafineriju i njezinu modernizaciju, no to je u ingerenciji mađarskoga MOL-a, koji još uvijek upravlja i rafinerijom i Inom. Treba li Hrvatska otkupiti Inu ili to više nema smisla?

Ovom prilikom ne želim komentirati prodaju vlasničkog udjela Ine MOL-u. Ta je operacija iza nas, ali svakako je jedna od većih gospodarskih pogrešaka u ekonomskoj politici Hrvatske. Ina je pod vodstvom MOL-a postala proizvodno-prodajna organizacija koja je izgubila Naftaplin, srce za istraživanje novih nalazišta nafte i plina. Naftaplin je u sklopu Ine osigurao koncesije na izvore u Libiji, Egiptu, Nigeriji, Albaniji, Siriji i, naravno, u Hrvatskoj. Bio je temelj ekonomske stabilnosti Ine, koja je osim nafte iz domaćih izvora imala i dodatne rezerve u zemljama koje sam spomenuo. Hrvatska je raspadom Naftaplina ostala bez ozbiljnih kapaciteta za istraživanje nalazišta nafte i plina. Pozitivno je jedino to što se u zgradu Naftaplina, u kojoj je Hrvatski sabor donio povijesnu odluku o proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, nakon dvije godine stajanja uselio državni Inspektorat i osigurao joj život. Važno je istaknuti da su jedna od najbogatijih koncesijskih naftnih i plinskih polja u Siriji već više godina zbog embarga zatvorena za Inu. Vlada Republike Hrvatske i naši europarlamentarci mogu zatražiti izuzimanje Ininih nalazišta u Siriji iz embarga, a prema svim najavama iz Sirije povratak Ine na koncesijska polja ima realne šanse.

Znači li to da niste za otkup Ine?

Vlada je najavila otkup vlasničkog udjela Ine od MOL-a, što je hrvatska stručna i politička javnost pozdravila, no smatram da bi trebalo dobro procijeniti vrijeme i uvjete, odnosno može li se otkup uopće ostvariti.

Slažete li se s odlukom Inine uprave da modernizaciju Rafinerije Sisak ipak ne provede?

Stanje u Rafineriji Sisak intenzivno pratim još iz vremena rata. Kao predsjednik Uprave Ine u Sisku sam se zatekao baš na dan kad je rafinerija bombardirana i gorjela. Proživjela je rat, vrijeme je učinilo svoje i danas nema ekonomskog opravdanja za skupu modernizaciju rafinerije za naftne derivate. Pogotovo u svjetlu novih geopolitičkih odnosa u srednjoj Europi i uz prerađivačke kapacitete naftnih kompanija u Austriji, Slovačkoj, Mađarskoj, Srbiji te uz riječku rafineriju. Nove investicije u modernizaciju prerade nafte imaju ekonomsko opravdanje jedino u Rafineriji nafte Rijeka, u kojoj će se dubinskom preradom nafte dugoročno dobiti kvalitetniji i konkurentniji proizvodi za europsko tržište. Sisačka rafinerija ima odgovarajuće mjesto u preradi nafte kao distributivni centar goriva i kao program proizvodnje crnih derivata (bitumena). Proizvodnja biodizela također bi bila dobra investicija za Rafineriju Sisak.

Prije nekog vremena iznijeli ste ideju da se postrojenje za proizvodnju polietilena na Krku prenese i instalira u Sisku. Ostajete li i dalje pri tom prijedlogu?

I dalje smatram da u energetski sektor treba uvesti proizvodnju polietilena. Zadnji je čas da se postrojenje Dina Petrokemije s otoka Krka prenese i instalira u Sisku i time ponovno pusti u rad. Tu bi se domaća nafta, otprilike 600.000 tona godišnje, mogla prerađivati u primarni benzin, a zatim u etilen te bi se polimerizacija polietilena hranila vlastitim sirovinama. U protivnom, po našem starom običaju, postrojenje će biti prodano u bescjenje, a zdrava industrijska proizvodnja plastičnih masa bit će uništena. Pogon je u Omišlju gradila Dina Petrokemija kao rezultat joint venturea, a 2009. u njegovu je obnovu uloženo 20 milijuna eura te je potpuno obnovljen novom licencom prema kojoj se povećava kapacitet i stabilnost procesa. Tako je 2010. povećao redovitu proizvodnju sa 70.000 na 105.000 tona. Pogon polietilena radio je dvije godine i cijelo je vrijeme bio rentabilan. Tvrtka Gasfin, koja je u međuvremenu postala vlasnik zemljišta i proizvodnih pogona, nije učinila ništa da se nastavi proizvodnja polietilena jer vjerojatno želi iskoristiti potencijal zemljišta, a proizvodne pogone u jednom trenutku demontirati i prodati.

S obzirom na stratešku važnost energetike, u što bi Hrvatska trebala ulagati, u proizvodnju koje energije?

Osim nafte i plina, trebala bi poticati gradnju obnovljivih izvora energije kao što su vjetroelektrane, solarne elektrane, bioelektrane, a preporučio bih i razvoj geotermalnih elektrana jer postoji dovoljno dokaza o izvorima vrele vode, koje su stručnjaci Naftaplina našli tražeći naftu i plin. Solarne elektrane trebalo bi graditi posebno na jadranskoj obali i otocima, a investitore bi trebalo čak obvezati da pri gradnji gospodarskih objekata, hotela, stambenih zgrada, obiteljskih kuća primijene solarne sustave za autonomnu opskrbu energijom. Tu je i vodik, koji se kao energetsko gorivo sve više primjenjuje u prijevozu brodovima, vlakovima i kamionima. Ukratko, energetski sustav Hrvatske, u kojem ne spominjem nuklearnu energiju i hidropotencijal, zahtijeva prilagodbu svjetskim kretanjima, jer energija je prvi uvjet za odvijanje svakodnevnog života i uvjet bržeg razvoja. Zato predlažem osnivanje nove energetske kompanije, holdinga, koji bi bio nositelj razvoja svih oblika energije, toliko potrebne gospodarstvu Hrvatske. Centar okupljanja mogao bi biti Janaf, a uz njega bi se u sustavu trebale naći državne tvrtke Plinacro, LNG terminal s mogućnošću uključivanja privatnih investitora, zatim Institut za energetiku Hrvoje Požar te svakako dio HEP-a i Agencija za ugljikovodike. Takav holding mogao bi efikasnije razvijati nove izvore energije i nove proizvodne energetske kapacitete. Janaf već danas, osim transporta i skladištenja nafte i naftnih derivata, dorađuje dio nafte i derivata umješavanjem dodataka, čime povećava kvalitetu nafte i derivata, a time i cijenu. Takav energetski sustav bio bi sposoban elastičnije razvijati i plasirati sve vrste energije (električnu energiju, naftu, derivate, plin, vodik), poticao bi izgradnju i modernizaciju proizvodnih, skladišnih i prijenosnih kapaciteta energije i energenata. Konačno, takav sustav omogućio bi veću energetsku neovisnost i fleksibilnost, koja je nužna za stabilan gospodarski razvoj. Jačanjem takvog sustava utjecalo bi se i na sadašnji položaj Ine te na cijenu eventualnog otkupa vlasničkog udjela od MOL-a.

Taj energetski holding, dakako, može osnovati jedino Vlada. Jeste li o tome prijedlogu razgovarali s nekim u Vladi?

Da, ideju sam u pisanom obliku dostavio predsjedniku Vlade i ministrima gospodarstva i energetike. Pokazali su interes za predložene teme i na tome je stalo.

Kad ste im to predložili? I očekujete li odgovor?

Točno na Silvestrovo 2018. godine. I da, očekujem odgovor.