Kada su trojica odvažnih članova makarskog Speleološko-alpinističkog kluba \"Ekstrem\" u siječnju 2007. godine \"u jednom dahu\", tijekom pet dana, prehodala masiv Biokovo od Dubaca do Baćinskih jezera u dužini od stotinjak kilometara i na taj način utemeljila planinarsko-alpinistički trofej \"Biokovski vuk\", ni slutili nisu da će morati čekati duže od pet godina da bi netko napokon ponovio pothvat i zavrijedio tu titulu.
Ruta samo za \"luđake\"
Bjelovarčanin Željko Vinković, predsjednik HPD Bilogora, prvi je planinar kojem je, u doduše povoljnijim vremenskom prilikama, konačno pošlo za rukom ponoviti pothvat i okititi se titulom \"Biokovski vuk\". Nakon odvažnih Makarana on je prvi koji je alpskim stilom, sa 20-ak kilograma teškim ruksakom na leđima, u četiri i pol dana hodanja uspješno prošao tom uzdužnom rutom na koju se, kako u šali reče, odlučuju samo \"luđaci\". Po teško prohodnom i opasnom vršnom grebenu dalmatinske kraljice planina, od njezine najsjevernije do najjužnije točke, prije su pokušale proći tek dvije ekipe, no obje su morale odustati. S Vinkovićem su na tu avanturu krenula još trojica njegovih bjelovarskih kolega, Željko Pranjić, Đuro Gustović i Zvonimir Miškulin, no prvi je zbog žuljeva bio prisiljen odustati već drugog dana, dok su druga dvojica, također zbog ozljeda, morala odustati trećeg dana hodanja na polovici zahtjevnog uspona na Sutvid.
Nedostatak vode
– Nastavio sam dalje sam, jer bio sam u dobrom stanju i nisam osjećao pretjerani umor. Procijenio sam da imam još dovoljno snage i nisam se pokajao – zadovoljno ističe Željko prisjećajući se situacija od kojih neke i nisu bile posve ugodne.
– Već drugog dana imali smo problem s vodom pa smo morali otapati snijeg, no kasnije je vode ipak bilo dovoljno – kaže dodajući da je svaki od njih u tim uvjetima trebao četiri do pet litara vode. Uz opasnu i teško prohodnu stazu, koja je većim dijelom nemarkirana, najveći problem ovakvih pohoda upravo je teška oprema, jer svatko na leđima uz hranu i vodu mora nositi i šator, podlošku za spavanje te rezervnu odjeću i drugu potrebnu opremu poput lampe, kuhala i sličnih pomagala. No svaka kap prolivenog znoja, kaže, vrijedna je užitka, jer ipak je to jedinstveno iskustvo.
U sjećanju će mu, kaže, ostati divokoze, koje su ga s distancije pratile, nekoliko poskoka te divlji konji koji su ga dobrano uplašili. Poseban užitak bile su priče o vukovima koje je četvrtu noć, spavajući u jednom selu, slušao od čobana koji ih na tom potezu često susreću.
Svaka cast stari,...nadam se da cu i ja u svom zivotu bar jednom proci tu rutu. Nego,...pitam se,...kad se covjek upusta na jedan takav put vrhovima planimna poput Biokova, Dinare ili Velebita,......mora li covjek imati sa sobom oruzije,...mislim bar kakva pistolj zbog eventualno vukova ili jos gore medvjeda?