U posljednjoj kolumni poručio sam provokativno da možemo samo sanjati da će se jednako rigorozno kao i bakici zbog prodaje zelene salate suditi onima koji su u Uljaniku spržili 3,5 milijardi kuna isisanih iz hrvatskih džepova. I evo ekspresnog demantija, u obliku privođenja 12 Uljanikovih apostola! Doduše, daleko je to od optužnice, suda i presude, ali ipak - konačno se nešto pokrenulo. Naravno, nije mi krivo, smisao takvih tekstova i jest - nazivali to pritiskom na pravosuđe ili ne - da se poguraju neki logični procesi, naravno, bez prejudiciranja nečije konkretne krivnje.
Točnije će ipak biti da je netko shvatio da je pritisak javnosti već toliko jak da ne bi bilo loše upriličiti još jedan pravosudni show, bez obzira kakvi rezultati na koncu bili. Bez obzira imaju li prste u tome ili ne, tajming je znakovit: koliko god se činilo teško, Plenković i društvo zapravo su sad u lagodnoj situaciji. Ekonomski, koju god odluku donijeli, ona će biti pogrešna, tako da s te strane mogu biti mirni. Politički, koju god donesu, ona će biti za vladajuće povoljna. Ekonomski pogrešna je odluka da se Uljanik sačuva, jer nitko nam ne može jamčiti da se za koju godinu neće ponovno naći u istom škripcu. Pogrešna je i odluka da se ugasi, jer, koliko god ministar financija Zdravko Marić ponavljao da je doprinos (ukupne!) brodogradnje hrvatskoj industrijskoj proizvodnji u siječnju bio tek 0,8 posto, tisuće radnih mjesta apsolutno je nemoguće nadoknaditi. No u političkom smislu, koju god odluku donijeli, ona će biti dobitna.
Stanje svijesti u prosječnog Hrvata odavna je oblikovano do razine u kojoj je bacanje na lomaču svih “uhljeba” nešto samorazumljivo. Nakon što je po posve istom receptu šaptom pala sisačka rafinerija, odluka o eutanaziji Uljanika u široj javnosti mogla bi biti i pozdravljena. A oporba bi tad preuzela nepopularnu ulogu zaštitnika “uhljeba”. Što bi više napadali vladu, dublje bi kopali rupu pod vlastitim nogama. Ako pak Plenković na koncu ipak podigne palac gore, SDP se već toliko neoprezno vezao uz spašavanje Uljanika pod svaku cijenu da će i oni to moći samo pozdraviti. Naravno, nikome ovdje ne treba vjerovati na riječ.
Plenković će birati opciju s najmanje političke štete, prije svega kratkoročne.
Najmanje se može vjerovati HNS-u, iako se Predrag Štromar već pojavio kao vjesnik crnog scenarija. Što stvarno o nečemu misli Ivan Vrdoljak, najlakše ćeš saznati ako pitaš što o tom istom veli Radimir Čačić, pa onda to zaokreneš za 180. Ako Čačić kaže da je Uljanikovo vrijeme davno iscurilo te da valja staviti ključ u bravu, to onda znači da će Vrdoljak i dalje raditi sve što treba kako bi zaštitio svoju ostavštinu.
Ne treba vjerovati ni IDS-u i političkoj dječici Ivana Jakovčića, da oni ništa nisu imali s nakaradnim modelom privatizacije i jamstava, jer ona vlada u kojoj je Vrdoljak bio ministar gospodarstva sigurno nije radila protiv njihove volje.
Donekle se može vjerovati jedino Bernardiću - ali samo u to da on sam vjeruje u to što govori. On bi doista volio da može biti borac za radnička prava, no, kvaka je u tome da u to ne uspijeva uvjeriti niti svoje najbliže suradnike, a kamoli milanovićevce koji su sjedili u vladi koja je krenula s jamstvima na lijepe oči.
Ne može se vjerovati ni radnicima. Iako traže plaće koje su zaslužili, jasno je da ih nisu zaradili, jer brodove nisu izgradili. Naravno, nisu oni za to krivi, već uprava i oni koji su politički i interesno štitili takav model, no, Hrvati znaju da nije uvijek dovoljno samo doći na posao i reći da si zaradio plaću. Plenković dakle, može mirno donijeti odluku A ili B. Naravno, može i pokušati zamagliti koju je odluku zapravo donio. Možda nešto između: A za Uljanik, B za 3. maj. Naime, posve je jasno da nema nikakvog gospodarskog opravdanja zašto bi na Kvarneru bila dva velika škvera, jer ono što bi oni mogli graditi može se i na samo jednoj od tih lokacija. Jednako tako ni Tomislav Debeljak očito nikog nije uvjerio da on ima posla za čak tri škvera te da to nije njegov “ako-stanem-panem” projekt.
Očito, veće šanse ima 3. maj. Tu je i nezanemarivi “zavadi-pa-vladaj” efekt između Rijeke i Pule. Naravno, pri tome će biti teško izbjeći optužbe da je zapravo tako planirano od samog početka, pogotovu ako se na koncu u pulskom zaljevu realizira projekt kakav je već ponudio Danko Končar. Za kraj, još jedna izjava za koju se također nadam da će biti brzo demantirana: možemo samo sanjati da će uz pulsku bakicu jednako rigorozno biti progonjeni ne samo oni koji su prijevarom izvlačili milijarde, nego i oni koji su im naš novac dijelili kao da se radi o zelenoj salati, ne pitajući ih kako to da predujmom za sedamnaesti brod iz knjige narudžbi grade onaj prvi.
Ja nemam dovoljno pameti pa molim nekoga da me prosvjetli. Npr. brod kojemu je stvarna cijena 49 miliona eura, ugovori se za 25 miliona i na kraju proda Uljanik plovidbi za 10 miliona. Gdje je tu nakakva računica za bar pozitivnu nulu ne mogu shvatiti.