I posljednja sastavnica bivše SFRJ, Crna Gora, dala je otkaz "bratskoj" Srbiji, koja se svim silama borila da očuva privid zajedničke države. Da se Srbija teško odvojila od svojih južnih susjeda, svjedoči i ponašanje predsjednika i premijera Srbije koji su, na vijest o neovisnosti Crne Gore, šutjeli do posljednjeg časa. Naime, odlučili su se "braniti šutnjom" dok Republička referendumska komisija ne potvrdi konačne rezultate crnogorskog referenduma. Međutim, je li Srbija zaista bila toliko vezana za Crnu Goru ili je samo nespremna na vlastitu samostalnost?
Nakon pada Miloševićeva režima 5. listopada 2000. godine, vlastima najprije u SRJ pa SiCG postavljeni su uvjeti za početak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji, koji su se uglavnom odnosili na (ne)ispunjavanje obveza prema Haaškom sudu. Baš zbog neispunjavanja obveza razgovori sa Srbijom i Crnom Gorom su zaustavljeni, a nastavljeni će biti kad se Ratko Mladić, najtraženiji haaški optuženik, nađe u Scheveningenu. Nakon referenduma u Crnoj Gori svaka članica bivše državne zajednice nastavlja svoj put u Europu samostalno.
Ksenija Milivojević, bivša predsjednica Odbora za europske integracije u srpskom parlamentu, a sada glavna tajnica NVO "Europski pokret u Srbiji", za Večernji list kaže: Crna Gora će 12. lipnja od Vijeća ministara Europske unije dobiti mandat za pregovore o stabilizaciji i pridruživanju EU, no to ne mogu reći za Srbiju. Najprije Ratko Mladić mora u Haag, pa se tek tada može razmišljati o daljnjim pregovorima.
Dvije varijante za EU
Za Srbiju bi 31. svibnja mogao biti važan datum jer bi tada Europska komisija trebala pokušati formulirati budući mandat Srbije za odvojene pregovore o stabilizaciji i pridruživanju. Ksenija Milivojević vidi dvije varijante mogućeg mandata:
Prva je varijanta takozvani "prazan" mandat, prema kojem bi Srbija od Vijeća ministara dobila dopuštenje za nastavak pregovora tek kad ispuni obveze prema međunarodnoj zajednici. Druga opcija predviđa da Srbija ne dobije mandat za pregovore o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji.
Ministri Europske unije na sastanku 31. svibnja konstatirat će da je Srbija pravni sljednik SiCG te će na nju prenijeti obveze koje je bivša država imala prema međunarodnoj zajednici. Velik teret međunarodnih obveza odnosi se na financijske institucije jer je Srbija naslijedila članstvo u Međunarodnom monetarnom fondu, a samim tim i obveze prema Pariškom i Londonskom klubu vjerovnika. Kako kaže guverner Narodne banke Srbije, obveze prema tim dvama klubovima redovito se ispunjavaju. Iako je riječ o 6,5 milijardi eura duga europskim institucijama, prema svemu sudeći, daljnji pregovori s MMF-om teći će bez problema za Srbiju jer je ona i dosad figurirala kao jedinstvena država u odnosu na tu instituciju. Razgovori su vođeni sa svakom članicom pojedinačno s obzirom na gospodarske sustave koji su bili odvojeni i potpuno različiti.
Srbija se trenutačno suočava i s velikim opterećenjima na plaće, skupim kreditima, lošom i skupom infrastrukturom... Jedan od ključnih problema jest i nedostatak stručnog kadra, odnosno povratak stručnjaka koji su iz Srbije emigrirali do 2000., te "menadžerskog znanja. Vlada treba otkloniti mnoge zapreke da bi stvorila ozračje za normalno gospodarsko poslovanje. Prvi korak bilo bi zapošljavanje novog kadra, koji bi državne interese stavio iznad stranačkih.
Nepostojeći resori
U srpskom parlamentu najprije bi trebalo izglasovati deklaraciju o nezavisnosti Srbije. Taj bi dokument bio osnova za donošenje novog ustava Srbije u kojem bi se predvidjeli resori kojih sada na republičkoj razini nema, kao što su ministarstva obrane i vanjskih poslova. Druga je mogućnost da se ti resori osnuju promjenom zakona o ministarstvima.
Medijska nagađanja o političkom stanju u Srbiji nakon crnogorske neovisnosti su brojne. Tako se, primjerice, govori da će izbori biti održani već 24. rujna. Kad je riječ o rekonstrukciji vlade, tvrdi se da postoje već gotova rješenja, pa bi sadašnji ministar obrane SiCG Zoran Stanković mogao preuzeti funkciju ministra obrane Srbije. U slučaju pak ministarstva vanjskih poslova i ministarstva za ljudska i manjinska prava, odnosno dosadašnjih ministara Vuka Draškovića i Rasima Ljajića, situacija je sporna. Ako Draškoviću bude ponuđeno mjesto potpredsjednika vlade, na mjesto ministra vanjskih poslova doći će Čedomir Antić iz G17+. Ako pak Drašković odbije taj poziv, na mjesto potpredsjednika vlade doći će opet netko iz G17+. Sadašnju vladu podržavaju članovi Miloševićeva SPS-a, koji su se u nekoliko navrata izjašnjavali protiv Draškovića te zahtijevali njegovu smjenu. Ako pak Draškoviću bude dodijeljena funkcija ministra vanjskih poslova Srbije, SPS će se povući iz vlade te Koštunicu i drugove tako ostaviti bez podrške, utirući put novim izborima.
Premda je, prema ocjenama javnosti, Rasim Ljajić odlično obavljao posao ministra za ljudska i manjinska prava, neizvjestan je njegov ostanak u republičkoj vladi jer je sklopljen dogovor između Koštuničina DSS-a i stranke koja oponira Ljajiću, a to je SDA Sulejmana Ugljanina.