Odnosi u državnome vrhu podsjećaju ponekad na igru prijestolja, a ponekad sliče pravoj borbi za vlast, bez dublera, sa stvarnim i autentičnim likovima. Ništa posebno dramatično ne treba tražiti u tome tipično hrvatskome nadmetanju: politika je oduvijek bila borba za vlast, za moć nad ljudima. Sa svakom novom revolucijom, tehnološkom, ne samo političkom, svijet se udaljava od demokratskog ideala da mudraci vladaju svijetom. S vlašću je u tom pogledu isto što i s novcem: tko ima novca, hoće više novca, tko ima vlast, hoće više vlasti. S jednom razlikom, ipak: novac se obično skriva i pohranjuje u sigurne sefove, da ne bude dostupan svim očima, a vlast se pokazuje s karakterističnom ohološću da svi vide tko vlada.
Tako se i u hrvatskoj mladoj demokraciji odvijaju i javne i zakulisne političke igre. Jer, sociologija je primjenjiva i u politici: kad se dvoje u svemu slažu, jedan postaje suvišan! Možda će se u nastavku pokazati da u toj vrsti političkog natjecanja i nije sve tako zaoštreno kako se to puku prikazuje. Ako se politika shvati kao nadmetanje za moć, onda je razumljivo da takva borba nema kraja. Ali, političke se borbe vode stoljećima, da bi se uvijek počinjalo od početka; u tom je smislu nerazumljivo da se u Hrvatskoj vlasti spore i o tome na koju su se nogu ustale. Ne vlast i oporba, nego vlast između sebe, čak i iz iste političke obitelji.
Ako sve vidi i čuje, narod bi trebao biti zbunjen; je li u zemlji stvarno izvanredno stanje, ili je to licentia politica da se s Pantovčaka uputi strelica koja ne može ni stići do Markova trga; ondje su ustavni bedemi tako čvrsto postavljeni da ih ne mogu (s)rušiti ni jače retoričke granate ako nemaju iza sebe famoznih 77 ruku. Politika se, ne samo u ovoj još uvijek politički polupismenoj državi, ne vodi bez kompjutora u ruci, pa je novo raketiranje Banskih dvora lako odbijeno kontrapodacima o pozitivnom poslovanju države. Lijepo je čuti da država ne povećava dug; ljepše bi bilo kad bi se država mogla pohvaliti podacima da je konkurentnija i uspješnija od drugih konkurentskih država sa začelja europske ljestvice (ne)razvijenosti.
Mesić je 2000. skupio više glasova od Tuđmana 1997.:
Pantovčak i izvanredno stanje
U Sloterdijkovoj „bolnici koja se zove Europa“, Hrvatska nije najlakši bolesnik. S tom bi činjenicom svaka vlast trebala biti skromnija u metodi, a ambicioznija u ciljevima. Šefica države i Vlada istoga političkog roda očito ne važu istu situaciju, ili ne koriste isto računalo kad im se politički zaključci toliko razlikuju. Kolinda Grabar-Kitarović nastupa prema Vladi kao da je ona izabrana da bude moralna opozicija u državi, gdje ne drži ozbiljniju političku vlast, i politička pozicija u društvu, gdje uživa nedvojbeni demokratski legitimitet.
Moralni autoritet dovodi u pitanje kad skrivećki ide u Jasenovac; politički autoritet ugrožava kad govori da je u jasenovcu sporna (samo) istina. Njezin je problem, i sve vidljiviji kako se primiče novi rok za predsjednički ispit, što teško pronalazi ravnotežu između svojih skromnih ustavnih ovlasti i neskromnih političkih ambicija. Njezini su prethodnici lakše pristajali na podređeni položaj u državi kojoj su, nominalno, bili na čelu: Stipe Mesić je s Ivicom Račanom vodio konkurentski rat, ali ni on ni njegov konkurent nisu izlazili iz ustavnoga položaja koji u pitanjima vođenja države preferira šefa Vlade; činjenica da su pri redizajnu ustavnog uređenja najteže ucrtavali nove granice u obavještajnoj sferi govori najviše o stanju demokracije i o metodama funkcioniranja pravne države. S Ivom Sanaderom je Mesićev konkurentski odnos bio posve suradnički, velikim dijelom i zato što ih je zbližavao zajednički interes da Hrvatsku pridruže Europi i zajednički stav da je razdvoje od Tuđmana. Obilježen kao nacionalist i autoritarni državnik, prvi hrvatski predsjednik nije mogao biti ulaznica za Europu, što je njegove najbliže suradnike, kad su preuzeli odgovornost za državu, udaljavalo od tuđmanizma.
S Ivom Josipovićem predsjednička je funkcija još više podređena kabinetskoj strukturi državne vlasti; uglađeni sveučilišni profesor i avangardni glazbenik pao je bez ispaljenog metka u bitki koju nitko nije ni vidio dok Zoran Milanović nije ispalio cijeli plotun na „svoga“ predsjednika i pomogao, možda i presudno, da Kolinda Grabar-Kitarović od autsajdera izraste u pobjednika. Vjerojatno ga je na taj herostratski postupak navodio njegov karakter, a možda i kriva procjena da će u kohabitacijskoj situaciji lakše nametnuti svoj autoritet u državi i produljiti svoju vladavinu. Uglavnom, neusklađeni par Josipović - Milanović lišio je ljevicu poluga vlasti; s Davorom Bernardićem se nezaustavljivo nastavlja erozija SDP-a, u kojem, u novoj verziji, dominiraju amaterizam i nekompetentnost. Tim lakše za HDZ; tim teže za državu.
Cijeni li predsjednica države da bez opasnosti za HDZ i bez rizika za vlastitu političku budućnost može prekomjerno granatirati Vladine i stranačke položaje? Stanje u državi moglo bio joj davati pravo da zvoni na uzbunu; ali, ne i njezine ograničene ustavne ovlasti. Možda je ohrabruju i podjele unutar HDZ-a; ali, ne i raspored stranačke moći koji Andreju Plenkoviću još uvijek daje mogućnost da malim prstom pokaže da budućnost Kolinde Grabar-Kitarović, trenutačno barem, više ovisi o njemu, nego njegova budućnost o njoj. S Pantovčaka se stvarno može činiti da su u Hrvatskoj „sve nade dopuštene, a svi strahovi opravdani“, i da postoje, i s jedne i s druge strane, razlozi za dramatizaciju stanja. S Markova se trga manje vide svi hrvatski deficiti, iako ni otuda pogled – kad se oslobodi ružičastih naočala – nije tako ružičast. Koliko će Vlada, i uz ovakvu opoziciju, moći živjeti, ili preživljavati, tako da joj ljudi vjeruju i dalje da s minimumom reformi može ostvarivati maksimalne rezultate.
Sve (ne)reformske politike završavale su na istoj spoznaji: nije moguće sve mijenjati a ništa ne dirati! Kad radi pritisak na Vladu, šefica države koristi jedino sredstvo koje joj stoji na raspolaganju da opravda što su na njezin izbor potrošeni milijuni javnoga novca i mobilizirani milijuni birača. Nitko u državi nema toliki legitimitet; hoće li i ona, forsirajući prekomjerno kritiku „svoje“ Vlade, izlažući praznu državničku funkciju za pokoji aplauz na sceni, isprovocirati raspravu o usklađivanju dviju vlasti, i tako sama početi rezati granu na kojoj sjedi? Ako ne okreće pilu naopako, u uvjerenju da šef(ica) države može zaprimiti dimenzije vođe nacije? Gledajući neka druga iskustva, francusko s De Gaulleom, pa i hrvatsko, s Tuđmanom, sigurno može; nije sigurno da su danas u Hrvatskoj ispunjeni uvjeti za takvu promociju. Svaka Republika ima svoga predsjednika: on, ili ona, predsjeda državom; svaka parlamentarna demokracija ima svoju vladu; ona vlada državom. Ustavne su pozicije načelno čiste. Odgovornost je politike i mudrost političara da pronađu ravnotežu između dviju nejednakih polovica izvršne vlasti: konkurencije će uvijek biti, politika je vezana uza zdrave ambicije i neodvojiva od bolesnih taština; kako regulirati dvije vlasti da odgovornost pobjeđuje improvizaciju a savjesti prevladaju nad rivalstvom?
Martin Heiddeger se politički kompromitirao, ali nije ubio filozofa u sebi kad je govorio: „Biti danas, znači biti zamjenjiv“! Zreli političari znadu da nisu gospodari svoje sudbine; nezreli vjeruju u nju suviše. Ako je politika stvarno „odgovorna za ono što radi“ i „kriva za ono što ne radi“, kako dokazuje pisac Michel Schneider, onda hrvatska predsjednica može imati razloga prozivati Vladu da drži previše problema pod tepihom. Lišena stvarne predsjedničke vlasti u svojedobnom obračunu ljevice s autoritarnim duhom tuđmanizma, ni Kolinda Grabar-Kitarović nije oslobođena svakodnevnih iskušenja u koje zapadaju političari s informatičkom revolucijom – da „govore više nego što trebaju reći, a da ne kažu sve što bi trebali reći“, kako je u svoje vrijeme njihovu javnu ulogu definirao Anatole France. Politika je ostala riječ, ali je postala slika, s kojom moderni političari prolaze ili padaju kod svojih glasača. Veliki komunikator Mesić prvi je uveo praksu dodvoravanja biračima, meditativni Josipović nije znao da mase mogu griješiti ako im ne prilazi s dobre strane, a Grabar-Kitarović je razumjela da birači, kad glasuju, traže nekoga tko im sliči, tko im je blizak. Zagonetno držanje Andreja Plenkovića može za nju biti veća prijetnja nego da joj stvarno prijeti nekim drugim HDZ-ovim kandidatom.
Misli li Plenković na osvetu?
Nakon što je kroz saborski tjesnac provukao Istanbulsku konvenciju, predsjednik Vlade mora učvrstiti svoj položaj, najprije u stranci, prije nego što ide u bilo koje druge bitke, čak i manevarske, oko nekih razvikanih oponenata iz svoje okoline. Medijski spinovi da bi HDZ mogao na predsjedničke izbore i bez Kolinde Grabar-Kitarović kao svoga kandidata više su opomena predsjednici da prestane solirati, prije poruka da ne može voditi kampanju tako da se negativno odnosi prema Vladi. Teško da Plenković stvarno misli na „osvetu“ s drugim kandidatom, i radi državnih interesa, da se izbor predsjednika ne pretvori u krizu države, i zbog stanja u stranci, da se dodatno ne podijeli; mogla bi Grabar-Kitarović na izbore i kao neovisni kandidat, možda i s pobjedničkim izgledima, ako se stranke koje gravitiraju ljevici ne ujedine oko jedinstvenoga kandidata, ali s manje izgleda nego pod HDZ-ovim barjakom. Dok ne konsolidira stanje u HDZ-u i ne raščisti odnose s unutrašnjom opozicijom, njegov bi šef osvetničkom politikom mogao pružiti šansu vanjskoj opoziciji da se i ona konsolidira na zajedničkoj platformi – svi protiv HDZ-a. Školovani fizičar Davor Bernardić u ulozi političara sve teže dokazuje magnetsku sposobnost privlačenja drugih stranačkih planeta. No, politika se i u našim prilikama, pa i s Mostom, ne jednom pokazala kao umijeće nemogućeg. Što Božo Petrov ne bi dao da može vratiti Andreju Plenkoviću milo za drago!
Optička je varka da predsjednica drži inicijativu; prije bi se reklo da se nalazi između čekića ovisnosti o HDZ-u i nakovnja osobne ambicije za vlašću. Njezina nesuđena vlada može se tumačiti različito, rješavati i okomito i vodoravno, kao svaka križaljka; u svim premetaljkama, teško je ne vidjeti koliko joj je stalo do vlasti i ne predvidjeti da bi tako heterogena Vlada bila talac velikih internih suprotnosti. Je li pri tome izašla iz svoga ustavnoga gabarita najprije je na ustavnim stručnjacima, a ne na amaterima koji je gotovo optužuju da je htjela izvesti državni udar. Sastav je izgledao nefunkcionalno, čak i za tehničku vladu. Kako su bile zaobiđene, političke bi stranke vjerojatno vraćale milo za drago. Sve bi završilo na jednoj pogrešci da nije u posljednji tren uspio još lošiji pokušaj brzopoteznog sastavljanja jedne druge vlade koja je uspjela srušiti samu sebe. Uza svu žurbu da izvede na teren svoju ministarsku postavu, predsjednica je pokazala da je u takvim prilikama kad se lomio rezultat opravdala svoje postojanje.
Ne može se zaboraviti da je spriječila pogibeljnije pokušaje da se do Markova trga dođe poprečke. Tko će se sve natjecati za Pantovčak; još je dosta vremena da se otkriju sve karte. Hrvatska je politika usitnjena, s mnogo stranaka koje reflektiraju na vlast i s previše strančica koje egzistiraju na dubioznim interesnim vezama. Kad dobije priliku, narod će izabrati predsjednika ili predsjednicu države; to je prednost izravnih izbora, od koje ne bi bilo razumno odustajati prije temeljite stručne i političke rasprave. Ali, sustav izbora nije prilagođen raspodjeli vlasti u državi; to može biti dovoljan razlog da se on preispita i promijeni, ako prevagnu dokazi za promjenu. Prečesti kvarovi na vezama govore dovoljno da ih valja identificirati u utrobi države i otkloniti. I amaterima je jasno da se redizajniranje vlasti ne može vječno odgađati, ali provoditi preko koljena; nikako prije prvoga izbornog roka, 2020., godine, ali obvezno poslije toga, da se u miru usklade realna i nominalna vlast. Kad se operacija izvodi na srcu države, posebno treba paziti da lijek ne bude gori od bolesti.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
Opet hrpa nesuvislih udbaških papazjanija.