Premijerko, na zemlju

Grčki premijer George Papandreu izjavio je u petak da će njegova vlada poduzeti drastične mjere i ignorirati njihovu političku cijenu kako bi zemlju izvukla iz dužničke krize koja ugrožava stabilnost eurozone. Najavio je smanjivanje socijalnih izdataka i obustavu zapošljavanja u javnim službama, ali i pojačanu borbu protiv korupcije i utajivača poreza. Istraživanja su odmah pokazala da ga podržava gotovo 60 posto Grka. Ako to ne učini, država, koja je i tako već dulje vrijeme u stanju poluanarhije, bankrotirat će. Ključan je njegov naglasak da će u poduzimanju drastičnih mjera ignorirati njihovu političku cijenu.

To je i jedini način da spasi državu, jer svaki drugi populizam, demagogija i povlađivanje biračkom tijelu, ili bilo kojem interesnom klanu i lobiju, bili bi samo novi promašaj i Grčka bi još dublje potonula. Dakako, sada s riječi mora prijeći na djela, ali izbora nema, alternativa je nikakva.

Hrvatska se našla u dubokoj krizi, ne zbog svjetske krize, koja nas je samo ogolila, nego zbog činjenice da godinama vladajuće političke elite svih boja, i HDZ i SDP i njihovi sateliti, nisu bile spremne na radikalne reforme kako bi se Hrvatska u gospodarskom i svakom drugom pogledu ojačala u situaciji kad smo svi mi na turbulentnom i neizvjesnom otvorenom tržištu.

Ni jedna vlada dosad nije imala petlje poduzeti išta što bi previše negativno utjecalo na njezin politički rejting. U pozadini je uvijek bila stranačka politika koja je mislila više na dobrobit stranke i njezinog vođe za nove izbore, za njezin i njegov imidž, za zadovoljavanje nečijih parcijalnih interesa, nego za budućnost Hrvatske. Kao što i različiti klanovi također više misle na sebe nego na hrvatske građane i njihovu perspektivu. SDP je već imao šansu, ali nije učinio gotovo ništa. Zato je i izgubio izbore, iako bi bilo bolje da je izbore izgubio da je učinio puno više, a platio takvu političku cijenu.

Jadranki Kosor pljušte pohvale sa svih strana, kod kuće, a još više izvana. Opčinila je bivšeg predsjednika, svjetske lidere, a najviše je, čini se, pridobila susjede u BiH, od kojih je u kratko vrijeme dobila već dvije nagrade. Prvo je proglašena osobom godine po izboru Tuzlanskog lista, a ovih dana proglašena je i regionalnim liderom u Mostaru. No, njezini najveći problemi nisu svjetski, nisu u BiH, nego u Hrvatskoj. To ne znači da se ne treba brinuti o Hrvatima u BiH, ali i njima će biti bolje ako Hrvatskoj krene nabolje. Našla se i među najpozitivnijim političarima kod kuće.

Ona, dakako, uživa u svemu tome, kao što uživa slati i poruke putem svojih broševa. No, možda sad već i malo previše. Nama u ovom trenutku ne trebaju predstave, a broševi su samo i jedino zabava za javnost. Bilo bi dobro da se što više i brže spusti na zemlju. Jer ćemo svi mi u suprotnom dobiti bumerang ako joj ta popularnost lupi previše u glavu. Bilo bi bolje da joj nagrade podijele kad Hrvatsku izvuče barem donekle iz krize, kad pokrene toliko potrebne reforme, kad se pokažu opipljivi rezultati. Njih zasad još nema. Obični ljudi ne osjećaju ih.

Premijerka možda ima povijesnu priliku da napravi ono što sve vlade prije nje nisu. Ona i njezini hadezeovci trebali bi se manje fokusirati kako dobiti sljedeće izbore, a više na to kako što prije izaći iz krize. Ona bi se manje trebala opterećivati svojom popularnošću u odnosu na Ivu Josipovića i ostale, jer mora provesti nepopularne mjere koje imaju svoju političku cijenu. Kratkoročno, možda i gubitak izbora, pa i popularnosti, ali dugoročno sigurno donosi dobitak svima, i njoj i stranci i državi. Jahanje na ulasku u EU to neće riješiti. EU nama neće riješiti naše probleme.

Sve to izgleda kao bajka, kad znamo kakva je hrvatska politička scena. Ali drugog izlaza nema. Alternativa, dakako, postoji, da potonemo još dublje. No koja bi to onda bila cijena, ne samo politička?