Te 1991. godine najneviniji osmjeh Domovinskog rata, 25-godišnji Francuz Jean-Michael Nicolier više nije mogao gledati televizijska izvješća o ratu u Hrvatskoj pa je kazavši majci "Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju", otišao u Hrvatsku gdje je u kolovozu pristupio Hrvatskim obrambenim snagama (HOS-u) u Mejaškom Selu.
S HOS-om i pod njihovim simbolom otišao je braniti Vukovar, gdje je u podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati prije nego je mučen i ubijen, francuskim reporterima rekao kako su mu govorili da izađe iz Vukovara i vrati se u Francusku ali on je to odbio i ostao. "Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu", rekao je Nicolier i na upit što za njega simbolizira Vukovar, rekao: "Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu".
I Nicolieru, tom novovjekom vitezu i heroju iskonskog čovjekoljublja, a onda i heroju Domovinskog rata, kao i svim drugim pripadnicima HOS-a, predsjednik države Zoran Milanović usudio se na uvredljiv način, vrijeđajući i uspomenu koju mnogi građani osjećaju prema tom mladiću dječačkog osmijeha, kao i prema mnogim drugima, prekapati po njegovim motivima o kojima je svjedočio u posljednjim trenucima svoga života, ustvrdivši: "Onaj tko misli da se u Domovinskom ratu pod "Za dom spremni" borio samo za Hrvatsku mora znati da se nije borio samo za Hrvatsku, nego i za restauraciju države iz 1941.".
VIDEO Predsjednik Zoran Milanović o komemoraciji u Jasenovcu
S kojim pravom se bilo tko, pa bio to i predsjednik države, usuđuje takvo što reći. Čak i da je riječ o nekome tko nije iskusio tu 1991. godinu, koju Milanović, inače Nicolierov vršnjak, pamti i po tomu što je tada upoznao svoju suprugu i započeo pripravnički staž na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Dvije godine kasnije, zahvaljujući i Nicolieru te doprinosu brojnih HOS-ovih dragovoljaca, Milanović je po preporuci dospio u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je započela njegova velika državnička i politička karijera. Čak i ako se uzme u obzir da je predsjednik bio isprovociran novinarskim pitanjem u okolnostima davanja počasti žrtvama strašnog masovnog zločina koji se dogodio u Jasenovcu upravo s potpisom "Za dom spremni", njegova izjava da spomen ploču palim HOS-ovcima u Novskoj treba maknuti i negdje baciti jer to nema veze s Domovinskim ratom, ružan je iskaz nezahvalnosti i nepoštovanja prema žrtvi koju su podnijeli hrvatski branitelji. I na ljudskoj razini, čak i uzmemo li da je puka slučajnost što Milanović nije bio mobiliziran za sve vrijeme trajanja Domovinskog rata, očekuje se uravnoteženiji pristup i minimum zahvalnosti čak i uz uvažavanje činjenice da predsjednik ima pravo iskazati svoj stav da ZDS-u apsolutno nema mjesta u hrvatskom društvu. Legendarni vukovarski reporter, prije nego je i sam ubijen, Siniša Glavašević rekao je: "Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu.”. Da se to dogodilo tada, a ne 18. studenoga, tko zna možda Milanovićeva karijera ne bi išla u smjeru i dinamikom koju je imala, premda je, kako smo to doznali nakon predsjedničkih izbora, imao određenih aduta i u toj opciji.
Naravno da je bilo mladića koji su ZDS smatrali ustaškim pokličem i s tim pozdravom i s tom mržnjom su se borili za Hrvatsku, ali ne ulazimo u motive ni drugih hrvatskih branitelja, kao i onih koji se nisu borili, a ZDS imao je za neke isključivi značaj obrane vlastitog doma od agresora i zločinaca. Milanović je svoj stav o isključivo ustaškom značenju ZDS-a mogao iskazati na primjereniji način, čak i da su argumenti posve na njegovoj strani. A da nisu, dokaz je i njegov premijerski mandat u tijeku kojeg se nije usudio, ili to nije smatrao bitnim, ili je bio vođen tko zna kakvim motivima zbog kojih nije prstom mrdnuo da taj svoj isključivi stav o ZDS-u pretoči u zakon i tako riješi taj hrvatski gordijski čvor. Dakle, ZDS je i u vrijeme njegove Vlade bio i ostao legalni simbol jedne od postrojbi Hrvatske vojske. Pripadnici HOS-a zavijorili su HOS-ovu zastavu kao jedne od povijesnih postrojbi i na vojnom mimohodu koji je Milanovićeva Vlada organizirala u povodu 20-godišnjice Oluje.
Stoga posljedice svog nečinjenja, iz svoga kuta gledanja, predsjednik države morao bi to više i sada stoički trpjeti kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske. Osim toga, za predsjedničke kampanje toliko se zaklinjao u to kako će poštovati Ustav i zakone, a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, donesenog s potpisom Stjepana Mesića 3. prosinca 2004. piše da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik među ostalim "Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a)", a da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom... Zakon je dakle u potpunom nesuglasju s onim što je Milanović danas izgovorio, u zakonu ništa od toga što je on rekao ne piše. Milanović se pod aurom predsjedničke funkcije osilio omalovažiti hrvatske branitelje s tim da je njegov stav prema HOS-ovu ZDS-u licemjeran s obzirom da je izražen kad više nema baš nikakve ovlasti nešto promijeniti, a kad je imao moć nije ništa učinio.
VIDEO Državni vrh i predstavnici stradalih odali počast žrtvama Jasenovca
A ima li g. Milanovic i svi oni sto su danas licemjerno paradirali po Jasenovcu, sluha za tisuće nevinih civilnih žrtava grada Zagreba koje su u svibnju 1945 nakon ulaska “partizana” u grad (a prije nego je 10. zagrebačkom korpusu uopće bilo dopušteno da uđe u grad) poklali preobučeni četnici "đenerala" Đoke Jovanića. Srpske divizije 1. i 2. armije su u prodiranju prema zapadu prošle kroz Srijem i Slavoniju i pokupile sve srpsko što je moglo nositi pušku, izbrijalo ih, nabilo im zvijezde na šajkače i šubare i poslalo ih u "oslobađanje" Hrvatske od Hrvata. Po ulasku u Zagreb, to oslobađanje se uglavnom svelo na pljačku, ubojstva i silovanja svega što se kreće. Dakle, prvi je u Zagreb ušao bivši oficir srpske kraljevske vojske đenerala Draže Mihailovića, ortodoksni četnik Đoko Jovanić, komandant šeste ličke “udarne” divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'. Kasnije je zbog tih 'zasluga' postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.) te proglašen narodnim herojem(1951.). Živio je taj donjolapački krvolok u Zagrebu sve do prvih demokratskih izbora, 1990.g. kada je u paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, pobjegao odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro 2000. skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima te je i pokopan u Aleji 'narodnih heroja' na Novom groblju, u Beogradu ! Imate li gospodo sluha i pijeteta za te zrtve..? Biste li razmislili o komemoraciji pokolja u Gračanima u svibnju 1945.-e..?