Predsjednik nema moć, ali je ima mit o Pantovčaku

Zoran će se Milanović kandidirati za predsjednika države premda sam vrlo dobro zna da na Pantovčaku nema što raditi. Ovlasti su predsjednika male, izvršnih ovlasti i nema, ne bi mogao donositi Lex Perković, a ne bi mogao ni uzrokovati “rekordnu nezaposlenost i najnižu stopu rasta BDP-a u regiji” kao u premijerskom mandatu, na što prilično gromoglasno ovaj tjedan podsjeća “njegov” lijevi “Jutarnji list”.

Ovih je dana negdašnji Milanovićev ministar Slavko Linić komentirao njegov slogan “Predsjednik s karakterom” te je rekao da mu je jedini nedostatak upravo taj karakter. Takvog je Linića nekad mogao smijeniti pa ga je i smijenio, a sad ne može ni to. Teško bi mogao smijeniti i one ljupke srne što se mogu vidjeti u šumi što okružuje Predsjedničke dvore. Istina, ima to mjesto i povoljnosti, pa bi, na primjer, na posao mogao dolaziti i s njega odlaziti kad hoće.

Po znanju stranih jezika, po ugledu u svijetu, po poznanstvima sa svjetskom političkom elitom, pa, dakle i po sposobnostima i mogućnostima da promovira hrvatsku državu, za sadašnjom predsjednicom zaostaje cijelu vječnost. Prznica, svađalica, fajter, verbalni šakač, osjetljiv na svako protivljenje i osvetoljubiv, premlad za “staračku” dužnost, bez odmjerenosti i sabranosti koja je potrebna nekome kome je prvi zadatak biti reprezentativni predstavnik države i njezina slika, Milanović jednostavno nije osoba za predsjednika.

No ima nešto što posebno motivira kandidate za predsjedničko mjesto bez obzira na njihove slabosti i vrline. Pantovčak je mitsko mjesto hrvatske države i politike. Takvim ga je uvelike učinio dr. Franjo Tuđman. Naruku mu je išla činjenica da je na njemu stolovao kao prvi hrvatski predsjednik u povijesnim godinama. Kao veliki državnik Tuđman je od njega napravio pravo vladarsko, mitsko mjesto koje je tom veličinom odisalo. Svak tko je u njegovo vrijeme gore dolazio, od obična svijeta do stranih državnika, osjećao je dostojanstvo toga “kraljevskog” prostora i zacijelo je odlazio s dojmom kako se s toga mjesta koje izaziva poštovanje vlada državom koja zaslužuje isto poštovanje.

Na uzvisini, s prostranim dvoranama opremljenim s mjerom i ukusom, okruženi vrtom i lijepom šumom, Predsjednički dvori su poseban doživljaj. I kad su u različitim prigodama na različitim primanjima natiskani mnoštvom ljudi činilo se kako su gosti došli odati počast toj državnoj i državničkoj velebnosti. Usput ću reći kako su neki Tuđmanovi savjetnici koristili i takav Pantovčak da od Tuđmana stvore sliku nedodirljiva diktatora kojem se ne smije ni u čemu usprotiviti, inače – “ode glava”.

Velika laž! I sam sam se na Pantovčaku s Tuđmanom svađao, a vidio sam i kako to čine neki njegovi suradnici. I premda ga nikad nisam volio, moram reći da je u tome iznimno hrabar bio Ivić Pašalić, pa ako bi Tuđman pojačao glas, pojačao bi ga i on. Tuđman je znao biti i velik i običan. Drastično smanjivanje ovlasti predsjednika države, koje je u vrijeme Račanove Vlade pogodilo Stipu Mesića, drastično je umanjilo i moć Pantovčaka, ali ne toliko i njegovo mitsko značenje u hrvatskoj politici.

Nešto od toga značenja zadržali su i Mesić i Josipović i Kolinda, što se vidi i po posebnoj osjetljivosti svih predsjednika Vlade na prijekore iz Predsjedničkog ureda. Premda zna da predsjednik nema izvršne ovlasti, narod je zadržao respekt prema državnom poglavaru i s osobitim povjerenjem sluša što govori. Sve vrijeme od Tuđmanove smrti bilo je i ostalo veća čast biti predsjednik države nego premijer. (A da i ne govorimo o tome kako je ona “potleušica” od Banskih dvora sirotica u usporedbi s “grandioznim” Pantovčakom).

I kad je nemoćan, predsjednik ima moć, i kad njegovo ovlasti obećavaju samo beznađe postoji nada da bi on mogao nešto učiniti. Teško je zamisliti kako pjevač Miroslav Škoro osniva stranku, ide na parlamentarne izbore i bori se za mjesto predsjednika Vlade, ali, po svoj prilici, bit će kandidat na predsjedničkim izborima.

Gotovo bi se moglo reći da njegovi motivi nisu politički nego svoju moć u estradi želi potvrditi i na Pantovčaku gdje se politikom baš i ne bi puno bavio, bar ne onom koja ima konkretnog učinka u stvarnosti. Svoj pjevački mit udružio bi s mitom o Pantovčaku, što je još jedan dokaz koliko je Pantovčak privlačan sam po sebi. Na kraju, sjetimo se da uoči prošlih predsjedničkih izbora nije ni izdaleka bila tako dramatična navala na Pantovčak, što znači da mu je Kolinda i sačuvala i pojačala ugled.