HDZ, pa onda i Vlada, imaju problem i, premda se manifestno čini da je to Tihomir Orešković, zapravo je to Tomislav Karamarko kao predsjednik HDZ-a. Naime, nije problem u tomu što je Orešković lupio šakom o stol jer je to morao učiniti kako bi zaštitio svoj premijerski autoritet i vjerodostojnost “trorogog čudovišta” u zemlji i inozemstvu. Problem je što ga je na pokazivanje mišića natjerao prvi potpredsjednik Vlade, i to prilično drsko, na odluci koju premijer donosi sâm na temelju informacija koje zna, ili bi trebao znati, samo on u Vladi.
Dakle, iako ne zna što i premijer, Karamarko se drznuo javno reći, zanemarujući i zakonske kriterije za razrješenje ravnatelja SOA-e, kako Oreškoviću ne preostaje nego potpisati smjenu “jer smo inače u blokadi”. Ali ni blizu kao kad je Zoran Milanović bio premijer pa su predsjednica i nacionalna sigurnost takvu “blokadu” izdržali godinu dana. Iako smo na ovim stupcima i prije Karamarka pisali kako je krajnje vrijeme da Orešković odluči jer odugovlačenjem ništa ne postiže, Karamarko nije novinar i ne može si dopustiti javno reći premijeru što i novinar. Ovako, Karamarko radi javni pritisak na predsjednika Vlade, nelojalno stajući na stranu predsjednice države u slučaju u kojem nije bila fer prema Oreškoviću i u kojem je njezin ured i sam akciju smjene šefa SOA-e započeo kroz pritisak putem medija, a zatim je jednostrano potpisala razrješenje. Slučaj Dragana Lozančića premijer je, kako se doznaje iz medija, odlučio riješiti na svoj način šaljući poruku Kolindi Grabar-Kitarović, Tomislavu Karamarku i javnosti.
I pri objavi kandidature Milijana Brkića za ministra branitelja Karamarko je netaktično rušio premijerov autoritet jer je to predstavio kao gotovu stvar ignorirajući pravilo o ponudi više kandidata, te predmnijevajući da premijer mora prihvatiti i mogući problem koji ta kandidatura nosi koliko god je Brkić inače odlično rješenje. Inzistiranjem na dodatnim kandidatima premijer čuva principe i integritet svoje Vlade. Ratnik Brkić nije to zaslužio, ali za to je najveći krivac Karamarko i unutarstranački predizborni impulsi kojima je vođen.
Karamarko se nametnuo kao onaj koji odlučuje u Oreškovićevoj Vladi i otvaranjem fronte u MUP-u na što mu je ministar Vlaho Orepić s pravom uzvratio da je Zakon o Vladi vrlo jasan tko kome i za što odgovara. Prema članku 10. potpredsjednici usklađuju rad ministarstava i brinu se o provedbi programa Vlade u području za koje su zaduženi. Ne kadroviraju. Karamarko i Petrov dijelom bi trebali raditi i ono za što si je Orešković imenovao osobnog koordinatora Jakšu Puljiza, nestranačkog stručnjaka iz SDP-ove Vlade, čime je poslao dosad najsnažniju premijersku poruku pokazujući koliko drži do stručnosti i zajedništva, dok neki o tomu samo pričaju, a sve čine da podijele i time osiromaše Hrvatsku kad je to najmanje potrebno. Je li Vladi sada trebalo otvaranje još jedne bojišnice, uz sve ideološke i kadrovske koje već ima, kad uoči puno važnijih strateških i reformskih odluka gradi povjerenje u zemlji i inozemstvu!? Dakako, i antologijska izvanredna konferencija za novinare Bože Petrova trebala bi biti, ako ne posljednja, onda pretposljednja prije one na kojoj bi najavio istupanje Mosta iz Vlade.
I Karamarko će ubuduće morati dvaput razmisliti prije svakodnevnih obraćanja javnosti jer se Orešković očito “oteo kontroli”, što svi vide i s različitih pozicija to podržavaju.
Večernjakova vanjskopolitička novinarka Sandra Veljković nakon susreta Oreškovića s njemačkom kancelarkom zaključuje u tekstu “Premijeru i vanjska politika” kako je demantirao sve koji su ga smatrali marionetom. Kolumnist Novog lista Denis Romac slične teze razradio je pod naslovom “Ipak premijer”. Zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg lista Gojko Drljača piše “Premijer se emancipira i od Mosta i od HDZ-a”. Zoran Vukman na portalu Narod.hr niže pohvale Oreškovićevu političkom stilu, zaključujući da onaj koji je prikazivan kao najslabija karika pokazuje se kao jedini koji “takvu konstrukciju može održati na okupu” te da je na potpredsjednicima Vlade da Oreškoviću stvore unutarkoalicijske uvjete za miran rad na novoj gospodarskoj klimi u Hrvatskoj. Orešković je realizirao najteži zadatak koji je bio uvjet bez kojeg njegova Vlada nema budućnosti. Dok Orešković suptilno plete svoju vanjskopolitičku mrežu, za hrvatske potrebe ubrzo je shvatio da mora primijeniti grublje metode, iz kojih su svi iščitali da je lupio šakom o stol i rekao: “Ja sam predsjednik Vlade!”. I za Karamarka, kao i za Petrova, bolje je da to što prije prihvate.
>> Jakša Puljiz ne smeta HDZ-u, ali ne znaju što će on raditi
>> Jakša Puljiz otkrio čime će se baviti u Uredu premijera i kako je došlo do suradnje
U ovoj "igri" nakon izbora, Karamarku se tovari što treba i što ne treba. Karamarko nije marginalni tip. HDZ i Karamarko su najviše uložili i njihova odgovornost je najveća. Suradnja je potrebna ali na način da Domoljubna koalicija diktira pravila koja će Orešković prihvatiti, ili neće prihvatiti, a MOST je osigurač ako nešto ne ide kako treba. Ne može MOST sa svojim brojem zastupnika kreirati hrvatsku politiku niti Orešković može raditi nešto na svoj način bez suglasnosti i dogovora. Ili tako, ili novi izbori. Nisam HDZ-ovac, govorim kao čovjek čija je sudbina u njihovim rukama. Neshvatljivo mi je da netko može Karamarku reći da je on samo potpredsjednik Vlade i da nešto nije u njegovoj domeni.