Pitam se jesam li to sanjao – da je HDZ-ova koalicija prije 14 dana odnijela uvjerljivu izbornu pobjedu nad SDP-ovom, a da je razlika iznosila 11,5 postotnih poena. Vidio sam, naime, prvo poslijeizborno istraživanje javnog mnijenja po kojemu desna koalicija dobiva, istina, više glasova nego lijeva, no vodi manje od 4 postotna poena (28,2% prema 24,6%).
Što se to dogodilo da je desna koalicija ekspresno “izgubila” trećinu potpore birača (sa 41,42% na izborima pala na sadašnjih 28,2% u anketi), a lijeva koalicija prošla manje loše jer je u odnosu na izbore izgubila oko petinu potpore birača (sa 29,93% na 24,6%). Nije, naravno, riječ o snu, nego su to naši anketari, uvijek isti, nastavili nesmetano, kao da nije bilo izbora, prezentirati svoja istraživanja mišljenja hrvatskih birača.
Nije li vrijeme da znanost otkrije u čemu je defekt
Kako ovakav raskorak između anketa i stvarnih rezultata na izborima već postaje pravilo, nije li vrijeme da znanost otkrije u čemu je defekt. Koliko pratim, u drugim zemljama ankete su prilično točne i pogriješe u skladu s dopuštenom greškom u uzorku koja iznosi nekoliko postotnih poena. Kod nas se, naprotiv, ankete izrazitije razlikuju od stvarnosti. Sada, istina, anketari “gađaju” trend i raspored političkih snaga (do prije nekoliko mjeseci nisu ni to jer je SDP stalno vodio ispred HDZ-a), ali u krivim omjerima. Možda je problem u “reprezentativnom uzorku” koji anketari rabe. Jednostavnije rečeno, telefonima zovu “krive” ljude. Pa pogriješe više no što bi to bilo dozvoljeno. No, zanimljivo, ovdje se otkriva i druga zakonitost. Koliko anketari zakidaju desnu koaliciju (najviše), sada već i lijevu, neki politički puleni prolaze, naprotiv, uvijek bolje nego na izborima.
Najviše je to bilo primjetno kod Laburista, koji su se sve ove godine vrtjeli u omjerima od 7 do više od 10%, da bi na prošlim izborima “nestali” preko noći. I sada popularni ORaH dobiva po anketama više od trećine više no na izborima. Ankete su u takvom raskoraku da su postale upitno pouzdane, no i dalje ih svi mi u medijima prihvaćamo i “repetiramo” kao Sveto pismo. I širimo dalje do zadnjeg kutka medijskog prostora. Po čemu su to hrvatski birači tako posebni da su anketarske greške znatnije no u drugim zemljama? Reći da anketarske tvrtke, a imaju referencije, rade pogrešno, bilo bi ocijenjeno kao jako zločesto. Ili bi značilo da vjerujemo teorijama zavjere. Jer, eto, ispada da netko “svevišnji” uvijek uz pomoć anketa želi interesno pomaknuti hrvatsko biračko tijelo u željenom smjeru. No to se ne događa samo na prostoru anketiranja nego i na prostoru medijskih i znanstvenih analiza.
Dragi Ivo i dragi Zoka
Ovdje počesto vlada posebna vrst opijenosti željenim. Ona je svojedobno bila rezultirala polubožanskim odnosom prema dvojici hrvatskih političara. Ivi Sanaderu i Zoranu Milanoviću. Oni su imali tako dobar CV, kao da su ih birali headhunteri. Bili su to, u doba kada su preuzimali svoje stranke, najbolji “primjerci”. To su bili i u vrijeme kada su pobjeđivali na izborima. I kada su zauzeli u anketama prva mjesta na ljestvici najpopularnijih. I što nam se s njima poslije dogodilo? Sve suprotno. “Dragi Ivo” i “dragi Zoki” postali su svoja suprotnost. I nisu više dragi. Jedini koji ovdje nije bio opijen jest hrvatski birač. Ni anketari ni analitičari nikako da shvate da narod doživljava iskrenost na drukčiji način. I da popeglani, tzv. urbani imidž i pedigre sam po sebi ne mora značiti mnogo. Pogotovu kad se taj izvanjski “gladac” razotkrije kao unutrašnji “jadac”. A tu onda ne mogu pomoći ni ankete ni analitike.
>>Bude li razuma, aktualna vlada trebala bi imati skraćeni mandat
>>Dosta naricanja nad SDP-om, idu izbori koji će puno toga promijeniti
ja bih ankete (ne)popularnosti političara i stranaka strogo zakonom zabranio. Ne bi bilo loše uz neke izbore provesti i referendumić o anketama. Imamo pravo na nemaltretiranje. Ko da su političari pjevači pa imamo top ljestvice