U povodu četvrte obljetnice smrti bivšeg hrvatskog premijera i čelnika SDP-a Ivice Račana predsjednik Republike Ivo Josipović zapalio je svijeću i položio cvijeće na njegov grob na Mirogoju.
Iz SDP-a su najavili da će sutra isto učiniti i izaslanstvo stranke na čelu s predsjednikom Zoranom Milanovićem.
Naše gradove i mjesta dolaze vidjeti turisti iz cijelog svijeta. A koliko ih mi, domaći, dobro poznajemo? Možete li ih pogoditi samo na temelju fotografije?
Prema informacijama šibensko-kninske policije, dojava o eksploziji zaprimljena je sinoć u 23:01, a uzrok eksplozije zasad nije poznat
Rambo ... Prolupo si covjece , nabrajas jedno te isto !!! Trazi pod hitno bolovanje od Sorosa . Ti si moj prijatelj a tako stradavas za Prohujalo s bivsom eeeeeh moj Rambooooooooo HI
Ako će se SDP odužiti Račanu tako što će pobijediti na izborima ove godine, drugi bi trebali nastojati za povijest sačuvati što preciznija svjedočenja važnih događaja kojima je Račan upravljao, riječi su kojima nas povjesničar i kolumnist tportala podsjeća na četvrtu obljetnicu smrti Ivice Račana Bio sam u Londonu kad me je novinarka iz Zagreba zamolila komentar vijesti da se Ivica Račan, šef hrvatskih socijaldemokrata, vođa oporbe i bivši premijer, privremeno povlači iz politike. Posve zbunjen, pitao sam zašto. ‘Zbog bolesti”, odgovorila je tiho. Počeo sam govoriti i tek tada, nakon što sam već nešto rekao, kroz glavu mi je prošlo da bi bolest, tako iznenadna i bez obzira na dotadašnji dobar izgled šefa oporbe, mogla biti preozbiljna, konačna. Račan je o bolesti progovorio javno, vjerojatno se i glasnije i više pratilo što mu se događa od bolnica u Münchenu do zagrebačkog Rebra, no što je to on ili obitelj željela. Ipak, učinio je važnu stvar da je glasno i otvoreno objavio nešto što jest važno svima, a opet sasvim prirodno i ljudski. Bolest nije sramota, a bolest jedne od najvažnijih ličnosti u hrvatskoj politici dugi niz godina, nije samo njegova briga ili stvar. Time je izazvao opće simpatije, koje su se dijelom prenijele i na njegovu partiju. Način na koji je Račan ispraćen, bio je rijetko dostojanstven. Izjave suosjećanja, pa čak i kritike, bile su pristojne, s puno digniteta. Činilo se tih dana da bi Hrvatska trebala izgledati baš tako. Čak je i aktualni premijer Ivo Sanader prestao isticati da je Račan lijen i da ga nikada neće pobijediti na izborima, mada se sve do malo prije smrti Ivice Račana iz SDP-a govorilo o gemu, setu i meču u kojem će socijaldemokrati osigurati povratak na vlast. Pomalo je paradoksalno da je Ivica Račan u dvadeset godina i konkurenciji osam premijera, vjerojatno najbolji predsjednik Vlade, jedan od političara međaša u prvih dvadeset godina neovisne Hrvatske. Njegovi pravi počeci u vrhu ili pri vrhu politike teku od Karađorđeva 1971. Kako su toliki drugi koji su devedesetih došli na vlast, imali istaknutu ulogu na Proljećarskoj strani, pa im je Račan mogao biti još i veći izazov i protivnik, jasnije je koliko je vještine i osjećaja za vrijeme, bilo u njegovim potezima. SDP se početkom devedesetih gotovo osušio. Račan se riješio niza važnih, ali po njegovom mišljenju prošlošću opterećenih kadrova. Tu je vjerojatno išao dublje no što je trebao, ali više usporede li se odstranjeni s onima koji su ostali. Izbor suradnika nije bio najslabija Račanova vrlina, ali niti najsjajniji trenutak njegove karijere.
On položio cvijeće na isto mjesto gdje sam se ja popišao.