Tehnički premijer Zoran Milanović izazvao je popriličan skandal na Pantovčaku. Došao je na rutinske konzultacije kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i umjesto da poštuje ne pretjerano zahtjevan protokol, on je demonstrativno pokazao da mu šefica države ide na živce. Hladno joj je pružio ruku i žurno projurio pored nje uopće je ne pogledavši u oči. Demonstrativno je odbio zajedničku fotografiju. Milanović ima pravo na svoje preferencije i, blago rečeno, ne baš neko dobro mišljenje o predsjednici. Nije mu simpatična kao što, uostalom, mnogim građanima nije simpatičan premijer. Problem je u tome što Milanović ne može zatomiti svoje osjećaje čak ni u trenutku kada vodi državnički razgovor o sastavljanju nove vlade.
Kao predstavnik jedne od dviju najjačih političkih grupacija on je na Pantovčak došao službeno pa je trebao smoći toliko državničke snage da pristojno pozdravi svoju domaćicu. Pokazujući neotesanost i očiti nedostatak dobrog kućnog odgoja, nehotice je pokazao i što misli o hrvatskim građanima koji uglavnom poštuju instituciju predsjednika. Umjesto suzdržanosti i kurtoaznog uvažavanja, pokazao je bahatost i aroganciju. Kao da se vraća u neka prošla vremena kada još nije poznavao američkog PR gurua Alexa Brauna koji je začuđujuće dobro ispeglao njegov imidž u predizbornoj kampanji. Ne treba nam pristojan premijer samo dva mjesece kampanje, nego cijeli mandat. Samo dan poslije skandala na Pantovčaku tehnički premijer je umilno ponudio predsjedniku Mosta Boži Petrovu mjesto predsjednika Sabora. Prema Petrovu je bio krajnje pristojan i obziran.
Ali kako možemo znati koji je Milanović pravi kada se u samo 24 sata može pretvoriti iz neotesanca u zlatoustog laskavca? Je li pristojan prema Petrovu samo zato što mu treba i jer očekuje da će s njim sklopiti koaliciju koja mu osigurava vlast? Što će se dogoditi ako Petrov ne prihvati ponudu (što će se najvjerojatnije dogoditi)? Hoće li onda prema njemu pokazati ono bahato lice koje smo vidjeli na Pantovčaku? Bojim se da pravi Milanović nije onaj Braunov samozatajni čovjek iz kampanje, nego onoj kojeg smo upoznali prije dolaska čudotvornog Amerikanca.
Gospodin Milanović dobro predstavlja sve one koji su ga birali i dali mu svoj glas. Ni poklič "ili mi ili oni" nije ni dobar, ni pristojan, ni kulturan, ni tolerantan ali ima dobru prođu među onima koji su birali Milanovića. Dakle, savršen sklad između birača, izabranog i njihovih postupaka.