Umirovljeni general Armije BiH Jovan Divjak, koji je preminuo u četvrtak u Sarajevu nakon teške bolesti, opisan je u brojnim izrazima sućuti kao neprijeporni sinonim borbe za obranu BiH, no mediji u petak podsjećaju na njegove oštre kritike vlasti zbog političkih grešaka i manupulacija.
Divjak (84) je 1992., kada su počeli otvoreni oružani sukobi u BiH, imenovan zamjenikom zapovjednika tadašnje Teritorijalne obrane BiH, koja je poslije prerasla u Armiju BiH. On kao Srbin te Stjepan Šiber kao Hrvat bili su zamjenici Sefera Halilovića, koji je postao prvim zapovjednikom i to je ujedno bila simbolična poruka političkog vrha tadašnje BiH za kakvu bi se državu trebao voditi rat započet agresijom iz Srbije.
"Ova ‘trojka’ bila je simbol multuetničke Republike BiH i njene Armije. Mi nikada nismo izdali ideju za koju smo se borili i u ratu i u miru. Mnogi drugi jesu. Posljednji pozdrav mom suborcu Jovanu Divjaku", riječi su kojima se Halilović na Facebooku oprostio od svog suradnika iz rata.
Na sličan je način Divjaka opisao i Viktor Jakovich, prvi veleposlanik SAD u neovisnoj BiH. "Svojim životom i nezaboravnim dostignućima predstavljao je sve što je najvažnije i najznačajnije u multietničkoj i multikulturalnoj Bosni i Hercegovini", napisao je Jakovich na društvenim mrežama.
Francuski filozof Bernard- Henri Lévy, prijatelj BiH i Sarajeva, napisao je kako je Divjak "umro u onom gradu kojem je bio branitelj i kojem je ostao duša".
Brojni političari također su se oglasili u povodu Divjakove smrti uključujući članove Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića te predsjednika SDA Bakira Izetbegovića.
"Njegov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za grad Sarajevo i cijelu BiH. Svojim opredjeljenjem za pravu stranu u vremenu brutalnog napada na BiH, a zatim i izuzetnim doprinosom u odbrani zemlje, general Divjak je zaslužio da zauvijek ostane u sjećanju i srcima bosanskohercegovačkih patriota", napisao je Izetbegović.
Vraćanje generalskog čina i oštra osuda o izdaji multietničnosti
No te su prigodne riječi preskočile činjenicu kako je Divjak nakon rata, razočaran postupcima tadašnjih vlasti, u znak prosvjeda odlučio vratiti generalski čin nominalnom šefu države Aliji Izetbegoviću i bez krzmanja mu poručiti kako ga smatra odgovornim za izdaju ideje o borbi za multietničku BiH.
Prijeratni pukovnik JNA i rođeni Beograđanin još je 1991. osigurao naoružavanje policije u Kiseljaku oružjem iz skladišta teritorijalne obrane, što je tadašnji vojni vrh u Beogradu po svaku cijenu nastojao spriječiti. Zbog toga su mu u JNA sudili i osudili ga na devet mjeseci zatvora.
Divjak se nakon toga stavio na raspolaganje vlastima u BiH i odlučio zajedno sa svojom obitelji ostati živjeti u toj zemlji suočenoj s ratnom prijetnjom.
Cijeli rat je proveo u djelatnoj vojnoj službi u redovima Armije BiH, a 1993. bio promaknut u čin generala, no i sam je opetovano govorio kako ga se tada guralo na margine i kako mu često nisu vjerovali, samo zbog njegovog imena i prezimena. Bio je čak i pritvaran pod optužbom za "suradnju s agresorom", no oni koji su ga za to optuživali nikakvu mu krivnju nisu mogli dokazati.
Umirovljen je 1996., a godinu nakon toga odlučio je vratiti generalski čin i posebnim pismom Aliji Izetbegoviću optužiti prije svega bošnjački politički vrh za relativiziranje ratnih zločina koje su počnili pripadnici Armije BiH, ali i izdaju načela borbe za državu ravnopravnih naroda i građana.
Izetbegović s Divjakom nakon toga nije ni pokušao razgovarati, a neizravno mu je poručio kako bi volio da mu pismo nije ni poslao.
Divjak je potom konstatirao kako je to još jednom dokazalo da su Izetbegović i njegovi sljedbenici definitivno odustali od politike čiji je temelj pretpostavka da BiH može opstati jedino s onim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Židovima, Albancima, Romima i onima iz miješanih brakova kojima je Bosna i Hercegovina jedna i jedina domovina.
Divjak se nakon toga posvetio humanitarnom radu utemeljivši zakladu "Obrazovanje gradu BiH", koja je osigurala stipendije za školovanje više od sedam i tisuća učenika i studenata, prije svega onih koji su u ratu ostali bez jednog ili oba roditelja. Obrazlažući motiv za to pozvao se na izreku Nelsona Mandele da je "obrazovanje najjače oružje u mijenjanju svijeta".
Herceg Bosna je bila okvir zaštite Hrvata u BiH, a HVO je bila ta vojska koja je to i velikim dijelom ostvarila. Komu pravo komu krivo ali tako je bilo. Nastranu šta su poslije političari izgubili. Šta ti je današnji marketing protiv istine. Tzv. ArBiH koja je bila isključivo muslimanka vojska (7.muslimanska brigada, El mudžahid, Alahuekbar, itd.) tj. vojska ISIL-a. Danas kažu borili se za BiH, a svi im pokliči Tekbir, Alahuekbar. U toj tzv. borbi za BiH ubili preko 2.100 ljudi civila hrvatske narodnosti. Među njima i fojničke fratre. Za te zločine pripadnici ARBiH osuđeni par godina. Tzv. međunarodna zajednica im pomagala gdje god je mogla. Na teritoriju koji je kontrolirao HVO živjelo desetke tisuća muslimana, a tamo gdje je kontrolirala ARBiH skoro nijedan Hrvat. I sad HVO ne valja a muslimanska vojska valja. Kad dođe turski predsjednik, države i naroda koja je napravila najveća zla u BiH, muslimanski predstavnici ga dočekuju kao osloboditelja ili u”amanet” nasljednika. Umjesto da ga istjeraju i traže odštetu za 450g.tlačenja i pljačkanje. I kažu multikulturalna i građanska. E što ti je marketing među ljudima bez razuma.