Ne zavaravajte se, prokleto je teško. Dosta je ovoga. Samo sam bolestan i umoran od cijele ove stvari.
Ovo su rečenice iz pisma koje jedan američki vojnik 1945. šalje s bojišta u planinskom masivu Caraballo na Filipinima. U borbama za ovladavanje uskim, strmim i krivudavim planinskim putom Villa Verde jednoj su američkoj jedinici trebala puna dva tjedna za napredovanje od samo šesto metara u borbi protiv Japanaca čiji su se zapovjednici zakleli da će držati položaje do smrti.
Od veljače do svibnja 1945. gubici su na obje strane bili strahoviti, što u borbi, što dvostruko više od bolesti i iscrpljenosti. Dokumenti i zapisi promatrača opisuju vojnike koji nekontrolirano drhte i jecaju ili pak nijemo sjede u stanju potpune otupjelosti.
Vojnik John Rawls, kojem su tada bile 23 godine, imao je na tom krvavom bojištu sreće kada mu je glavu samo okrznuo snajperski metak, pa je povučen iz klanja koje mu se zauvijek usjeklo u pamet.
Druga strašna slika koju je vidio svojim očima bila je atomskom bombom razorena Hirošima kroz koju je prošao vlakom kao vojnik okupacijskih američkih snaga.
John Rawls u rat je otišao s tek stečenom diplomom iz filozofije na sveučilištu Princeton kamo se po razvojačenju i vratio te nastavio akademsku karijeru. Postat će jedan od najistaknutijih američkih filozofa s dva kapitalna djela koja su izazvala golemu pozornost i velike rasprave i smatraju se ključnim djelima filozofske političke misli 20. stoljeća.
Prvo je objavio 1971. godine, kad mu je bilo pedeset godina, pod naslovom "Teorija pravednosti". U njemu su dva temeljna načela. Prvo je načelo jednakih sloboda koje (prema prijevodu koje donosi hrvatska Wikipedia) glasi: Svaka osoba treba imati jednako pravo na najširi ukupni sustav jednakih temeljnih sloboda kompatibilan sa sličnim sustavom sloboda za sve.
Drugo djelo govori o društvenoj i ekonomskoj nejednakosti koje treba urediti tako da su "ujedno na najveću korist onih najugroženijih" te da su "povezane s položajima i pozicijama otvorenim za sve pod uvjetima pravične jednakosti mogućnosti".
Pojednostavljeno rečeno, Rawls zastupa temeljno načelo uređenja ljudske zajednice prema kojem treba maksimizirati šanse onima koji imaju najlošije uvjete.
Kako to izgleda kada je praksa sasvim suprotna ovom Rawlsovu načelu, pokazuju nam iz dana u dan negativni primjeri niza povlastica koje u Hrvatskoj imaju oni koji imaju iznadprosječno mnogo i čije su šanse za napredovanje, ostvarivanje društvenog statusa i stjecanje imetka već ionako uvećane. Kome je svakodnevno dostupan najjeftiniji kvalitetan topli obrok? Političkoj eliti. Kome je dostupno najjeftinije stanovanje i putovanje na račun države? Političkoj eliti. Kamo bi, uostalom, sirotinja uopće putovala? Našem je društvu nasušno potrebna rasprava u kojoj ćemo praksu moralnih patuljaka uspoređivati i mjeriti mislima ljudskih divova kakav je bio John Rawls, u čijem su gradu Lexingtonu, na dan njegove smrti 24. studenog 2002. godine, zastave spuštene na pola koplja u čast čovjeku koji je nadahnuo mnoge svojom "mudrošću i čašću".
Drugo je važno Rawlsovo djelo "Pravo naroda i preispitivanja ideje javnog uma" iz 1999. godine i o njemu je osobito korisno razmišljati u ovo vrijeme sumanutog zveckanja oružjem i ratno-huškačke propagande koju proizvode države i u koje su upregnute čitave medijske mašinerije. U tom djelu Rawls iznosi šest načela prema kojima valja prosuđivati opravdanost i pravednost svakog pojedinog rata. Ta je načela Rawls postavio već 1995. u kraćem djelu napisanom u povodu 50. obljetnice bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki.
"Truman je na mnogo načina bio dobar i ponekad vrlo dobar predsjednik, ali način na koji je okončao rat pokazao je da nije uspio kao državnik. Za njega je to bila propuštena prilika te gubitak za zemlju i oružane snage. Ponekad se kaže da je propitivanje bombardiranja Hirošime uvreda za američke trupe koje su se borile u ratu. Teško je to razumjeti. Morali bismo nakon pedeset godina biti sposobni pogledati unatrag i sagledati svoje greške. To suočavanje s prošlošću očekujemo od Nijemaca i Japanaca, zašto ne bismo to napravili i mi. Ne može biti da mislimo da smo vodili rat bez ijedne moralne pogreške", napisao je tada Rawls, dakle čovjek koji je na vlastitoj koži upoznao što je rat, pakao koji je, o tome nema spora, okončan atomskim bombama. Svejedno, smatrao je to nepravednim činom koji se ničim ne može opravdati.
Treba zato i sve današnje političare koji svojim jezicima već vode jedan novi pogibeljni rat mjeriti ovom izrekom koju navodi Rawls: "Političar se skrbi za sljedeće izbore, a državnik za sljedeći naraštaj". Državnički poraz predsjednika Trumana Rawls je vidio već u jednoj njegovoj izjavi o Japancima kao zvijerima s kojima tako treba i postupati. "Državnička dužnost jest spriječiti da takvi osjećaji promijene pravac koji bi dobro uređeni narodi trebali slijediti u težnji za mirom", piše Rawls.
Srećom, uz tračališta i trućališta, postoje u medijskom prostoru i oaze pameti i znanja. Jedna od njih je "Povijest četvrtkom" koju na Hrvatskom radiju priprema i vodi Dario Špelić. Oduševilo me otkriće da su mnoge već emitirane emisije i svaka nova u svakom trenutku dostupne u formi podcasta. Među njima su i dvije o životu i djelu Johna Rawlsa u kojima je osobita milina slušati i Žarka Puhovskog u njegovoj pravoj i najboljoj ulozi profesora povijesti. Uz sjajno odabranu glazbu, pedesetak minuta svake "Povijesti četvrtkom" sluša se bez daha.
Sve te postavke, poput onih koje nam je u svojim djelima ostavio John Rawls, trebao bi znati i uzimati u obzir svatko tko hoće ozbiljno i mirno raspravljati o društvu i svijetu. Inače, kako reče profesor Puhovski, naše rasprave ostaju "na razini puke ideologije, dakle bez razumijevanja samog sebe i svih oko sebe".
Bez ikakve zluradosti, a kamoli hineći da sam slušanjem dva sata pametnog radijskog programa stekao silnu pamet i moralnu nadmoćnost, preporučujem gospodi političarima da na svojim izdašno subvencioniranim putovanjima ponekad stave svoje mozgove na respirator "Povijesti četvrtkom". Baš nedavno bile su dvije sjajne emisije o državnim poglavarima.
Čitajući članak sjetih se jedne rasprave s kolegom koji je tvrdio da treba ukinuti treći program jer statistike slušanosti ne opravdavaju postojanje istog. Čovjek je fakultetski obrazovan, skupa smo studirali i bio je hijerarhijski pozicioniran, doduše politički, iznad mene u jednoj medijskoj kući. Čudilo me tada da uloga prenošenja umjetničkog senzibiliteta široj javnosti za koju smo bili formalno osposobljeni može iznjedriti takvo jedno stajalište, no to govori i o tome kako shvaćanje potrebe jednog malenog naroda na periferiji civilizacije za intelektualnim promišljanjima, znanjem i kulturom ne podliježu tržišno-profitabilnim procjenama koje najčešće susrećemo u nekim postotnim vrijednostima na temelju statističkih uvida sumnjiva podrijetla. Ako imalo držimo do sebe, valjalo bi nam što više izgrađivati svijest o važnosti svake rasprave, značaju znanja potrebnog za vođenje takve rasprave, potrebi osiguravanja javnog prostora za debatiranje kao i poticanje pojedinaca da argumentirano i etički prihvatljivo iznose svoja mišljenja. Nažalost, klima u našem društvu i mentalitet krda formiraju medijski prostor po mjeri procjene da narod traži populističke sadržaje, političare bez sadržaja, isto takvu glazbu (Platon je o tome još onda sve rekao: vidi "Doru"!) i tržišna potreba da se osluškuju potrebe tržišta temeljem anketiranja neukih prolaznika neće narodu učiniti nikakvu ulogu. Kriza intelektualizma vodi u glib, a znanje je oružje svakog naroda.