Premijer Orbán upropaštava i trenutak i šanse za uspjeh uspravnice Jadran – Baltik

Može li uspravnica postati uspješnica? Uspravnica možda jest čudna riječ, ali ideja o pretvaranju Hrvatske u ključnu zemlju onoga što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović naziva uspravnicom Jadran - Baltik nije nešto što treba a priori dočekati s podsmijehom, već treba hladno i promišljeno analizirati.

Trenutak za građenje takve uspravnice sa zemljama Višegradske skupine (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka) zaista nije mogao biti lošije odabran jer je skupina V4 dotaknula dno nakon što se zamalo raspala na glasanju u Vijeću EU o izbjegličkim kvotama, i nakon što se upustila u nekorektnu gestu prema Hrvatskoj (slanje policijsko-vojnih snaga na mađarsku granicu prema Hrvatskoj). No, maknemo li načas na stranu taj zaključak o lošem trenutku, možemo li analizirati samu ideju uspravnice? Možemo, jer jedno je analiza trenutka, a drugo je analiza sadržaja. Ideja kao takva ima savršenog smisla. Realizacija ideje u stvarnosti, međutim, nailazi na čitav niz prepreka, od kojih se jedna zove Viktor Orbán, ali o tome nešto kasnije. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila je posvetiti se uklanjanju prepreka i realizaciji te ideje, što ne samo da je legitimno nego zaista može dati Hrvatskoj novi, strateški smisao unutar EU. Sama ideja, ipak, ne potječe od predsjednice RH. Konceptualni okvir za ideju napisan je i prije no što je Grabar-Kitarović izabrana: u studenome 2014. objavljen je u obliku dokumenta “Dovršavanje Europe: od koridora sjever – jug do energetske, prometne i telekomunikacijske Unije”, u izdanju Atlantskog vijeća Sjedinjenih Američkih Država. Atlantsko vijeće zvuči moćno i u priopćenju na www.predsjednica.hr, kao i u izvještajima medija, javnost je obaviještena da je predsjednica Grabar-Kitarović u UN-u održala pripremni sastanak inicijative “Jadran - Baltik - Crno more”, kojemu su nazočili i predsjednik Atlantskog vijeća. Ali javnost nije obaviještena da je Atlantsko vijeće zapravo “think-tank”, institut za političke analize. Utjecajna i ugledna, ali ipak (samo) nevladina organizacija. Ime mu možda podsjeća na Europsko vijeće ili Sjevernoatlantsko vijeće, što su dva tijela u EU i NATO-u u kojima sjede službeni predstavnici 28 zemalja članica i koje zaista donosi odluke, no Atlantsko vijeće ne donosi odluke, niti službeno odražava politički stav bilo koje države. Predsjedničina uspravnica, dakle, ima potporu Atlantskog vijeća, ugledne nevladine organizacije iz Washingtona. I to je dobro. Još samo treba dobiti potporu službenog Washingtona i službenog Bruxellesa, a Atlantsko vijeće poziva SAD i EU da daju snažnu potporu. Postoji niz čvrstih argumenata zašto bi SAD i EU trebali stati iza te ideje. I događaji se zaista razvijaju u tom smjeru da uspravnica Jadran – Baltik može postati strateški euroatlantski projekt.

Strateška važnost tog projekta leži u argumentu (koji dominira u dokumentu Atlantskog vijeća) da je zbog ponašanja Rusije ugrožena otpornost EU prema onima koji bi željeli ugroziti ideju “ujedinjene, slobodne i mirne” Europe. Energetska sigurnost i ekonomski rast ključni su za tu otpornost, ali ta dva aspekta su dvije slabe točke u srednjoj i istočnoj EU. Zbog toga treba integrirati energetsku, prometnu i telekomunikacijsku infrastrukturu od Baltika do Jadrana. To je, ukratko, čitav smisao uspravnice. Njezin je cilj jačanje energetske neovisnosti o Rusiji. No, tu nailazimo na prepreku zvanu Viktor Orbán. Ako uspravnica može postati uspješnicom samo ako se radi o timskoj igri, kako se u to uklapa činjenica da u Mađarskoj imamo na vlasti jednog “viktatora” koji s ponosom iskače iz timskih igara da bi igrao solo igru s Rusima? Orbán je u veljači ove godine u Budimpešti ugostio ruskog predsjednika Vladimira Putina, dao Rusima posao gradnje nuklearne elektrane Paks, dobio od Rusa produljenje ugovora o opskrbi plinom po nešto povoljnijim cijenama nego dotad, i sve to unatoč molbama ostalih iz Orbánova tima (EU, Višegradska skupina) da ne srlja u takvu solo igru s Rusima, već da misli i na zajedničku politiku. Čim je sletio u Budimpeštu, Putin je položio vijenac na spomen-ploču sovjetskim vojnicima koji su stradali u gušenju mađarskog ustanka protiv SSSR-a 1956. Ako je Orbán u svojim solo igrama s Rusima spreman tako poniziti ideal mađarske revolucije, što nam jamči da nije spreman poniziti uspravnicu, do koje mu je valjda stalo jednako koliko Anićevu rječniku hrvatskog jezika do same te riječi?

>> Viktor Orban - Godinama govori o prijateljstvu Hrvata i Mađara, a danas je žicu stavio na granicu