Prije točno 25 godina hrvatski je narod izabrao i proveo rješenje za možda najkompleksniji problem s kojim se ikada suočio. Nije to bila ni uspostava nezavisne države ni oslobađanje okupiranih područja, bila je to preobrazba ničijih sredstava za proizvodnju u nečije, nacionalne ekonomije bez vlasnika u nacionalno gospodarstvo s poznatim vlasnikom, jednopartijske dirigirane ekonomije u tržišnu, izlazak iz marksističke utopije u prirodnu konkurenciju.
Jer, kako se proglašava samostalnost države, kako se vojnom i redarstvenom silom svladava neprijatelj, bile su na teritoriju Hrvatske odavna poznate i često prakticirane discipline. No, kako ničijim i svačijim, “samoupravljačkim” i dogovornim, centralno planiranima i vođenim, utopističkim i bespravno prisvojenim poduzećima, tvornicama i ustanovama naći zainteresirane, odgovorne i sposobne vlasnike – za to u povijesti nije bilo jednoznačnog recepta, ni teorijskog ni empirijskog.
‘Markovićeva privatizacija’
A rješenje koje su hrvatski vođe tada odabrali i način na koji su ga proveli odredili su ekonomsku sudbinu samostalne Hrvatske za više desetljeća. To rješenje izazvalo je takav društveni potres, lom i šok da je i danas, četvrt stoljeća kasnije, kad su već neki od protagonista umrli, jednako osporavano i hvaljeno, a njegove posljedice osjećaju se snažno i izvan svake dvojbe, i neprekidno se iznova dovode u pitanje. Dovoljno je reći da su malverzacije počinjene u procesu preoblikovanja društvenog vlasništva nad poduzećima u privatno izjednačene s ubojstvima: ne padaju u zastaru.
Danas je već pomalo teško zorno predočiti dimenzije privatizacijskog problema pred kojim se hrvatsko društvo našlo početkom 90-ih godina. “Prema bilanci stanja na dan 31. prosinca 1989., knjigovodstvena vrijednost društvenog kapitala u privredi Hrvatske iznosila je 186,4 milijarde (konvertibilnih) dinara”, nalazimo u studiji Ekonomskog instituta u Zagrebu “Privatizacija u politici gospodarskog razvoja” koju su priredili Stjepan Zdunić, Zvonimir Baletić i Jadranko Bendeković. “U strukturi te imovine 61,1 posto činili su građevinski objekti, 21,9 posto oprema, 10,1 posto zemljišta i šume te ostalo. Stupanj otpisanosti građevina bio je 41,3, a opreme 73 posto.”
Jako je teško reći koliko bi tih 186,4 milijarde dinara bilo u današnjem novcu, no možemo to usporediti s isplaćenim neto plaćama u hrvatskoj privredi iste godine, koje su ukupno iznosile 12,2 milijarde dinara. To znači da je društveni kapital u privredi Hrvatske 1989. godine knjigovodstveno vrijedio 15,3 godišnjih plaća svih zaposlenih. Analogno bi danas, uz godišnje neto plaće od 90 milijardi današnjih kuna, sav kapital hrvatske privrede vrijedio 1,4 bilijuna kuna ili 181 milijardu eura. S tolikim su se problemom, dakle, suočili hrvatski vođe kad su tolikom kapitalu odlučili naći i pridati vlasnike, privatne ili javne (državne), među građanima pojedincima i među institucijama, domaćim i inozemnim. No, nije bilo sporno da se to mora učiniti, a jasno je bilo i da postoje posebne okolnosti drukčije nego u ostalim europskim bivšim komunističkim zemljama, a to su samoupravljanje s donekle uspostavljenim tržišnim mehanizmima i Domovinski rat.
Transformaciji nevlasničkih i samoupravnih poduzeća u društva kapitala s poznatim vlasnikom u Hrvatskoj prethodila je “Markovićeva privatizacija”. Bivša Jugoslavija za premijera Ante Markovića donijela je 1988. amandmane na Ustav SFRJ i novi Zakon o poduzećima. Tada su (još uvijek) radnički savjeti društvenih poduzeća, koja bi zapala u probleme, mogli odlučiti sredstva svojega poduzeća prodati vjerovnicima, zaposlenicima ili drugim osobama, a predviđena je bila i mogućnost primanja stranih ulaganja. Novi poticaj preobrazbi društvenog vlasništva dao je 1989. i savezni Zakon o društvenom kapitalu te Zakon o bankama, kojim su banke preoblikovane u dionička društva, a dionice su pripale njihovim osnivačima društvenim poduzećima.
Dijeliti ili prodavati
Najvažnije obilježje “Markovićeve privatizacije” bilo je da zaposlenici mogu kupiti “kapital” svojih poduzeća po knjigovodstvenoj vrijednosti koja je bila daleko manja od realne, pa su to u Hrvatskoj iskoristili, primjerice, zaposlenici Tvornice duhana Rovinj ili novinskog nakladničkog poduzeća Arena, nekoć u sklopu Vjesnika, a dioničko društvo postala je Zagrebačka banka. No kada se Hrvatska osamostalila, njezini su čelnici odlučili sami koncipirati pretvorbu “društvenog kapitala” u privatni pa su se povele žustre rasprave kako to učiniti. Glavni prijepori vodili su se oko toga da li dijeliti ili prodavati dionice i udjele, i kojom brzinom: sve odmah metodom šoka ili postupno.
U krugovima ekonomista dobro je poznat i danas “sukob između koncepcija prof. Mate Babića, potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo, koji se zalagao za prodaju, i dr. Dražena Kalogjere, ministra u Vladi zaduženog za proces privatizacije, koji se zalagao za podjelu društvenog kapitala”, čitamo u studiji Instituta Pilar “Temeljna ekonomska obilježja hrvatskog koncepta privatizacije” autorice Nevenke Čučković. Tog sukoba i nakon 25 godina živo se sjeća i Zdravko Mršić, ministar vanjskih poslova u prvoj i drugoj hrvatskoj Vladi. – U Vladi je izbio prijepor između dva modela, ili dvije struje, oko pretvorbe društvenog kapitala. Jednu je zastupao Dražen Kalogjera, i on je zagovarao podjelu kupona po češkom modelu.
Druga opcija koju je zagovarao Mate Babić bila je da se sve podržavi i da onda država prodaje – kaže Mršić. Postojali su, naime, jaki razlozi za jedan i za drugi koncept. Glavni argument za besplatnu podjelu bio je da građani nemaju novca kojim bi mogli kupovati dionice i udjele. To su u svojoj studiji izvrsno razradili Zdunić, Baletić i Bendeković. “Neka zaposleni u poduzećima i javnom sektoru, te penzioni fondovi, mogu pod beneficiranim uvjetima kupiti do 20 posto vrijednosti društvenog kapitala, što, ako se primijeni na njegovu knjigovodstvenu vrijednost (a to će u praksi vjerojatno biti najčešći slučaj), znači da na taj način može biti privatiziran kapital u vrijednosti od 37,3 milijarde dinara. Uz pretpostavku da bi prosječni popust iznosio oko 20 posto, za potpunu realizaciju tog dijela vlasničke strukture kapitala bilo bi potrebno da zaposleni i penzioni fondovi osiguraju 29,8 milijardi dinara”, pišu.
Gregurić htio hitan postupak
No, “malo je vjerojatno da će zaposleni za kupnju društvenog kapitala izdvojiti više od jednog i pol isplaćenog mjesečnog dohotka ili više od jedne milijarde kuna. Mogli bi iz akumulacije poduzeća izdvojiti za tu svrhu još 3,5 milijardi, a i zaposleni u javnom sektoru i fondovi mogli bi dati po par stotina milijuna, pa bi se za otkup društvenog kapitala moglo skupiti do 5,2 milijarde kuna. A sve to bilo bi dovoljno tek za 2,8 posto njegove ukupne knjigovodstvene vrijednosti!”, navode autori.
Osim toga, kakvog je imalo smisla zaposlenicima prodavati nešto što su oni ionako stvorili? Također, činilo se pametnijim dionice podijeliti, a postojeću privatnu štednju sačuvati za dokapitalizacije i investicije. Ali, proračun je bio u deficitu, osamostaljivanje je imalo svoju cijenu, na obzoru je bio rat s JNA i pobunjenim Srbima, i državi je trebao novac. Makar i to malo koliko ga je postojalo. Osim toga, vjerovalo se, ako građani dobiju dionice posve besplatno, neće ih znati cijeniti, nego će ih odmah prodati budzašto.
– U tom sukobu dviju struja došlo je do ozbiljnih razmimoilaženja i njih su obojica, i Kalogjera i Babić, podnijeli ostavke. Onda je mene pozvao predsjednik Tuđman da mu napravim jedan elaborat kako bi trebali izgledati Komora, pretvorba i sve to skupa, i ja sam mu to dao i on se s tim složio – kaže Zdravko Mršić, danas investicijski konzultant u mirovini. – Radio sam to kao ministar vanjskih poslova zato što je poda mnom bila i vanjska trgovina, a na to se gledalo kao na investicije. I onda je Tuđman rekao meni da ja to preuzmem, resor privatizacije, da ga tako nazovemo.
Mršić je pošao od iskustvene spoznaje da hrvatske vlade i ministarstva, za razliku od onih u Engleskoj, gdje je dugo živio i radio, ili u Sovjetskom Savezu, nisu ništa znale o tome što se događa u poduzećima, osim kad su se “rješavala kadrovska pitanja”. – Ni prethodna Milovićeva Vlada nije znala kakvo je stanje, na primjer, u tvornici čarapa u Samoboru, pa sam ja postavio koncepciju da se pretvorba ne može obaviti tako da Vlada kaže što će se raditi, nego da poduzeća sama pripreme program vlastite preobrazbe – govori Mršić.
Početkom prosinca 1990. Mršić je preuzeo dužnost direktora novoosnovane Agencije RH za restrukturiranje i razvoj pa kad je Sabor 22. prosinca, na sjednici na kojoj je izglasan i Ustav, prihvatio šest načela pretvorbe, bacio se na posao da napiše prijedlog Zakona o pretvorbi, “na bazi toga da će pretvorba biti autonomna, da će biti procjena, da će biti popusti za ljude, da će država kontrolirati procjene da ne bi došlo do zloporaba”. Mršić je tada “uzeo dvije pravnice iz Ureda za zakonodavstvo koje su s njegovim ljudima pisale zakon”. – Ja sam navraćao dvaput dnevno da vidim kako se posao odvija, a Jakša Barbić je dolazio dvaput tjedno. I taj nacrt zakona je bio prihvaćen na sjednici Vlade 23. siječnja, na dan kada je Tuđman išao u Beograd – prisjeća se Mršić. Ali, tada su se sučelili stavovi u vezi s brzinom donošenja Zakona.
Potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo Franjo Gregurić htio je da Zakon ide po hitnom postupku. – Ja sam se tome usprotivio – kaže Mršić – a na sastanku užeg kabineta, gdje su uz Gregorića i mene bili Ramljak, premijer Manolić, Jurlina i ja, svi su stali na moju stranu. Ja sam tražio javnu raspravu. Tako je Mršić krenuo u obilazak zemlje, iznosio koncepciju zakona da čuje što građani misle o njoj. U Splitu je, kaže, govorio pred 600 ljudi, u Osijeku pred 200, u Varaždinu pred 150, ukupno pred više od šest tisuća građana.
Paralelno s tim Agencija je u tada još društvenim poduzećima postavljala upravne odbore koji su zamijenili radničke savjete “jer staro društvo je ‘čistilo’ firme, prenosili su imovinu, prava i poslove na privatna poduzeća”. Mršić se sjeća kako su postavili upravni odbor u Plivi, kako su spriječili otimačinu nekretnina dubrovačkog DTS-a ili flote kombija hrvatskog zastupnika Renaulta.
Zakon o pretvorbi Sabor je donio 23. travnja 1991. U njemu je prevladao koncept prodaje društvenog kapitala zaposlenima, ali uz tako velike popuste da se moglo reći da se pola prodaje, pola daruje. Bilo je moguće pretvoriti potraživanja u udjel, uložiti novi kapital u poduzeće, kupiti cijelo poduzeće ili njegov idealni dio bez popusta. Do “društvenog kapitala” dolazilo se procjenom vrijednosti sredstava poduzeća, umanjenom za dugove. Pretvorba je trebala biti obavljena brzo, do kraja lipnja 1992., dakle, za samo godinu i dva mjeseca. Dionice i udjeli koje ne bi upisali zaposleni i bivši zaposleni, koje ne bi stekli postojeći i novi ulagači, prenosile su se fondovima mirovinskog i invalidskog osiguranja, a novac dobiven prodajom uplaćivan je Fondu za razvoj.
Nakon što je donesen Zakon o pretvorbi, u Hrvatskoj je počeo rat i do primirja 2. siječnja 1992. “praktički nije bilo pretvorbe, osim nekih sitnih stvari”, kaže Mršić. Doista, prema izvješću kasnije osnovanog Fonda za privatizaciju te je godine postupak pretvorbe proveden u samo 25 poduzeća i sklopljeno je samo 513 ugovora s malim dioničarima. Ali, već 1992. rješenja o pretvorbi primila su 1324 poduzeća, a dionice je kupilo 261.227 građana. Započela je eksplozija narodnog dioničarstva, a privatizirano je 3,4 milijarde DEM društvenog kapitala. Još i više, čak 270.678 ugovora sklopljeno je sljedeće, 1993. godine, no 1994. već puno manje, samo 99.761 ugovor. Jednako naglo kao što je počelo, oduševljenje naroda kapitalizmom naglo je i splasnulo. Zbog neplaćanja već 1995. Fond za privatizaciju počeo je masovno raskidati ugovore o prodaji dionica. Broj raskida rastao je po godinama eksponencijalno: tri tisuće, devet tisuća, 24 tisuće, 77 tisuća pa 250 tisuća.
Narodno dioničarstvo uspostavljeno do 1995. samo četiri godine kasnije zamrlo je. Od 682.100 ugovora raskinuto je njih 432.119 ili gotovo dvije trećine. Od oko 39 milijardi DEM ili 144 milijarde kuna društvenog kapitala izloženog privatizaciji u pretvorbi, do 2003. godine Fondu za privatizaciju plaćeno je samo 10,2 milijarde kuna ili oko sedam posto, od čega u gotovini (domaćem i inozemnom novcu) tek 3,4 milijarde. Dakle, ni 2,5 posto, točno kao što su prognozirali eksperti Ekonomskog instituta. Najvećim dijelom dionice su bile plaćene “starom” deviznom štednjom. Više od 90 posto društvenog kapitala izloženog privatizaciji po Zakonu o pretvorbi preneseno je državnim fondovima, što znači da je privatizacija u prvom krugu doživjela totalni fijasko i preobrazila se u opće podržavljenje. Zašto se to dogodilo? Dotadašnji samoupravljači, koji su u sustavu društvenog kapitala ipak živjeli u iluziji o nekim “pravima”, nad kojima je ideološki i operativno bdjela Partija, svojim statusom dioničara naglo su se i duboko razočarali.
Ni zakonske ni sudske zaštite
U znatnom broju poduzeća koja su tijekom pretvorbe natpolovično privatizirana većinske vlasničke udjele stekli su dotadašnji socijalistički ili novopostavljeni direktori i njihove klike. Zapravo su oni jedini raspolagali novcem – imovinom poduzeća koja im je bila povjerena na čuvanje. Radnici dioničari brzo su shvatili da su oni od samoupravljača naglo postali samo zaposlenici u “divljem kapitalizmu”, izloženi prijetnjama i ucjenama novih većinskih vlasnika. Nije postojala ni zakonska ni sudska, a više ni “partijska” zaštita od njihova “tuneliranja” zajedničkog poduzeća. I u poduzećima s raspršenom vlasničkom strukturom “mali” dioničari brzo su uvidjeli da nemaju nikakvih upravljačkih prava, a da na dionicama ne mogu ni zaraditi: nisu bile listane na burzi, nije za njih bilo ni tržišta ni potražnje. Ubrzo je bilo gotovo i s autonomnom pretvorbom.
Već prva izmjena i dopuna Zakona iz veljače 1993. oduzela je zaposlenima i bivšim zaposlenima pravo prvenstva kod kupnje druge polovice “društvenog kapitala”. Ta se druga polovica počela u cijelosti prenositi državnim fondovima, a oni su je počeli prodavati od slučaja do slučaja. Tako je nastala “kriminalna privatizacija” o kojoj se i danas govori. – Tu je počela, doslovce, otimačina društvenog kapitala. Oko firmi koje su pretvorene po izvornom zakonu nikakvih sporova nije bilo, to je čisto kao suza – kaže danas Zdravko Mršić.
No otimačine i “pljačke” ne bi bilo da je pretvorba provedena pametnom podjelom, a ne prodajom društvenog kapitala građanima i fondovima, raspodjelom kakvu je, primjerice, učeći na hrvatskim pogreškama, provela Slovenija. Ovako je pretvorba postala “istočnim grijehom” suvremenog hrvatskog kapitalizma.