Kad čovjek da cijeli svoj život za borbu za jedno idealno uređeno društvo i kad dosegne svoj cilj slobodne države pa se ubije jer ga je ta država ugušila umjesto oslobodila, tada bi se vlastodršci trebali debelo zapitati zašto se njezini građani ubijaju zbog nje. No, u Hrvatskoj je sasvim normalno da oni koji su spremni dati sve za zemlju u kojoj žele biti sretni i slobodni, da na kraju uzmu vlastiti život jer su glupi i lakovjerni. Ubio se Zvonko Bušić. I nikome ništa.
Ovo je bio jedan od prvih komentara koje sam uočio nakon jučerašnje tragične vijesti da je u svome domu samoubojstvo počinio Zvonko Bušić, jedan od najpoznatijih hrvatskih emigranata, hrvatski idealist i borac kako za samostalnu Hrvatsku, tako i za što bolje nam uređenu domovinu. Jesu li njegovi ideali bili i naši, jesu li njegove metode bile prihvatljive, je li rješenje na kraju u samoubojstvu, kad se dođe pred zid... Sve su to otvorena pitanja, ali jedno je sigurno, Zvonko nije bio ni kriminalac ni terorist. On je bio idealist, romantičar! I za svoju domovinu, za svoj narod bio je spreman sve učiniti. I nikoga nije mrzio, nije bio šovinist, ni mrava ne bi zgazio. Jednostavno je puknuo, postao je slomljen čovjek.
Je li se pitao kako se žrtvovao za neke ideje, a danas je Hrvatska talac Josipa Perkovića i ekipe koji drmaju zemljom, foteljaša kojima ništa nije sveto, u zemlji koja je osiromašena krađom i korupcijom, nacionalne podjele sve veće... A sanjari slobode, kao što je bio on, davno su odbačeni. Očito je doživio toliko duboko razočarenje da je možda smatrao kako je uzalud svoj život propatio za Hrvatsku. Ili je to bio zadnji čin u njegovoj borbi, čin koji bi trebao donijeti neku radikalnu promjenu?
Ali vratimo se mi u realnost. Evo, naš šef države Ivo Josipović u subotu nam je, nakon duge šutnje, poručio kako je Hrvatskoj nanesena velika šteta zbog “lex Perković”. Ako je tako, onda ga trebamo pitati što je on učinio da šteta bude što manja ili nikakva? Zašto nije tražio sazivanje sjednice Vlade? Zašto nije sazvao Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost? I na kraju, zašto je sve ovo vrijeme šutio? Jer ako je nanesena velika šteta Hrvatskoj, netko bi trebao odgovarati, debelo platiti za tu štetu, barem politički. Možda bi i Josipović trebao odgovarati, a ne nama prodavati maglu i okretati priču kako mu odgovara, kao da ne znamo što je do jučer pričao i radio, a i što dalje radi, koje poteze vuče.
Predsjedniče, je li točno da je baš iz vašega kruga dolazio najveći pritisak za izradu “lex Perković”? Zar smo svi mi neinformirani, glupi, slijepi, da ne znamo koga sve imate na Pantovčaku i oko njega za savjetnike, ne samo Sašu Perkovića?! Koga mi sve to plaćamo da vam bude savjetnik, koga mi to plaćamo da nam kroji zakone, a onda se vi postavite kao zaštitnik i kažete da je nama nanesena velika šteta? Pa tko je tu lud?
Kad biste barem priznali, greška je napravljena, treba je ispraviti i to je to. Ali ne, idete dalje, pa s nevjerojatnom lakoćom izjednačavate politička ubojstva koja je činio jugoslavenski režim s pojedinačnim ubojstvima za Domovinskog rata. Koja to mjerila primjenjujete? Zar niste svjesni da na taj način blatite Domovinski rat? Ili je to vaša svjesna, dvolična politika? Jugoslavija je vodila zločinačku politiku likvidacije svih nepoćudnih, to je bila službena politika, a hoćete reći da je to bila i službena politika nakon 1990. godine? Svako ubojstvo treba osuditi i razriješiti, ali ne s njima na taj način bezočno manipulirati u političke svrhe.
Predsjedniče, ako vam je stalo do “nove pravednosti”, zašto se ne založite za to da nijedno ubojstvo više ne zastarijeva, i to promjenom zakona, a ne Ustava? Ili su politička ubojstva novi način političkog podmetanja i predmet novih nacionalnih podjela? Tko će i na koji način ocjenjivati je li ubojstvo političko ili nije bilo? Predsjedniče, na “lex Perković” izgubili ste svaki kredibilitet pa slobodno bolje nastavite šutjeti.