Prekini vezu ako te dečko nazove k....m zato što si otišla na kavu s prijateljicom

Stvarno nećeš doći da se vidimo danas?”

“Sorry, već sam se dogovorila s frendicom za piće, ne mogu je ponovno otpiliti. Rekla sam ti to jučer, zaboravio si?”

“Znači bitnija ti je ona od mene?”

“OMG, nije, znaš da te volim. Ali nisam je vidjela dugo i već sam tri puta odgađala. Vidjet ćemo se sutra, i ti se dobro provedi. <3”

“Ne znam zašto smo uopće u vezi kad nikad nemaš vremena za mene. Ako nemaš vremena, ne trebamo ni biti zajedno. Izaberi – ona ili ja. ODGOVORI!! ODMAH!”

“NE RAZUMIJEM. Što hoćeš da ti kažem, zašto se ponašaš tako?”

“Tako sam i mislio. Ćao, k*rvo”.

Ovakva komunikacija SMS-ovima između mladih tinejdžera koji su u vezi tipičan je primjer elektroničkog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Navikli su se na nju mladi, osobito djevojke, a nastavnici u srednjim školama baš je i nisu svjesni. Utvrdili su to u feminističkoj neprofitnoj udruzi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje kad su u sklopu projekta Mogu reći NEĆU proveli istraživanje među mladima i nastavnicima te nastavnicama.

Udruga djeluje već 24 godine i provodi programe usmjerene na prevenciju nasilja u vezama mladih, poticanje društvenog aktivizma, promociju jednakih mogućnosti za muškarce i žene na tržištu rada, povećanje sudjelovanja žena u donošenju odluka te promicanje i zaštitu reproduktivnog i seksualnog zdravlja pa se ovaj projekt savršeno uklopio u ono na čemu rade već godinama. Cilj mu je, kažu, suzbiti elektroničko nasilje i osnažiti tinejdžere, posebice djevojke, da mu se suprotstave.

– Dečki takav tip nasilja ne smatraju problemom, njima je ono što se klasificira kao nasilje smiješno, dok cure to drukčije doživljavaju i teže ih pogađa – kaže Sanja Cesar, voditeljica CESI-jeva programa Spol, rod i seksualna prava.

U projektu koji sufinancira Europska unija u okviru Programa o pravima, jednakosti i građanstvu osim CESI-ja sudjeluje i Autonomni ženski centar (Srbija), Fundación Privada INDERA (Katalonija, Španjolska) i NANE – organizacija za ženska prava (Mađarska), a istraživanje se provelo u svim tim zemljama.

Kako bi se približili mladima između 15 i 19 godina, kojima se obraćaju, CESI je postavio i web-stranicu Nechupedia, svojevrsni online vodič za prepoznavanje elektroničkog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u partnerskim vezama mladih, gdje se može odgovarati na kvizove, pročitati kako reagirati ako na internetu naletite na svoju golu sliku koju je u međumrežje “pustio” vaš bivši, saznati što je to “sekstanje”, “prolistati” abecedu samopoštovanja, pogledati video u kojem ćete saznati kojih je to sedam odgovora na iritantna pitanja ili onaj koji će razjasniti kako znati da je vaša veza dobra ljubavna priča, a koji znakovi govore da bi mogla postati horor... Otvorili su i Facebook stranicu “Nasilne veze su bezveze”, ali i Instagram te Tik Tok profil “mogurecinecu”, a izdali su i časopis za mlade True 2 You, u kojem navode razne primjere seksualnog elektroničkog nasilja.

– I mladići su izloženi takvom tipu nasilja, ali u dvostruko manjoj mjeri nego cure – kaže Nataša Bijelić, stručna suradnica na programu Spol, rod i seksualna prava i za CESI istraživanja.

Pa što onda, prema istraživanju koje je proveo CESI, doživljavaju djevojke, a što mladići? Najčešća forma digitalnog nasilja koje doživljavaju djevojke seksualni su komentari. Točnije, 72% djevojaka bilo je izloženo online seksualnim komentarima vezanim uz njihova tijela, devet posto djevojaka bilo je izloženo ucjenama seksualne prirode, poput “objavit ću ti fotke ako ne...”, dok je sedam posto djevojaka bilo izloženo objavi videa ili fotografija koje su nekome poslale privatno. S druge strane, prijetnje fizičkim nasiljem najčešća su forma digitalnog nasilja koje doživljavaju mladići – 44% njih bilo je izloženo online prijetnjama vezanim uz njihovu fizičku sigurnost, 25% mladića bilo je izloženo zlobnoj/uvredljivoj online objavi, a 20% njih bilo je izloženo pritisku gledanja online pornografije ili sudjelovanja u radnjama inspiriranim pornografijom. Zahtijevanje da se dijeli lozinka za društvene mreže, kažu u CESI-ju, također je vrsta nasilja koju je iskusilo 14 posto djevojaka te pet posto mladića. Nasiljem smatraju i promjenu profilne fotografije jer je to partner/ica zahtijevao, što je učinilo šest posto djevojaka, a tri posto mladića. Njih 11% izjavilo je također da je partner napravio izmjene na online platformama bez njihova znanja, a primanje neželjenih poruka s nečijim intimnim dijelovima tijela također je nasilje, kojemu su više bile izložene djevojke nego mladići.

“Širi se i novi trend slanja neželjenih golih slika – poznatim ili nepoznatim osobama. S obzirom na to da su muškarci ti koji najčešće šalju fotografije svog spolovila djevojkama i ženama koje često i ne poznaju, stvoren je izraz “dick pic”. Mnoge žene i djevojke aktivne na društvenim mrežama barem su jednom dobile neželjeni dick pic. Neke su se uplašile, nekima je to bilo smiješno, ali, bilo kako bilo, svatko od nas zaslužuje koristiti internet bez toga da nam muškarci šalju fotografije svog spolovila u inbox”, opisuju na stranici Nechupedia.

Problem je i tzv. digitalna kontrola u vezi koja se očituje kao pretjerano slanje poruka pa osoba očekuje od partnerice/partnera da bude dostupna/dostupan čitavo vrijeme i odmah odgovori na poruke, što za 40 posto mladih nije oblik nasilja u vezi, dok njih 36 posto ne zna radi li se tu o nasilju. Veći broj mladića nego djevojaka ovo ponašanje ne smatra nasiljem (58 posto naspram 34 posto).

Reakcije mladih na osvetničku pornografiju tj. objavljivanje videa/fotografija partnerice bez njezine suglasnosti pokazuju da bi većina mladih prekinula vezu ili bi se obratila prijateljima za pomoć, dok je traženje pomoći od roditelja, nastavnika i policije pri dnu ljestvice.

A kakve su reakcije mladih na osvetničku pornografiju iz pozicije promatrača? Većinom kažu da bi oni uglavnom bili zabrinuti za žrtvu (40 posto).

– Iako mladi znaju da je takvo ponašanje neprihvatljivo, kao i da je ova vrsta nasilja nešto što žrtvu duboko pogađa, zabrinjava podatak da četvrtina mladića i petina djevojaka okrivljuju žrtvu za nasilje – kažu u CESI-ju.

Što se tiče nastavnika i nastavnica u srednjim školama, tema nasilja u adolescentskim vezama, posebice elektroničkog seksualnog nasilja, uglavnom nije dio njihovih profesionalnih razgovora, a o njoj se rijetko razgovara i s roditeljima. Nastavnici čak nisu bili ni sigurni što se sve točno ubraja u nasilje, tek jedna četvrtina smatra da je nasilje u adolescentskim vezama ozbiljan problem, dok gotovo polovina nije sigurna, iako je 40% nastavnica i nastavnika svjedočilo slučaju nasilja u vezi u njihovoj školi ili je bilo informirano o njemu. Čak 60% nastavnika i nastavnica vjeruje da su djevojke u istoj mjeri nasilne kao i mladići, iako brojna istraživanja ukazuju na to da su one daleko češće žrtve nasilja muškaraca. Također, uglavnom ne mogu procijeniti dobivaju li mladi prve informacije o seksu i seksualnosti uglavnom na internetu, i to na pornografskim stranicama, iako i to potvrđuju podaci različitih istraživanja. Veći broj nastavnica i nastavnika (oko 60%) izjavljuje da su bili informirani, direktno ili indirektno, da je njihova učenica bila žrtvom nasilja u usporedbi s učenicima (17%). Međutim, velik dio nije siguran imaju li učenici i učenice u njih dovoljno povjerenja da zatraže pomoć u slučajevima nasilja u vezama. Oko dvije trećine smatra da bi njihova uloga u radu s mladima trebala uključiti bavljenje problemom elektroničkog seksualnog nasilja u partnerskim vezama mladih i 61% ocjenjuje vlastito znanje kao prosječno. Oko trećine nastavnica i nastavnika procjenjuje da bi bili u stanju, s obzirom na trenutačno znanje i iskustvo, pomoći učenici/učeniku koji dožive fizičko nasilje, elektroničko nasilje, te u manjoj mjeri pružiti pomoć u slučajevima psihološkog i seksualnog nasilja u vezama. Nešto više od četvrtine nastavnica/ka je uključeno u preventivne aktivnosti provedbom različitih preventivnih programa/radionica u školi.

S obzirom na to da su bili izuzetno zainteresirani da se bolje upoznaju s uzrocima i posljedicama elektroničkog nasilja u partnerskim vezama mladih, CESI je osmislio i niz različitih edukativnih materijala za nastavnike i nastavnice, a osmislili su i edukacijski program te su proveli seminare osposobljavanja vršnjačkih edukatora i edukatorica iz različitih gradova. Idealnim se stoga pokazao trening kojim su za edukatore osposobili trideset učenika i učenica iz devet srednjih škola, koji svojim vršnjacima govore o elektroničkom seksualnom i rodno uvjetovanom nasilju u intimnim partnerskim odnosima. Kroz osam radionica educirali su vršnjačke edukatore iz Medicinske škole Osijek, Strukovne škole Vinkovci, Srednje škole D. Stražimira iz Svetog Ivana Zeline, Škole za medicinske sestre Vrapče, Srednje škole Ban Josip Jelačić iz Zaprešića, Srednje škole Glina, Gimnazije Ivana Zakmardija Dijankovečkoga iz Križevaca, Ekonomske škole Požega i Gospodarske škole Varaždin.

– Kada o takvim temama mladi razgovaraju sa svojim vršnjacima, više su otvoreni. Nastavnicima se jako malo obraćaju, učinilo je to tek 10 posto učenica i jedan posto učenika – kažu Sanja Cesar i Nataša Bijelić iz CESI-ja.

Da je tome tako, svjedoče i Patricia Penezić te Nikolina Sinković, učenice četvrtog razreda Škole za medicinske sestre Vrapče i edukatorice koje je CESI obučio kako bi pomogle svojim vršnjacima. U svojoj školi o digitalnom nasilju razgovaraju s učenicima prvog razreda, i to za vrijeme razredne nastave, a najviše su se otvorili, kažu, upravo tijekom jednog sata kad nije bilo profesora.

– Radimo s njima oko pola godine i tek su sad počeli otvoreno razgovarati, neki čak i dijele svoja iskustva. Nastojimo radionicu učiniti interaktivnom tako da zadamo temu, postavljamo pitanja, a oni odgovaraju. Primjerice, kad ih pitamo je li nasilje kad ti dečko ili cura stalno šalje poruke i nastoji te kontrolirati ili ispituje zašto ne provodiš više vremena s njim/njom, većina njih kaže da je to normalna briga i to ne bi svrstali u nasilje. No kad netko u svakom trenu mora znati s kim smo, gdje smo i što radimo, radi se o manipulatoru, a mi im nastojimo razjasniti što je nasilje i kako ga prepoznati te kako, na kraju, i izaći iz takve veze – pričaju Patricia i Nikolina.

Postoji li mogućnost da se manipulator promijeni, pitamo ih?

U pravilu – ne, slažu se. No mnogi tinejdžeri opravdavaju takvo ponašanje, kažu, pod izlikom da je riječ o ljubavi.

– Kad se radi o slanju privatnih fotografija koje kasnije druga strana zlorabi pa ih pokazuje svojim prijateljima ili na društvenim mrežama, često znaju reći – sami su si krivi što su takve fotografije slali, okrivljujući, dakle, žrtvu nasilja – ističu 18-godišnjakinje, a i ljubomora je, smatraju njihovi kolege, znak ljubavi.

– Kažu – postoji dobra i loša ljubomora, a poželjno je, dodaju, da u vezi postoji doza “dobre” ljubomore. No kad ih se pita kakva je to dobra, a kakva loša ljubomora – na kraju dođu do zaključka da je ljubomora – ljubomora i da jednostavno nije dobra – kažu djevojke i dodaju da se takva vrsta nasilja počinje pojavljivati čim počnu izlaziti, zbog čega su one odlučile podučavati svoje kolege prvaše – upravo zato što smatraju da je to doba kad su ljubavne veze još u začetku. Javile su se same, ističu, da prođu edukaciju jer smatraju da se jako malo zna o ovoj temi.

– I ranije smo sudjelovale u nekim radionicama i edukacijama o sličnim temama pa smo htjele ta znanja proširiti, ali i temeljem osobnih iskustava približiti se ovoj temi. No dok se o njoj razgovara, kod mnogih je prisutan sram, a kad se ne reagira, uvijek su tu i posljedice, bilo psihičke, u obliku manjka samopouzdanja, da ne govorimo o težim oblicima, pa stoga intenzivno radimo na tome da učenice i učenike osvijestimo kako je važno potražiti pomoć – kažu Nikolina i Patricia koje na radionicama koje vode govore i o zaštiti privatnosti, o tome kako zaštititi fotografije i online komunikaciju, ali i kako reagirati ako smo promatrači.

U tom slučaju važno je, naglasit će Sanja Cesar, reći osobi koja trpi nasilje da smo tu za nju, da primjećujemo što se događa, bez optuživanja, napadanja i uplitanja u odnos dvoje ljudi, a osoba će prihvatiti savjet tek kad u njoj sazre odluka da je vrijeme da iz takve veze izađe. Postoji, kažu u CESI-ju, nekoliko razloga zbog kojih ljudi ne reagiraju u takvim situacijama, bilo da se boje za vlastitu sigurnost, misle da će reagirati netko drugi pa nema potrebe da se oni miješaju, ne žele ulaziti u sukobe ili misle da njihova reakcija neće ništa promijeniti. No u takvim situacijama, kažu u CESI-ju, često se dogodi da čekajući da netko reagira, nitko zapravo to ne učini. Istodobno, ako barem netko reagira, druge osobe pronalaze hrabrost da učine isto. Ovaj problem uviđa sve veći broj škola koje su se CESI-ju počele javljati sa željom da se i kod njih provede takav tip edukacije.

– Ovakve teme nisu dio školskog kurikuluma, a trebale bi biti – govore Sanja Cesar i Nataša Bijelić, a s njima se slažu i Patricia i Nina.

– Kao zdravstvena škola imamo barem priliku dobiti znanja o seksualnom odgoju, i to više nego drugi učenici drugih strukovnih zanimanja. Imamo priliku biti u bolnicama, pitati i osobne stvari koje nas muče i sestre i liječnike. No to učenici nekih drugih strukovnih zanimanja ne mogu, a s edukacijom o tim temama, kao što su spolno prenosive bolesti, vjerojatno se ne susreću ni u školi. I to nije dobro – kažu djevojke Patricia i Nikolina te predlažu da bi se, primjerice, o cyberbullyingu moglo govoriti na satu informatike.

A kad to već nije dio redovne nastave informatike, da barem na kraju ovog teksta razjasnimo kako prepoznati cyberbullyja. Koristeći tehnologiju za uznemiravanje, sramoćenje, ponižavanje ili vrijeđanje druge osobe, takve osobe, kažu iz CESI-ja, opetovano šalju uvredljive poruke i pokreću glasine s ciljem sramoćenja i ponižavanja. Najčešća meta su im vršnjaci iz bliske okoline, zbog čega se cyberbullying često smatra oblikom vršnjačkog nasilja.

– S nasilnim ponašanjem ovakve osobe počinju tijekom srednje škole, djeluju najčešće javno, na društvenim mrežama i chat aplikacijama. Hrane se smijehom i pozitivnim reakcijama svoje okoline – to im je vjetar u leđa, a namjera im je da svoju žrtvu isključe iz društva – kažu u CESI-ju.

Uz njih, nasilnici su i cyberstalkeri koji također koriste tehnologiju kako bi špijunirali drugu osobu, najčešće djevojke u koje su “ludo zaljubljeni”. I jedni i drugi, kažu u CESI-ju, postojali su puno prije interneta, no danas rijetko zlostavljaju svoje žrtve bez pomoći tehnologije.

– No sva nasilna djela, uključujući elektroničko nasilje, uvrede i prijetnje, kaznena su djela za koja su predviđene sankcije, uključujući novčane kazne ili kaznu zatvora. Ovo se također odnosi i na slučajeve kad su počinitelji maloljetnici, a smatra se osobito teškim djelom ako su žrtve maloljetnici – zaključuju u CESI-ju.

VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"

Video: Zajednica poduzetnika i obrtnika