Iz bruxelleskog bunkera u petak prošlog tjedna prebacio sam se na kninsku tvrđavu i kninske ulice i shvatio da svašta novoga čovjek nauči o Bruxellesu čak i kad se nalazi u Kninu. Tako sam se u jednom trenutku našao u razgovoru s jednim građaninom koji me uvjeravao da je bivši premijer Zoran Milanović svoju sad već čuvenu sintagmu o “slučajnoj državi” izrekao u Bruxellesu u govoru povodom ulaska Hrvatske u EU.
To je, naravno, netočno, jer je Milanović to izrekao u kolovozu 2012., za obilaska Babine Grede, koju je te godine pogodila suša, a dvije godine prije toga i poplava (“Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država”). Ali u narodnoj predaji koju mi prenosi ovaj građanin na Trgu dr. Ante Starčevića u Kninu, “Milanovićeve prve riječi u Bruxellesu, kad smo primljeni u EU 1. srpnja 2013. su bile: ‘Hrvatska je slučajna država i ja sam slučajni premijer te iste slučajne države’”. Kad sam ga pitao je li siguran da je baš tako bilo, odgovorio mi je: "Hiljadu na sto!"
Građanin se zove Luka Kozina i prije tri godine na ovom istom trgu vikao je protiv Milanovića dok je ovaj kao premijer držao govor, a u petak prošlog tjedna pojavio se u majici na kojoj piše “Milanović: Hrvatska je slučajna država” i pljeskao predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koja je u govoru prozvala one “koji su hrvatsku državu nazvali slučajnom, a ovih su dana otišli i toliko daleko tvrdnjom da su modernu Hrvatsku stvorile zločinačke udbaške strukture”.
Nema sumnje da je predsjednica u svom govoru upotrijebila nešto što mnogi građani izravno, i mahom negativno, povezuju s Milanovićem. Neki političari i komentatori odmah su reagirali tvrdnjama da je predsjednica neprimjereno iskoristila državnički govor u stranačke svrhe, za napad na suprotnu političku opciju. U interesu javnosti bilo bi da novinari imaju priliku pitati predsjednicu Republike kako uzvraća na takve kritičke reakcije na svoj govor.
Ali Hrvatska danas ima predsjednicu za koju se nitko, pa ni novinari koji prate politiku i rad Ureda predsjednika, ne može sjetiti da je ikad održala klasičnu konferenciju za novinare. Ne kratku izjavu u prigodi nečijeg posjeta Pantovčaku, ne intervju, ne off the record brifing, nego klasičnu konferenciju za novinare na kojoj bi bila otvorena za sva pitanja koja novinari, kao posrednici interesa javnosti i kao važni sudionici svake demokracije, imaju potrebu pitati.
Praktički svi državnici u razvijenim demokratskim zemljama imaju manje ili više redovne konferencije za novinare na kojima su otvoreni za sva pitanja. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, u dvije godine koliko je na toj dužnosti, imao je 17 klasičnih konferencija za novinare i još 36 “press point” izjava za novinare. Sjećam se jednog pitanja kolege iz Guardiana upućenog Junckeru na press konferenciji u danima afere “Lux Leaks”, u kojoj je Juncker bio prozivan kao bivši premijer porezne oaze Luksemburga.
“Tvrdili ste jedno, dokumenti pokazuju drugo; zašto bi vam itko uopće više vjerovao”, glasilo je pitanje od kojeg bi Juncker vjerojatno najradije unaprijed pobjegao da je mogao, ali bježanje od novinarskih pitanja i od press konferencija kao formata u kojem novinari dobiju priliku postaviti takva pitanja nikad nije demokratski najsretnija opcija.
Možda ne mogu suditi o praksi u institucijama RH jer kao dopisnik iz Bruxellesa primarno pratim institucije EU (iako kroz EU kao zajednicu koju čine i institucije RH imam doticaj i s njima), pa sam mišljenje potražio i kod kolega novinara koji prate hrvatsku politiku i institucije češće i bolje nego ja.
“Institucija press konferencija praktički je iščezla”, kaže ugledna i iskusna reporterka televizije N1 Nataša Božić, koja to smatra vrlo lošim, a praksu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da naprosto nikad nema klasične press konferencije smatra samo ekstremnim primjerom trenda koji je uzeo maha među svim političarima na visokim dužnostima u RH.
U Uredu predsjednice tvrde (neslužbeno, naravno) da se predsjednica samo ponaša u skladu sa svojim ustavnim ovlastima pa ne želi biti dežurni komentator odluka i politika na koje nema presudnog utjecaja. No, to objašnjenje ne drži vodu na nizu primjera – spomenimo samo traženja smjene šefa SOA-e Dragana Lozančića – gdje je postojala realna potreba da novinari pitaju apsolutno sve što ih zanima i da predsjednica elaborira svoje postupke.
Što je više transparentnosti, to je manje mitova i legendi poput one činjenično izobličene priče s početka ove kolumne.
>> Predsjednica Republike u Općini Klis upoznala se sa svim uspješnim projektima i aktivnostima Općine