IVANA KEKIN

Predsjednica Nove ljevice o kapitalizmu, lokalnim izborima, pravima i položaju radnika...

Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Dan nakon potresa u Petrinji i okolnim selima
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Dan nakon potresa u Petrinji i okolnim selima
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Dan nakon potresa u Petrinji i okolnim selima
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Dan nakon potresa u Petrinji i okolnim selima
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Dan nakon potresa u Petrinji i okolnim selima
01.05.2021.
u 20:30
Predsjednica Nove ljevice progovorila je o kapitalizmu, lokalnim izborima, pravima i položaju radnika i današnjem svijetu te socijalnim politikama
Pogledaj originalni članak

Prije 135 godina prosvjed više desetaka tisuća radnika na ulicama Chicaga završio je sukobom s policijom, pogibijom šestero prosvjednika i na koncu, smrtnom osudom za vođe. O radničkim pravima u modernom društvu, aktualnim zbivanjima i o tome što ljevici i konkretno Novoj ljevici, u 2021. predstavlja Međunarodni praznik rada, razgovarali smo s predsjednicom te stranke Ivanom Kekin.

– Praznik rada svim je ljevičarima izuzetno važan dan, koji nas podsjeća da su mnoga prava koja danas podrazumijevamo, poput osmosatnog radnog vremena, plaćanja prekovremenih sati, prava na bolovanje ili porodiljni, krvavo izborena te da nisu ni sada sigurna i da ih se stalno mora štititi. Danas svjedočimo nekim novim oblicima kršenja radničkih prava, prije svega kroz stvaranje novih oblika prekarnog rada. No motivacijski mehanizam iza gušenja radničkih prava uvijek je isti, a to je neutaživa žeđ za profitom, neovisno o posljedicama koje će to imati za radnika, okoliš, zdravlje pa, ako baš hoćete, i za čovječanstvo u cjelini. Na prekretnici smo, dopustimo li da se nastavi ovakva trka za profitom, naš planet će biti izgubljen. U tom smislu je Praznik rada možda i važniji nego ikad.

Radnički zahtjev na krvavom čikaškom prosvjedu bio je: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati rekreacije i kulture. Dijelu zaposlenih to je luksuz i danas, kako će budućnost izgledati?

U Hrvatskoj je luksuz i kad imate financijsku i ekonomsku sigurnost, jer se potiču nesigurni oblici zapošljavanja, a oni ideju o tri osmice demantiraju u startu. Primjerice, koliki su se naši sugrađani, a još više sugrađanke, u pandemiji morali preko noći adaptirati na rad od kuće, uz nošenje s online školom, uz polovičnu opremu i uz konstantnu prijetnju ekonomske krize, valova otkaza i sl. U takvoj atmosferi mnogi su radili po cijele dane, za sate nitko ne pita. Moderni oblici i uvjeti rada mijenjaju se i mimo pandemije brzinom svjetlosti i traže promišljeno vodstvo koje je u stanju brzo i kvalitetno sagledavati promijenjene okolnosti kako bi efikasno zaštitilo radnička prava. Hrvatske radnice i radnici takvo vodstvo nikada nisu imali.

A kamoli vodstvo koje je u stanju, kao u nekim naprednijim društvima, zagovarati šestosatno radno vrijeme ili četverodnevni radni tjedan kako bi omogućili ljudima vrijeme za druženje, obrazovanje i kulturu, a time podigli i efikasnost u radnom vremenu. To se može zamjeriti i sindikatima... Nažalost, da. Sindikati su vrlo važni, oni bi prvi trebali predlagati kako zaštiti radnike u novim okolnostima, morali bi biti puno maštovitiji od toga kako sačuvati kolektivne ugovore i što u njih ugraditi. I sindikati su skloni promatrati radništvo iz perspektive prošlog vremena, a današnji prekarni radnik nešto je sasvim drugo nego prije pet, a kamoli prije 135 godina.

Kod nas su radnici prvo postali djelatnici, a onda nestajali zajedno s tvornicama, je li i to razlog što je podrška ljevici kod nas mlaka?

Bojim se da dio odgovornosti leži i u bivšem sistemu koji je pred svoj kraj pokazao dvoličnost i u mnogima izazvao otpore i otklon od propagiranih, a ne uvijek i provođenih, ideja radništva. Devedesete sjedaju na to nezadovoljstvo, počinje rat, neumoljivo forsiranje nacionalnog identiteta, a uskoro potom s desnicom na srcu i privatizacijska pljačka, propast tvornica, gubici radnih mjesta. Propaganda 90-ih pritom je temeljito radila i na izjednačavanju svakog propitivanja spornih politika s izostankom domoljublja, a rođački se kapitalizam pretpostavio demokraciji. Nametnula se hipoteza da nema demokracije bez 200 bogatih obitelji. SDP je dodatno izdao radništvo, glasaju i za zakone koji im idu na štetu. Srećom, dolazi nova ljevica, a sudeći po anketama i onom što doživljavamo među ljudima, podrška lijevim idejama raste.

Ima li kapitalizam alternativu?

Kada bih smatrala da nema, to bi bilo priznavanje poraza ne samo za lijeve političare nego za čovječanstvo. Ni jedno uređenje, pa ni kapitalizam, nije oduvijek i neće biti zauvijek. Kapitalizam nije uveden dekretom, niti će dekretom biti ukinut. Još ćemo neko vrijeme živjeti u kapitalizmu kreirajući alternativne modele dok takvi i ne prevladaju. Iz dana u dan jasnije je da imperativ stalnog rasta, koji nameće kapitalizam i koji mu je srž, nije održiv. Mnogi čuju taj alarm, a u budućnosti će on zvoniti samo jače.

Kako će se taj sustav zvati?

Ne znam i ne mislim da je važno. Bitno je da će to biti solidarnije društvo u kojem će ljudi biti spremni dijeliti resurse umjesto da za njih ratuju. Treba nam nova paradigma. Možemo to vidjeti i na primjeru nepravedne raspodjele cjepiva. Umjesto da se suspendira patentni mehanizam i dopusti svima koji mogu da proizvode cjepivo do prestanka ugroze, solidarnost je izostala pa imamo situaciju da neke države cjepivo skladište, a druge ga uopće nemaju. Čime riskiramo dulje trajanje pandemije, više oboljelih i umrlih. Hoćemo li se za neko vrijeme tako raspoređivati i pitka voda?  Vidimo da i dalje ima onih koji su za resurse spremni ratovati, no vjerujem da je nas koji bi dijelili ipak puno više.

Imate li uzora među ljevičarima u svijetu? Nekima je to nizozemska političarka Kati Piri.

Uzore, kao i mentore, tražim prije svega u jakim i hrabrim ženama, spremnima da propituju ustaljene norme, da progovaraju o nepravdi i beskompromisno se bore za lijeve i zelene vrijednosti. Srećom ima ih sve više, a osobno me inspiriraju Jacinda Ardern, novozelandska premijerka, i Alessandra Ocasio-Cortez, američka zastupnica, članica Demokratske stranke. Kati Piri također vrlo artikulirano zastupa lijeve politike u Europskom parlamentu. Općenito sam dojma da žene donose svježe perspektive u politički prostor i da od toga kao društvo možemo samo profitirati!

Nedavno ste rekli da su tragičan slučaj male Nikoll, priča o dugovima u zdravstvu i izostanku lijekova, o tome da ljudi na Baniji još nemaju vodu i da se u emerituse imenuje profesore optužene za seksualno nasilje, sve poglavlja istog romana koji piše HDZ. Ali, nije vladajuća stranka kriva za vjernost birača, zar ne?

Vladajuća je stranka izazvala dva fenomena, koja im omogućuju ostanak na vlasti. Jedan je izgrađen klijentelistički sustav podobnih, a ne sposobnih, u kojem ako nisi član vladajuće partije, onda si automatski prikraćen član društva. Drugi fenomen čini obeshrabrivanje glasačkog tijela pomoću stalno poticanog osjećaja apatije i beznađa, i to stalnim zapljuskivanjem aferama vladajućih, koje HDZ-u uopće ne štete, nego građane zapravo adaptiraju i jačaju osjećaj nemoći.

Ti su fenomeni doveli do toga da je na prošlim izborima 17% ukupnog broja birača glasalo za HDZ.

Odlučivalo je i onih 53 posto koji nisu izišli na izbore?

Slažem se, ali zdravstvena kriza i potresi razgolitili su svu neefikasnost sustava i vjerujem da to, u kombinaciji s novim licima na političkoj sceni, budi svijest kako promjene nema bez osobnog angažmana. Barem minimalnog kao što je izlazak na izbore.

Kakve su vaše prognoze za predstojeće lokalne izbore?

Optimistična sam, u Zagrebu sam uvjerena u pobjedu Tomislava Tomaševića. Vjerujem da će naša koalicija i u mnogim drugim gradovima biti ugodne iznenađenje, kao što je to u Zagrebu bio slučaj 2017.

Nova ljevica ima svoje prioritete?

Da, to su socijalne politike. One su dosad bile svedene na populističke poklone za izbore, a ima puno prostora da se Zagrepčanima unaprijedi kvaliteta života, od vrtićke pa sve do treće životne dobi.

Rekli ste da u politiku ulazite jer želite da vaša djeca, Vito i Miša, imaju razlog ostati u Hrvatskoj, vidite li da stvari idu nabolje?

Apsolutno, kad 40% Zagrepčana, što ankete kažu, našeg kandidata prepoznaje kao svog gradonačelnika, to je znak da se stvari mijenjaju.

Suprug Mile i vi ste politički istomišljenici, ali ne slažete se vjerojatno u svemu, kako izgleda bračna svađa psihijatrice i glazbene zvijezde?

Oboje imamo analitički pristup svađi, s tim da je Mile žustriji od mene. No možemo podnijeti da se povremeno živciramo, to je dio bračnog života. Važno je da dobro čujemo argumente onog drugog.

 

Zagreb: Prosvjedni performans sindikata "Zadnji vlak za bolje normalno"

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 95

NA
naslipo
20:46 01.05.2021.

Nekad je ljevica zastupala radnike i borila se za njihova prava. Danas postoji samo salonska ljevica a tim ljevičarima se najteže u životu bilo roditi.

ČE
četvrti
21:14 01.05.2021.

Ljevica koja u 21. stoljeću u svom logu ima zvijezdu petokraku naziva sebe novom. Pametnome dosta!

MA
marta22
21:56 01.05.2021.

Ivana i Mile Kekin jako vole radničku klasu, ali su se ipak preselili prvo u podstanarstvo na Tuškancu, a onda u vlastiti stan u strogom centru - Ilicu kod Britanca. Super zanimacija je baviti se radničkom klasom iz otmjenih (malo)građanskih, "dizajnerskih" stanova u elitnim dijelovima grada.