Predsjednica je iz Jasenovca javnosti uputila pomiješane poruke i neke neobične riječi

Odlukom predsjednika Romana Herzoga, od 1996. godine 27. siječnja je upisan u službeni državni kalendar Savezne Republike Njemačke kao Dan sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. U mnogim zemljama širom svijeta taj se datum obilježava i kao Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Pa tako i u Hrvatskoj.

Datum je odabran u spomen na dan kada su vojnici sovjetske Crvene armije 1945. godine ušli u nacistički logor Auschwitz-Birkenau u Poljskoj. Njemački Bundestag svake godine na taj dan održava posebnu komemorativnu sjednicu. Tako je bilo i ove godine, na 70. godišnjicu oslobođenja logoraša u Auschwitzu, njih oko sedam i pol tisuća koje nacisti u povlačenju nisu stigli ubiti. Već dan prije ovogodišnjeg obilježavanja upozoravajuće godišnjice, njemačka kancelarka Angela Merkel održala je snažan govor na komemoraciji koju je organizirao Međunarodni odbor za obilježavanje i pamćenje užasa Auschwitza. U berlinskom edukativnom centru Urania, pred publikom u kojoj su sjedili političari, uglednici njemačke kulture i predstavnici civilnog društva, i pred kamerama, Angela Merkel je izgovorila i ovo: "Auschwitz je simbol Holokausta, izdaje civilizacije koju je počinila Njemačka."

Gauck u Berlinu i Auschwitzu

Njemačka kancelarka sljedećeg je dana bila i na komemorativnoj sjednici u Parlamentu, gdje je njemački predsjednik Joachim Gauck izrekao i ovo: "Pamćenje Holokausta je stvar koja se tiče svakog građanina Njemačke". Znate li kamo je još stigao, tog istog dana, 27. siječnja 2015., njemački predsjednik Gauck? U Oswiecim, od Berlina pet stotina kilometara udaljeni poljski grad kojeg su Nijemci zvali Auschwitz. Nije mogla i nije smjela komemoracija na tom mjestu tog dana proći bez njemačkog predsjednika. I potpuno je nezamislivo, ne samo zato što je riječ o drugoj državi, da bi njemački predsjednik ili kancelarka bez najave, nekoliko dana prije službene proslave, gotovo incognito i bez prisustva medija, da ne kažemo privatno, iznenadili upravu današnjeg spomen područja u Oswiecimu i tamo položili cvijeće. Svijet tada ne bi zanimao tekst upisan u knjigu dojmova, nego objašnjenje takvog načina odavanja počasti žrtvama.

Nažalost, i mi Hrvati imali smo u Drugom svjetskom ratu državu, Nezavisnu državu Hrvatsku, koja je izdala civilizaciju i koja je bila aktivni sudionik i počinitelj Holokausta. Nažalost, Hrvatska je također imala i ima i danas svoj Auschwitz, kao simbol Holokausta. To je Jasenovac. Nažalost, Hrvatska je u svojoj povijesti ima i svoje naciste. To su bili ustaše Ante Pavelića. Hrvatska u svojoj povijesti ima i dan 22. travnja 1945. kada je šest stotina u tom trenutku još uvijek živih jasenovačkih logoraša pokušalo spastiti svoj život dok su ustaše, baš kao i njemački nacisti, nastojali uništiti tragove i svjedoke svojih zločina. Na taj dan, 1945. godine, oko deset sati ujutro, šestotinjak preostalih logoraša, jurnulo je prema izlazu iz logora. Posljednjim snagama, provalivši vrata zgrade u kojoj su čekali smaknuće, krenuli su preko čistine prema vratima logora. Preko pet stotina njih ostalo je tamo pokošeno ustaškim strojnicama. Ali, njih 89 tog je dana uspjelo doći i do slobode. Istog dana u sličan su proboj krenuli i zatočenici Kožare, dijela logora koji se nalazio u samom mjestu Jasenovac. Od njih 167 preživjelo ih je 12.

To je dan vrijedan molitve, kajanja, opomene i sjećanja. Hrvatska država, ova današnja, nažalost ne drži tog dana onako kako do 27. siječnja drži Njemačka. Jer da drži, onda se službena komemoracija ne bi prebacivala na neradnu nedjelju najbližu tom datumu, kao što je slučaj ove godine, nego bi 22. travnja bio upisan u kalendar svake vlasti i svake važne institucije i dužnosnika koji predstavlja državu.

Kako to, međutim, u Hrvatskoj tako nije, hrvatska je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mogla 22. travnja ove godine nenajavljeno doći u potpuno prazan spomenički kompleks Jasenovca i tamo na gotovo potpuno privatan način obaviti svoje poklonstvo žrtvama. Riječi koje je tamo upisala u knjigu dojmova, a koje je kasnije preko svog ureda uputila i javnosti, važne su, a njena gesta dolaska upravo na taj dan, pa čak i u sat u kojem se prije sedamdeset godina događala drama i jedan od posljednjih ustaških pokolja, čini se vrijedna svake hvale. Ali, njena namjera, prema svemu sudeći, nije bila upozoriti i dati primjer svima ostalima kako bi se upravo tog dana i u to vrijeme trebala održavati i službena komemoracija koja bi, prema uzoru na Njemačku, trebala biti obaveza čitave države i stvar koja se tiče svakog građanina Hrvatske.

Da je tako, onda bi to hrvatska predsjednica jasno i rekla. Onda ne bi tog dana i na tom mjestu izbjegavala publicitet, nego bi odaslala snažnu poruku u ime čitave države i svih njenih građana. Onda polaganje onog buketa cvijeća ne bi bio njezin privatni, nego državnički čin. U trenutku dok pišem ovu kolumnu, javnost još uvijek ne zna hoće li predsjednica doći i na nedjeljnu službenu komemoraciju. Po svoj prilici neće, a ja bih bio vrlo sretan kada bi me demantirala.

No, i ovako su važne riječi koje je ona tamo tog dana napisala. Ali, načinom odlaska koji je ostavio mjesta tumačenjima da je to zapravo izbjegavanje komemoracije na kojoj će biti prisutni i ljudi koji joj politički ili nekako drugačije nisu po volji, predsjednica je poslala pomiješane poruke. Dan sjećanja na žrtve genocidnog ustaškog režima koji je u Jasenovcu ubijao Srbe, Židove, Rome i neistomišljenike Hrvate ne bi smio biti dan bilo kakvog razdvajanja, jer to je, baš kao i u Njemačkoj Auschwitz, stvar koja se tiče svakog građanina Hrvatske.

Jezička greška u poruci

I još nešto o dvije čudne riječi koje strše u poruci predsjednice zapisanoj tog dana u Jasenovcu. Prva je njezino "poklanjam se" svim žrtvama. Nije to cjepidlačenje, nego stvar jasnoće jezika upozoriti na pogrešku, koju su svi mediji prenijeli bez ispravljanja, a predsjednici zabrinutoj za sve nacionalne vrijednosti, među kojima je jezik jedna od temeljnih, do toga bi trebalo biti stalo. Ispravno bi bilo reći "klanjam se", jer poklanjati sebe znači dati se nekom na dar, što u ovom kontekstu nema nikakvog smisla. Druga riječ strši u inače sasvim ispravnoj i također važnoj rečenici: "Kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek bespridržajno osuđujem zločine mučenja i ubijanja koja su se ovdje događala". Umjesto potpuno neuobičajene i iz pravničke terminologije izvedene riječi "bespridržajno", mnogo bi jasnije bilo te zločine osuditi bezuvjetno, bez ikakve zadrške ili ograde.

Naposljetku, naročito u godini kada se Deseti travanj u Hrvatskoj na nekim mjestima proslavljao službeno i javno, predsjednica na dan 22. travnja nije imala pravo na bilo kakvu samozatajnu suzdržanost. Pogotovo kada se voli pozivati na Njemačku kao uzor i mjeru civilizacije kojoj Hrvatska želi pripadati.