Prije 20 godina je u Parizu, ne i u Francuskoj, umro Emil Cioran. Njegove su biografije nemaštovito jedinstvene, i to točno onako kako to uobičajeno biva sa statističkim formama koje unakaze i falsificiraju život stvarnog čovjeka. Sve će vas jedinstveno i gotovo s radosnim olakšanjem nepoznavanja obavijestiti kako je Cioran bio filozof, esejist, anarhist, ateist, apatrid, kako je rođen u Rumunjskoj, veći dio života proživio u Parizu, da je u mladosti simpatizirao fašizam, ali je vrlo brzo promijenio stav, da je u Parizu prijateljevao s "nekim od najvećih umova tog doba", ali i da mu nisu bili strani kasni noćni ulični razgovori s prijateljicama noći.
Nizat će se naizgled važni podaci koji nam ništa neće reći o vrtlozima Cioranovih misli i dometima emocionalnih katapulta u koje nas je kadar suvereno ubaciti idući ispred nas jarko kresnutom iskrom što vijuga i treperi u struji netrpeljive svakodnevnosti koja je namjerava ugasiti. Stisnuta u tjeskobi mraka misao mu ne uzmiče, niti se uvlači u sebe, nego trajno postoji ususret onima koji se za njome spremaju zakoračiti. Nigdje, ali baš nigdje nisam mogao pročitati ono što je za Ciorana presudno; da je bio pjesnik Balkana. Bogumilskog, eshatološkog, izbrazdanog i teškog Balkana, pjesnik "balkanske trulosti gdje beskorisna ilovača puši zajedno s ljudima". Korak dalje i Cioran je prokleto nedvosmisleniji: "Ondje nebo nikoga ne natkriva, jer je izgubljeno, a zajedno s njim i ljudi.
Zašto su se ta bića – rođena s borama i podočnjacima, ostarjela od ništavila, iscrpljena od urođene nemoći – zaustavila na obalama Dunava ili u sjeni Karpata? Sva se ona slijevaju prema crnima morima... Ondje priroda cvjeta nad truplima, proljeće se smiješi nad očajem. Prokleti zakutku svijeta, tvojoj se sramoti izruguje vrijeme..." Cioran Balkan ne promatra, nego ga osjeća i nosi na sebi, on teretom kojeg pritišću tisućljeća pokušava objasniti predodređenost ljudi na patnju, jer "kao sin nesretna naroda kako bi kaznio okrutnu sudbinu ili je ublažio? U podnožju Karpata svijet mimoilazi ljude, a sunce se davi u balegi i prostaštvu. Na vratima istoka nikakav ideal ne hrani mrtvačku vedrinu tih robova vremena. Uzdah i prokletstvo bili su strategija nas pastira, palih s kakve zvijezde, predodređenih za poniženje. Urođena skromnost ugasila je plamen slave u izmučenom narodu. Ponos mu je stran. Ti čuvari stada, a ne ideala, i ne znaju za uobraženost". Ovime je Balkan već odavno dobio svoju himnu koju čak ne treba uglazbiti, jer rečenice nose težak molski ton u kojem se istovremeno valjaju i uvertira i veliki finale, nepomirljivosti na krajnostima partiture koja neminovno slijedi logiku tuge. Kad "Balkan nije iznjedrio nijednog raskalašenog boga... Istinska pobuna nikada neće na Balkanu naći teren za nebesko rumenilo. Nade ondje hrđaju, a starosti hlape. Nesreća se pak širi u svoj svojoj raskoši..." Nedavno je u pismu Josip Vaništa, moj veliki sugrađanin, Ciorana jednostavno i samorazumljivo nazvao bratom. U balkanski izgubljenim nadama bliskost se utvrđuje pogledom, slutnjom da nismo sami u sumnji i radosti kada potvrdimo da postoji još netko. Cioran kao apatrid i Vaništa kao moj Karlovčanin, bliski onoliko kolika je brzina poštene misli, i ja negdje na pola puta, na ničijoj zemlji, skrušen u pokušaju da se približim čovjeku i njegovu bratu.
Kao dio naroda koji se uporno pokušava odreći sjene Karpata, podvodeći se Europi do te mjere neukusno da danas više nije ni netko, ni išta, izgubljen u blatu od kojeg bježi da bi što prije zaboravio što je pomislio biti, živeći u tom narodu mogu osjetiti samo prezir prema podaništvu duha i odvratnosti licemjerja. Ne želim biti dijelom naroda koji me tjera da budem njegov dio, ne želim biti građanin države koja me mrzi više no što ja nju ne volim. I neka je Cioran stoput bio apatrid, baš zato bih najviše volio živjeti u državi kojoj bi on bio predsjednik. I neka je nepopustljivi ateist samo zato što kaže da "bogovi nastaju isključivo jer ljudi kleče pred njima", opet bih ponavljao tu njegovu molitvu. Negdje na toj zamišljenoj crti horizonta, gdje se dodiruju Balkan i ostali svijet i gdje je teško razlučiti što nastaje, a što nestaje, što je bog, a što zdrav razum, Cioran se može činiti intelektualnom fatamorganom, idejom koju smo zamislili ako iskreno želimo dobro misliti. Dobro ne znači suprotno od zlog, nego znači kvalitetu misli. No, tko ovdje uopće to čini, tko nije odviknut od vlastitog razmišljanja zato da bi postao Europejac. Svijet Balkana je u Cioranu doživio inverziju u Balkan svijeta i tih 20 godina od pjesnikove smrti samo je vrijeme koje će se unositi u biografije i koje o čovjeku neće govoriti ništa. Sve dok se bezvremenost njegove rečenice ne dotakne sa budućima.
>> Vaništa kao i Cioran: 'Rođen sam u malom gradu, u narodu bez sreće'