Od rekordne inflacije i korupcijskih afera do konačnog povezivanja državnog teritorija Pelješkim mostom i integracije u elitni klub europskih država te još jednog slavlja hrvatskih nogometaša. Tako bi se ukratko mogla opisati godina za nama, u kojoj je mnogo toga odredila ruska agresija na Ukrajinu, no po učinku na političku scenu i kompletno društvo nisu puno zaostajali ni krajnje zgusnuti i specifično hrvatski događaji na unutarnjem planu.
Kao i u ostatku svijeta, tema godine bez sumnje je bila inflacija, koja je u studenom na međugodišnjoj razini iznosila rekordnih 13,5 posto. Kao okidač za inflaciju pritom se isticao isključivo rat u Ukrajini, no treba se sjetiti da su cijene energenata počele rasti i prije, da bi u jednom trenutku doslovno podivljale, u velikoj mjeri kao rezultat spekulacija na međunarodnim tržištima. Takvog su divljanja cijena Hrvati ipak u dobroj mjeri ostali pošteđeni, zahvaljujući mjerama kojima je Vlada zamrznula cijene derivata na benzinskim crpkama, kao i plina te struje. Dvama robusnim paketima kojima je pomogla građanima i gospodarstvu bez većih posljedica na proračun, država je pokazala da je puno snažnija nego u vrijeme izbijanja posljednje recesije. Tomu je, dakako, u velikoj mjeri pridonijela i vrlo uspješna turistička sezona, ali i jeftiniji novac te činjenica da su sličnim transferima namijenjenima gospodarstvu i građanima reagirale i druge članice EU pa je prostor za djelovanje države bio znatno veći nego 2008. i narednih recesijskih godina.
S druge strane, cijene hrane i drugih proizvoda nužnih za život dramatično su rasle i unatoč smanjenim porezima i zamrznutim cijenama goriva i struje, što je još jednom razotkrilo slabost mehanizama koji bi trebali spriječiti spekulacije na unutarnjem tržištu, a koje Hrvatska u 30 godina svoje samostalnosti nije uspjela razviti. Kako bi anulirala negativne političke efekte te činjenice i istodobno pokazala da i na domaćem terenu može prikupiti nešto novca za potrebe socijalno ugroženih u ovoj krizi, Vlada se krajem prošle godine odlučila na oporezivanje ekstraprofita ostvarenog tijekom 2022. godine, uz očekivano snažno protivljenje gospodarstvenika. Energetska kriza u velikoj je mjeri usmjeravala i događaje na političkoj sceni u Hrvatskoj, poljuljavši znatno rejting vladajuće stranke nakon izbijanja korupcijske afere s preprodajom Inina plina proizvedenog u Hrvatskoj.
Ova je godina za HDZ i otpočela u znaku razotkrivanja krupnih afera članova stranke, i to ranojutarnjim vikend-uhićenjem ministra graditeljstva Darka Horvata u veljači. Bilo je to prvo privođenje nekog ministra na dužnosti, a pod udar USKOK-a uskoro su došla još dvojica članova Vlade – ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji socijalne politike Josip Aladrović te potpredsjednik Vlade bez portfelja, SDSS-ov Boris Milošević.
Iako je u početku odbijao smijeniti ministre, pozivajući se na presumpciju nevinosti, što je znatno spustilo kriterije po kojima su ministri morali napuštati prethodne Vlade, Plenković je vrlo brzo bio prisiljen krenuti u izmjene u svom timu. Krajem ožujka i formalno su to od premijera zatražila stranačka tijela HDZ-a, a rekonstrukcija Vlade po izjavama stranačkih čelnika trebala je biti munjevita i odigrati se do sredine travnja. Izbor novih ministara Plenković je, međutim, oduljio sve do svibnja, ostavljajući tako prostor za unutarstranačka naklapanja kojima se zazivala široka rekonstrukcija i odlazak više od trećine Vlade.
Čitavu priču popratila je i bizarna epizoda u kojoj se Nataša Tramišak, ministrica regionalnog razvoja i fondova EU, medijima požalila da su joj prijetili zbog istrage vezane za sumnjivu nabavu informatičkog sustava za fondove. Uz prijetnje da će "biti krvi do koljena" i da će se ministricu "provući kroz blato" neslužbeno su se spominjala imena bivšeg zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića i premijerova savjetnika Zvonimira Savića, a iz unutarstranačkih tabora dolazile su procjene o pokušaju destabilizacije Vlade ili o prikrivanju kriminala, ovisno s kim ste u HDZ-u tih dana razgovarali. Ministrica je prijetnje na koncu prijavila i policiji, no do danas nije jasno što je s tom prijavom učinjeno.
Rekonstrukcija Vlade na kraju je spala na ukupno tri ministra, uz Miloševića i Aladrovića napustio ju je još samo ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić, i to prema vlastitom izboru. Za svoju službu Ćorić je nagrađen lukrativnom pozicijom u Hrvatskoj narodnoj banci, Aladrović se pasivizirao, a Boris Milošević vratio se u saborske klupe, u parlamentarnu većinu koja je tada brojala 77 ruku, jednu više od minimuma. I tamo nije bio jedini pod udarom USKOK-a, budući da je već prije, u sklopu afere Janaf, podignuta optužnica protiv nekadašnjeg gradonačelnika Velike Gorice, HDZ-ova Dražena Barišića. Odlaskom Čačićevih Reformista iz vladajuće koalicije, ovakva se parlamentarna većina u srpnju na neko vrijeme vratila na minimalnih 76 ruku.
Svi ovi događaji najveću su stranku puno koštali, i to dramatičnim padom rejtinga, koji je nakon privođenja jednog i pokretanja postupaka protiv druge dvojice ministara skliznuo na razine na kojima je HDZ zadnji put bio 2011. godine, neposredno prije nego što će na parlamentarnim izborima izgubiti vlast. Plenkovića je potom napustio i Zdravko Marić, popularni ministar financija, što je bio dodatni udarac njegovoj Vladi, a bilo kakvu pomisao na oporavak HDZ-ova rejtinga s posljednjim danima ljeta poljuljala je afera u Ini, koja je razotkrila pljačku plina vrijednog milijardu kuna iz strateške energetske kompanije usred najveće energetske krize svih vremena. I ovaj prljavi posao vodili su ljudi iz HDZ-a, a iako su je neposredno proveli oni s nižih stranačkih razina, njihova osobna povezanost s ljudima u samom stranačkom vrhu snažno je zaprijetila ugledu samog premijera. Uz to, pljačka je provedena preko Plinare istočne Slavonije, tvrtke kojom upravlja vukovarsko-srijemska Županijska skupština, u kojoj većinu opet čini HDZ, a na čelu tamošnje stranačke organizacije je Mario Banožić, ministar obrane koji već dulje vrijeme igra ulogu glavnog Plenkovićeva gromobrana pred munjama s Pantovčaka.
Očekivano, Plenković i njegova stranka bacili su se na sanaciju štete koja se uglavnom svodila na rezanje svih pravaca kojima bi ova afera mogla doći do vrha stranke i Banskih dvora. S druge strane, isticala se uloga mađarskog partnera u Ini zbog očito manjkavog sustava kontrole u kompaniji, što je omogućilo da direktor na četvrtoj razini upravljanja samostalno odlučuje o poslovima vrijednim do čak 20 milijuna eura, a da nitko ne primijeti što on radi. Vlada je zbog toga zatražila izmjenu modela upravljanja i odlazak kompletne Uprave Ine, no na Plenkovićev užas, poslušali su ga samo Mađari. Njihovi su članovi Uprave Ine podnijeli ostavke, dok je hrvatski trojac to odbio učiniti, očito računajući da će "otkaz" koji će im poslije uručiti Vlada moći sudski osporavati čime će sačuvati ugovorene otpremnine ukupno vrijedne više od četiri milijuna kuna. Ipak, s Mađarima se postigla suglasnost da je nužno mijenjati model upravljanja Inom, što su bezuspješno pokušavale provesti i ranije vladajuće garniture, sve od koruptivnog ugovora Ive Sanadera i Zolta Hernadija koji je Mađarima dao gotovo apsolutnu vlast u najvećoj hrvatskoj energetskoj kompaniji.
Ovoga bi puta, međutim, dodatni alat za željene promjene u Ini mogla dati energetska kriza. Iako je Mađarska na razini EU isposlovala poštedu od sankcija na uvoz ruske nafte, činjenica je da se stari energetski pravci u ovoj krizi teško mogu smatrati sigurnima, što jača pregovaračke pozicije Hrvatske, s obzirom na to da će i Janaf zasigurno postaviti uvjete Mađarskoj. Odlučnost da stvari u energetskom sektoru izvede na čistac ministar gospodarstva Davor Filipović pritom je pokazao i pokretanjem izvanredne revizije u Ini, ali i u HEP-u, vezano za trgovanje plinom, strujom i ugljenom.
Afera u Ini konačno je razigrala i do tada uglavnom bezidejnu oporbu, pri čemu je u središte pozornosti izbio Nikola Grmoja, mostovac na čelu Antikorupcijskog vijeća. Koristeći poziciju na čelu jedinoga tijela kojim ravna oporbenjak, a većinu čine vanjski stručnjaci, Grmoja je upriličio niz saslušanja tijekom kojih je javnost mogla čuti o presudnoj ulozi Plenkovića i njegovih ministara u gašenju sisačke rafinerije i preusmjeravanju nafte proizvedene u Hrvatskoj u Mađarsku. Na ova saslušanja HDZ je reagirao primanjem Hrvoja Zekanovića u parlamentarnu većinu. A od tog su čovjeka zazirali otkako je okrenuo leđa Plenkoviću zbog Istanbulske konvencije. Grmojinu koncepciju Zekanović je nastavio minirati redikuloznim ispadima, garniranim igračkama poput globusa, kartonskim likovima oporbenih čelnika, perikama i rogovima. HDZ, koji se kao stara stranka oduvijek zgražao nad populizmom i redikulizacijom koju su na političku scenu unijele nove opcije, na kraju je tako i sam bio prisiljen posegnuti za istim alatima.
Kraj godine vladajuća stranka ipak je dočekala s oporavljenim rejtingom, prema svim relevantnim anketama od sredine studenog naovamo. Iako na prvi pogled može zvučati paradoksalno, Plenkoviću je tu u velikoj mjeri pomogla nadolazeća ekonomska kriza i rekordno visoka inflacija, jer je izravnim novčanim transferima najugroženijima i zamrzavanjem cijena energenata i osnovnih proizvoda Vlada uspjela koliko-toliko kontrolirati udar na životni standard građana, zbog čega Hrvati ovu krizu još uvijek nisu osjetili u punom opsegu. Pitanje je, međutim, bi li i to pripomoglo oporavku HDZ-ova rejtinga da vladajućima, vlastitim nesnalaženjem u novim okolnostima, u pomoć nije pritekla oporba.
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, primjerice, kraj je godine svojim sugrađanima začinio najavom o poskupljenju vode od čak 20 posto, s obrazloženjem da je vodovod u lošem stanju i da mu treba novac za investicije, zanemarujući pritom činjenicu da kućni budžeti Zagrepčana već pucaju pod pritiskom inflacije i da oni novca za velike investicije u ovom trenu jednostavno nemaju. Iako je HDZ itekakav sukrivac za pucanje vodovodnih cijevi u Zagrebu, u koje se nije ulagalo čitavo desetljeće u kojem je ova stranka bila na Vlasti s pokojnim Milanom Bandićem, Tomašević je time HDZ-u omogućio da biračima s poslovično kratkim pamćenjem proda priču o Vladi koja daje i drugima koji uzimaju.
Sličnu taktiku HDZ pod Plenkovićevom palicom forsira i kada je riječ o odnosu prema Ukrajini, nastojeći postaviti razdjelnicu između svoje stranke i svih koji pokušaju kritizirati bilo koji Vladin potez vezano za situaciju u toj zemlji, a koje bez većeg ustručavanja naziva putinofilima. Ova je strategija do izražaja došla u saborskom glasanju o obuci ukrajinskih vojnika krajem godine. Iako za ovu odluku nije uspio osigurati nužnu dvotrećinsku potporu zastupnika, čime je zabilježio prvi veći poraz u parlamentu, HDZ korist iz ove priče pokušava izvući činjenicom da su zastupnici SDP-a, koji je, unatoč permanentnom raspadanju, i dalje njegov najveći oponent, prilično jasno pokazali da bi najradije digli ruku za ovu odluku, ali nemaju snage emancipirati se od svog bivšeg šefa, predsjednika države Zorana Milanovića.
A izostanak te emancipacije u pitanje dovodi i mogućnost prikupljanja 101 glasa za dotjerivanje Ustava, koji je i na ovoj temi pokazao niz slabosti u vidu neuređenih procedura i odnosa među ključnim državnim institucijama. Pitanje je hoće li se dovoljno ruku naći i za ustavne promjene koje su u saborskoj proceduri, a kojima HDZ namjerava dotjerati postupak provođenja narodnog referenduma, onoga na zahtjev birača. Izmjenama se pristupilo nakon još jedne referendumske inicijative, kojom je Most tražio nova pravila za donošenje odluka u izvanrednim situacijama poput pandemije, a koju je kontroverznom odlukom u proljeće srušio Ustavni sud. A čitavu priču, kao i emocije nacije, u svibnju je dodatno uzdrmao slučaj Mirele Čavajde, trudnice koja je nosila dijete s tumorom na mozgu i vrlo slabim šansama za preživljavanje. Suočena s mišljenjem liječnika da će dijete, čak i ako preživi, živjeti kao biljka, Čavajda je zatražila prekid trudnoće, no i nakon duge pravne bitke i rješenja komisije Ministarstva zdravstva da na to ima pravo, ispostavilo se da to ne može učiniti ni u jednoj bolnici u Hrvatskoj pa je na kraju upućena na pobačaj u Sloveniju o trošku HZZO-a.
Iako je Ustavni sud već protumačio kako hrvatski Ustav jamči pravo na pobačaj u skladu sa zakonom, parlamentarne stranke ljevice zatražile su da se u okviru ustavnih promjena ovo pravo izrijekom unese u temeljni dokument države. Vladajući se iz ovoga nastoje izvući tumačenjem da je pobačaj već reguliran Ustavom i da je problem u praksi koja će se poboljšati, no sve skupa ostavilo je dojam licemjerne politike koja s jedne strane tvrdi da jamči pravo na pobačaj, a s druge ne čini ništa da bi to pravo osigurala i u praksi, izbjegavajući tako dati jasan odgovor na identitetska pitanja kako se ne bi zamjerila vlastitom biračkom tijelu.
Rupe u različitim sustavima u godini za nama ponovo su se pokazale i na primjeru popisa stanovništva, čiji su rezultati uglavnom potvrdili crne prognoze demografa i pokazali da je Hrvatska u proteklih 10 godina izgubila gotovo desetinu stanovnika, što je veći pad nego u desetljeću koje je obuhvaćalo i rat. Točnima su se pokazale i procjene o starenju stanovništva, a posebno je zabrinjavajući podatak o znatnom smanjenju udjela žena u fertilnoj dobi u ukupnom stanovništvu. Popis je još jednom prokazao i nepravde u poreznom sustavu jer, dok je broj stanovnika i kućanstava padao, broj stambenih jedinica se povećavao, što je rezultat pravila koja oporezuju rad, a pošteđuju i potiču rentijerstvo. Istodobno, pokazalo se da nam broj zdravstvenih osiguranika za više od 200.000 premašuje broj stanovnika. U prvi je plan još jednom izbio i broj birača po pojedinim izbornim jedinicama, jer se sada i formalno pokazalo da izborne jedinice naveliko krše zakonsku odredbu po kojoj po broju birača od prosjeka ne bi trebale odstupati za više od pet posto. I to mnogo dramatičnije nego 2010. godine, kada je Ustavni sud prvi puta ukazao na činjenicu da je u pitanje dovedeno ustavno načelo jednakosti glasa. Kraj godine tako smo dočekali uz najavu novih odluka Ustavnog suda, koje bi, više od desetljeća kasnije, trebale osigurati zakonske izmjene koje će vratiti povjerenje u parlamentarne izbore.
Da Hrvatska ni nakon tri desetljeća ne uspijeva urediti stanje u državnoj upravi pokazao je, pak, posljednji rebalans državnog proračuna za 2022. godinu. Njime su prebačene čak 5,3 milijarde kuna iz EU fondova pa će se završetak brojnih projekata koji su trebali biti financirani u proteklom sedmogodišnjem razdoblju ugurati u posljednjih 365 dana kad će uopće biti moguće povući taj novac. Zbog toga su u ovogodišnjem proračunu znatno povećani prihodi koje država planira namaknuti iz EU fondova, no projekcije za sljedeće godine pokazuju kako nema ambicije da se jednakim ritmom nastavi i nakon nje. A razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da su svi svjesni kako Hrvatska nema administrativne ni druge kapacitete za povlačenje tog novca jer se, nakon godina i godina uhljebljivanja stranački podobnog kadra bez potrebnih vještina, sada suočava i s kroničnim nedostatkom radne snage, primjerice u graditeljstvu. Posebno je to bolno kad je u pitanju obnova nakon potresa u Zagrebu i Petrinji, koja je i dalje u povojima, pri čemu i dalje kaska povlačenje novca iz Fonda solidarnosti EU, iz kojeg se imaju obnoviti javne zgrade i infrastruktura. Kako sada stvari stoje, planirane bi iznose na kraju mogla povući samo Crkva, koja očito ima i znanje i volju za provedbu kompliciranih radova na obnovi spomeničke baštine u svom vlasništvu, dok vladini resori u tome debelo zaostaju.
Ipak, nije posve točno da se na planu povlačenja fondova EU nemamo čime i pohvaliti. Svijetla točka je izgradnja Pelješkog mosta i konačno cestovno povezivanje juga Hrvatske s ostatkom državnog teritorija. Sa svečanog otvaranja mosta u srpnju, uz poruku kako se radi o svehrvatskom projektu koji ne razdvaja, nego spaja, Plenković se mogao pohvaliti da je pod njegovim vodstvom konačno završen višegeneracijski projekt, najveći koji je Hrvatska financirala uz pomoć fondova u prvih sedam godina svog članstva u EU. Gradnju Pelješkog mosta EU je sufinancirala s 357 milijuna bespovratnih eura, a cestom se preko njega u svojoj Neveri prvi provezao Mate Rimac, čovjek u kojeg se Vlada u dobroj mjeri uzda i kad je riječ o drugim EU projektima, onima koje planira financirati u okviru 6,3 milijarde eura teškog paketa iz mehanizma oporavka.
Prvi dani nove godine pokazuju, pak, rezultate krupnih koraka koje je Hrvatska u prošloj napravila što se tiče čvršćeg povezivanja s Europom – u istom danu ušli smo i u Schengen i u eurozonu što je, opet, bila težnja više generacija hrvatske politike. Uvođenje eura pritom je naišlo i na brojne kritike zbog prepuštanja monetarnog suvereniteta u neizvjesnim vremenima. Ipak, mnogo je više onih koji taj potez pozdravljaju, svjesni da je pred nama vrijeme viših kamata, a time i premija koje će plaćati država, što znači i manje mogućnosti zaduživanja. Jasno je da je već razdoblje prije uvođenja eura Hrvatskoj donijelo benefite na tom planu, a za usporedbu dovoljno je vidjeti susjednu Mađarsku, koja u studenom bilježi inflaciju od čak 24 posto, najvišu u Europi.
I dok su uvođenje eura pratile i negativne reakcije, ulazak u schengensko područje bez iznimke je dočekano kao pozitivna vijest, a što to za Hrvatsku znači, ne treba puno obrazlagati. Hrvati sada mogu bez ikakvih prepreka prijeći praktički cijelu Europu, a to znači i znatno manje troškove za naše gospodarstvenike, čiji kamioni više neće morati čekati na granicama.
Da bi ostvarila ovaj cilj, Hrvatska je u šest godina morala ispuniti gotovo 300 kriterija, u najvećoj mjeri vezanih za najdužu i konfiguracijski najzahtjevniju granicu s BiH. I kad se činilo da je sve gotovo i da je ulazak u Schengen stvar puke formalnosti, u samom finišu razvila se prava drama jer su neke članice inzistirale da se o ulasku odlučuje u paketu s Rumunjskom i Bugarskom. Na kraju se stvar završila pozitivno za nas, no da takav kraj i nije bio posve izvjestan, svjedoči izjava Davora Božinovića, potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova, kako se ni 10 minuta prije nego što je odluka i formalno donesena nije usudio Plenkoviću poslati poruku da je gotovo.
A da staru godinu zaključimo i u novu uđemo u pozitivnom tonu, pobrinuli su se naši nogometaši. Usprkos srebru iz Rusije, našu reprezentaciju nitko nije ubrajao među favorite Svjetskog prvenstva u Kataru. Momci su ipak odigrali impresivan turnir i završili ga osvajanjem brončane medalje, što bi danas uspjehom smatrale i neke nogometne velesile koje su ga morale ranije napustiti. Naravno, i ovaj uspjeh su pratile i pratit će dvojbe o ispravnosti taktike na pojedinim utakmicama, no ono što nitko ne može osporiti jest to da je Hrvatska na ovaj turnir poslala najbolje što ima. I to treba imati na umu kada se divimo uspjesima naše nogometne vrste i govorimo kako bismo se na njih trebali ugledati i u drugim područjima. Da, formula uspjeha je pustiti najboljima da rade ono što trebaju raditi i nema razloga da nam, primjerice, i obnovu ne vodi neki Luka Modrić?
No treba znati da uspjeh reprezentacije nije došao preko noći, da je ona nosila neke rane iz 2008., 2012., ili 2016. godine i da se ono što vatreni sada mogu ostvariti dugo stvaralo. Pitanje koje čeka odgovor jest – jesmo li i na drugim područjima spremni jednako zapeti i krenuti u izgradnju novog sustava ili ćemo se prepustiti dosadašnjim navadama i kao situaciju u kojoj će se Hrvatska ponovo moći nositi s najboljima čekati Euro 2024.?
Izvorno objavljeno u Večernjakovom godišnjem specijalu „Hrvatska i svijet 2023.“ koji možete pronaći na kioscima za 15 €