Današnja priča iz Hrvatskoga sabora i okolice mogla bi biti priča o bjeguncima. Prvi je lik iz priče Boris Kunst, sindikalni vođa koji je pobjegao u HDZ i zastupničku lagodu u parlamentu.
Njegovo se ime, okićeno obiljem pogrda, najviše skandiralo na vrhu Radićeve ulice, gdje je nekoliko stotina sindikalista koji su pokušali prodrijeti do Markova trga, uz pomoć željeznih ograda, zaustavila policija. No skandiralo se cijeloj “bandi lopovskoj”.
Poslodavački lobi
Iz smjera Kamenitih vrata, u njima zabranjenoj zoni, približio sam se prosvjednicima na nekoliko metara, a najbučniji me povikom pita: “Što ti, Ivkošiću, misliš o svemu ovome?”
Odgovaram mu: “Na vašoj sam strani”, na što me policajac nježno udaljava. Odlazim, čitajući sindikalni letak penjem se prema “bandi lopovskoj” koja će s Jadrankom Kosor na čelu u Saboru odgovarati na pitanja zastupnika.
U letku se prosvjeduje protiv Vladina prijedloga izmjena Zakona o radu koje su napravljene “pod utjecajem poslovodačkog lobija”, protiv zapošljavanja na određeno vrijeme koje je u Europi iznimka, a u Hrvatskoj je lani preko Zavoda za zapošljavanje tako zaposleno čak 81,3 posto radnika, zatim protiv rada duljeg od 48 sati u tjednu, što ima samo pet zemalja u EU, i tako dalje.
Ali prosvjednici bi se, sretni, zacijelo odmah razišli da su čuli kako ministar Šuker odgovara esdepeovcu Marasu koji ga je pitao do kada misli novim milijardama dolara zaduživati hrvatski narod i još se time hvaliti.
Sjećam ga se iz vremena oporbe, Šuker je na isti način stilizirana pitanja postavljao Račanu i njegovim ministrima, ali sada trijumfalno uzvraća zastupniku kako je ova vlada ponosna, a ponosna bi trebala biti i cijela Hrvatska što su joj, za razliku od nekih drugih tranzicijskih zemalja, vrata za novo zaduživanje u svijetu širom otvorena!
Dok nam se ministri financija (podsjetimo, gromoglasno je to činio i “crveni” Crkvenac) hvale sve dubljim tonućem zemlje u inozemni dug, lobi poslodavaca, među kojima će prednjačiti stranci, bit će još moćniji, Zakon o radu još gori, željezne ograde oko Vlade i Sabora još čvršće, broj prosvjednika, pa tako i policajaca mnogo veći, a možda i priče o bjeguncima još zapletenije.
Slično Šukeru koji se kiti naklonošću vjerovnika u Americi, premijerka Kosor već drugi put zaredom u polemici s Borom Grubišićem iz HDSSB-a izvlači Glavaša kao argument koji s temama sjednice nema baš nikakve veze.
Tako će Grubišiću, koji ju je pitao zašto dolazi u Slavonski Brod slikati se za dnevnopolitičke potrebe dok se masovno otpuštaju radnici u “Đuri Đakoviću”, odgovoriti da Vlada ne bježi na stražnja vrata kao što neki bježe preko granice.
Grubišić joj je uzvratio da je najveći hrvatski bjegunac njezin prethodnik koji je zemlju doveo do ovakva stanja i otišao, a Glavaša su bjeguncem učinili represija njezine Vlade i montirani proces.
Koga je više strah?
Poslije ga na pušačkoj terasi pitam boji li se tako govoriti. Kaže mi: “To me pita i na desetke ljudi u Slavonskom Brodu, prilaze mi, čude se što sam još živ i na slobodi. Ovo je prestrašena zemlja!” Kraj nas prolazi ministar Tomislav Ivić, provociram ga: “A što, strah Vas je biti u društvu s Borom Grubišićem?”
Ivić se smije, prilazi nam i odgovara: “Nije mene strah biti s Grubišićem, nego bojim se da bi on mogao imati neugodnosti zato što je u društvu sa mnom, mogla bi ga stići kazna iz Drinovaca!”
Za one koji ne znaju – u Drinovcima u BiH trenutačno živi Branimir Glavaš, bjegunac koji kadšto tako dobro dođe Jadranki Kosor koja je, na žalost, ne samo po tome, sve više nalik na svoga bjegunca Ivu Sanadera.
Čitajući Ivkošićeve članke nameće mi se jedan jednostavan zaključak o tom živopisnom novinaru: očito je inteligentan, a da nije desničar bio bi uz to i pametan.......